I potok pjeva istu pjesmu
Marijpo 43 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Preživjećemo jedino ako prestanemo postojati

Nemoguće mi je zamisliti radost duha drukčije nego kao dašak vjetra. Kako se može biti na miru sa sobom unutar granica koje su mu nametnule gotovo sve knjige, gotovo svi događaji?

Sumnjam da postoji ijedan čovjek, koji barem jedanput u svojem životu nije bio u iskušenju da dovede u pitanje postojanje cijelog izvanjskog svijeta. Tako spoznaje da ništa nije toliko važno, toliko konačno. Nastavlja revidirati moralne vrijednosti, što ga ne sprječava da se kasnije vrati konvencionalnosti. Oni koji su trajnim nemirom platili ovu predivnu minutu lucidnosti nazivaju se pjesnicima: Lautréamont, Rimbaud, ali govoreći iskreno, književna infantilnost je završila s njima. Kada će iracionalnost dobiti mjesto koje zaslužuje u strukturi djela i ideja? Ono što nas pogađa manje je intencionalno no što mi to vjerujemo. Sretna formula, senzacionalno otkriće pojavljuju se u najmizernijem obliku. Gotovo ništa ne postiže svoj cilj, iako ga ponekad nešto i prijeđe. Povijest tih tapkanja u mraku, psihološka književnost, uopće nije instruktivna. Unatoč njegovim namjerama, roman nikada nije ništa dokazao. Najpoznatiji primjeri nisu vrijedni niti osvrtanja. Najveće ravnodušje je na snazi. Nesposobni da u isti tren prihvatimo cijelu veličinu jedne slike, ili nesreće, otkud nam pravo da sudimo?
Ako mladost napada konvencije, ne smijemo je ismijavati: tko zna je li misao dobar savjetnik? Posvuda čujem kako se hvali nevinost i primjećujem kako se tolerira samo u pasivnom obliku. Ovo proturječje dovoljna je da budem skeptičan. Osuditi subverzivno je isto što i osuditi sve što nije apsolutno rezignirano. U tomu ne nalazim ništa vrijedno hvale. Revolti se samostišavaju; ove stare liturgijske izreke nisu potrebne da bi se oluja smirila. Takva razmišljanja me pogađaju više nego što je potrebno. Govorim u namjeri da ću se kompromitirati. Prosvjed usmjerene na upitne oblike diskursa trebalo bi zabraniti. Najuvjereniji konvencionalist nije onaj koga takvim smatrate. Ja još uvijek oklijevam govoriti o onome što najbolje znam.

Nedjelja
Zrakoplov savija telegrafske žice
i potok pjeva istu pjesmu
U kočijaškom svratištu apéritif je pomiješan sa narančom
ali pogonski motori imaju bijele oči
Dama je izgubila svoj osmijeh u šumama

Sentimentalnost današnjih pjesnika jest ono u čemu bi se trebali sporazumjeti. Od koncerata kletvi koje su im tako prirasle srcu, s vremena na vrijeme podiže se, na njihovu radost, glas koji proglašava da nemaju srce. Mladić koji je u dvadesettrećoj godini osvojio svijet najljepšim pogledom koji sam ikada vidio, misteriozno nas je napustio. Kritičarima je lakše reći da se ubio od dosade: Jacques Vaché nije bio od onih koji ostavljaju oporuku! Još ga mogu vidjeti kako se smije dok muca ove riječi: posljednja želja. Mi nismo pesimisti. Taj čovjek, koji je naslikan kako leži izvaljen na klupi, tako fin de siècle, da izbjegnem uznemiravanje kolekcija psihologa, bio je najmanje poremećen, najsuptilniji od nas. Ponekad ga još uvijek vidim: u tramvaju objašnjava provincijskom suputniku: “Boulevard Saint-Michel - latinska četvrt - dućansko okno signalizira njegovo shvaćanje.”. Naša je mana što se ne ispovijedamo. Vachéova je sreća što nije ništa stvorio. Oduvijek je odbacivao umjetnička djela, te lance s kuglama koji zadržavaju dušu poslije smrti. U istom trenutku kada je Tristan Tzara u Zürichu propovijedao odlučne deklamacije, Jacques Vaché je, ne znajući za njih, dokazivao njihove principijelne teze. “Filozofija je pitanje: s koje strane ćemo početi gledati život: Boga, ideje, ili drugih stvari. Sve što vidimo je nestvarno. Ne mislim da je relativni odgovor važniji od odabira između torte i trešanja poslije večere.” Postajući duhovni fenomen, žurimo se da ga vidimo kako se reproducira na stilove ponašanja. “Dajte nam geste,” ljudi, vičite na nas. Ali, sa čime bi se složio André Gide, “mjereći na ljestvici Vječnosti, svaka akcija je uzaludna,” a potreban napor smatramo trivijalnim žrtvovanjem. Ne vidim sebe samo u vremenu. Crvena vesta epohe umjesto njene profinjene misli, tamo je nažalost ono što svi shvaćaju.

Tajnovitost našeg govora je konstantna. Zagonetka postojanja trebala bi ostati u rukama djece. Čitanje knjige s ciljem da se nešto sazna pokazuje određenu jednostavnost. Ono malo što nam najrenomiranija djela govore o svojim autorima i njihovim čitateljima trebalo bi nas odvratiti od eksperimenta. Teza je ono što nas razočarava, a ne izraz. Odbijam prolaženje kroz ove nepravilno složene