Jessica Stern i Jevreji današnjice
Aasara 05 S

Photo: Lettera

Preživio sam, dakle, pišem

Kad god neko izvana stavi so na naše još svježe ratne rane jedino se nekolicina ljudi trzne oko toga. Slučajno znam sve te ljude i slučajno se svi nalaze na twitteru. Naravno, ne može sav svijet stati na twitter, ali svaki političar, umjetnik, sportista etc., mora imati otvoren račun na ovoj socijalnoj mreži.

Uslov nije da znaš neki svjetski jezik, ali poželjno je znanje engleskog jezika barem, nešto s čime se naši intelektualci ni univerzitetski profesori ne mogu baš pohvaliti. Zamisli profesor si na nekom predmetu na književnosti a ne znaš nijedan strani jezik, ili znaš natucati nešto ruskog što si naučio prije pola vijeka u osnovnoj školi.

Mirođija u boraniji ratnih zločina

Kad hoću da čitam vijesti, ili ono što će tek postati vijest onda idem na twitter, jer se tamo generišu buduće vijesti, tekstovi, čak i političke akcije. To sve vrijedno prati najčitaniji portal i onda napravi vijest o kojoj ja sve već znam, jer sam pratio tviteraše s Bliskog istoka koji činjenice podastru iz prve ruke. Svaki portal bi trebao imati barem jednog urednika za twitter, jer ti je tamo sve ponuđeno, samo preuzmeš i eto čitanog teksta.

Poslije uzmeš papirno izdanje novina i čitaš vijesti u čijem stvaranju i generisanju si i sam učestovao na ovoj socijalnoj mreži. Dnevne novine su baš obajatile dobro i osuđene su na čitanost među starijom populacijom, koji socijalne mreže još smatraju šejtanskim poslom.

Tako se desio tekst istraživačice i publicistkinje Jessice Stern u New York Timesu o Radovanu Karadžiću. Žena je provela 48 sati sa ratnim zločincem i napisala knjigu o tome, a NYT je objavio odlomak iz knjige koji je opravdano izazvao buru negodovanja svih normalnih ljudi koji su pročitali tekst.

Podvrgneš se njegovim bioenergetičarskim seansama i odmah imaš razumevanja za zločine: Radovan Karadžić, omiljeni ubica Jessice SternNjen tekst je na twitteru najavio urednik u NYT i njegov tvit je najcrnji orijentalizam koji se može zamisliti, u stilu: ako volite Balkan, misticizam, vrhunsku poeziju, psihijatriju, a ako malo volite i priču o zlu i ratnim zločinima, sve je tu. U toj boraniji ratni zločin genocida je samo još jedna mirođija koju zapadnjački čitalac treba da okusi ako baš želi, ali ako ne želi onda može da uživa u opservacijama autorice koja je napisala da ratni zločinac nije nikog ubio svojim rukama. Pa je napisala kako Radovan Karadžić ima nježne ruke sa njegovanim noktima, malo dužim, doduše, ali urednim. Pa se onda ona podvrgla njegovim bioenergetskim seansama, kaže da ju je bilo strah biti sama sa ratnim zločincem ali je, eto, jadna, nekako predeverala strah i prepustila se zločinačkom iscjeljenju.

Teško je opisati kakvih se sve gluposti tu našlo, ali ono što me istinski šokira jeste drskost, arogancija, samopouzdanja nekog ko je za 48 sati ne samo pokušao nego i shvatio zlo u glavi jednog čovjeka, a nije to bilo malo zlo. Čovjek je najveći zločinac poslije Hitlera u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Temelj teksta je ljudski iskaz

Jessica Stern je uradila famozni ‘research’ (termin na koji sam oduvijek bio alergičan) od 48 sati i napisala knjigu. Ja se evo 25 godina sistematski, pomno, analitički, literarno, novinarski, ljudski bavim pokušajem da shvatim zlo koje se nama sručilo na leđa, iskalilo se na našim životima, i znam sa sigurnošću da nisam puno napredovao i znam da nikad neću imati konačan odgovor.

Smisao literature i pisanja i nije u konačnim odgovorima. Kad god napišem riječ konačno odmah se javi asocijacija na Konačno rješenje jevrejskog pitanja, nacistički plan i zakon koji su, nažalost, sproveli u djelo ubivši šest miliona evropskih jevreja.

Oduvijek mi se gadi ‘risrč’ jer kad god sam ga radio za reportažu, a ako želiš napisati dobru reportažu onda moraš malo i istraživati o onom o čemu želiš pisati, odmah nakon pisanja takve reportaže sve bih zaboravio: i istraživanje i reportažu.

Kada bih pisao iz sebe, oslanjajući se na ‘risrč’ svojih čula, spletova živaca i vlastitog talenta uvijek bi tekst ispao puno bolji, i takve tekstove bih pamtio. Naravno, nisam protiv pripreme za rad, ali ona nije i ne može biti temelj teksta, temelj teksta je ono na šta naiđeš na terenu. Ljudski iskaz je temelj teksta, ne činjenice i podaci koje danas svako može izguglati na pametnom telefonu.

Poznajem anglo-američke pisce koji su čuveniji po svojim research metodama nego po svojim knjigama. Ali tamo je pisanje i zabava, i zajebancija, i svašta nešto što mi ne možemo shvatiti jer još nismo izašli iz Dvadesetog vijeka, a s obzirom kako nas drugi vide i kako pišu o nama, ni nećemo još dugo izaći.

Okruženi evropskim fašistima

Ima jedna pjesma Teda Hughesa, kojeg mnogi znaju i kao muža kultne pjesnikinje Sylvije Plath, o jednom gavranu i kako je gavran skontao da postoje dva boga. Jedan, onaj njegov bog, koji voli gavrana i dobar je prema njemu, i drugi bog, crn, strašan, namrgođen: bog svih gavranovih neprijatelja.

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch.

Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni.

Najznačajnije dnevne novine, nekad u Jugoslaviji, danas u Srbiji, dan nakon komemoracije i sahranjivanja posmrtnih ostataka žrtava genocida u Srebrenici na naslovnici donose opširan tekst o takozvanoj Zelenoj transverzali. Za neupućene to je jedan od ključnih razloga za genocid i sve druge ratne zločince, kako se mi odavle ne bi preko Sandžaka i Kosova spojili sa Turskom. Činjenica da glavne novine u Srbiji to objave dan nakon 11. jula sve govori.

Govori o tome da je genocid bio opravdan jer smo mi ta ‘zelena’ opasnost koja prijeti Evropi, a tu su hrabri srpski ratnici koji će tu najezdu sasjeći u korijenu. Isto govori da postoje političke snage u Srbiji koje nisu odustale od novog rata u BiH, da dovrše posao koji su ‘započeli’ Mladić i Karadžić.

Idioti i slični pacijenti

Pjevanje pjesama u kojima se veliča srebrenički genocid na srpskim svadbama je postala normalna i uobičajena stvar. Za to vrijeme postoji u Sarajevu toliko intelektualnih kretena i intelektualaca opće prakse koji borbu protiv negiranja genocida i borbu za pravo na sjećanje nazivaju nekakvom bošnjačkom samoviktimizacijom.

Jednom me lik, bivši ministar iz SDP-a, ujedno i profesor na tu nekom fakultetu, uvjeravao kako se ‘mi’ moramo izviniti Srbima za ‘osmanski teror’ i da će onda doći do pomirenja i famoznog suživota. Ovaj kreten nije svjestan koliko opravdava Karadžića i Mladića, upravo onog Mladića koji je Srebrenicu poklonio srpskom narodu kao osvetu za Bunu na dahije. Ovakvih imbecila ima koliko hoćeš u sarajevskoj kotlini. Hajde što je imbecil nego je i univerzitetski profesor, koji truje djecu svojom nakaradnom i opasnom verzijom istorije na ovim prostorima. Samo vi slušajte ovakve ljude, pa ćete dogurati do ‘suživota’ čak i u tercijarnoj masovnoj grobnici.

Jessica Stern je uradila famozni ‘research’ (termin na koji sam oduvijek bio alergičan) od 48 sati i napisala knjigu. Ja se evo 25 godina sistematski, pomno, analitički, literarno, novinarski, ljudski bavim pokušajem da shvatim zlo koje se nama sručilo na leđa, iskalilo se na našim životima, i znam sa sigurnošću da nisam puno napredovao i znam da nikad neću imati konačan odgovor

Upravo slični pacijenti su me prije petnaestak godina nagovarali da prestanem pisati o ratu jer je to kao prevaziđeno i trebamo se okrenutu novim temama. Sreća pa sam izdržao pritiske i nastavio se baviti onim čime želim u književnosti. Ako mi ne napišemo naše knjige niko drugi ih neće napisati. Sigurno ih neće napisati publicistkinja iz New York Timesa.

Tako stoje stvari u Sarajevu sa nekulturom sjećanja.

Naše je da pišemo taman sve to bio jedan veličanstveni promašaj. Bog naših neprijatelja je crn, strašan, namrgođen, ali nemoćan je protiv naših riječi. Pisanje o onom šta nam se desilo, pisanje o zločinu, nadljudskoj patnji koju smo podnijeli, bez imalo patetike, to je jedini izlaz. Preživio sam, dakle, pišem.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5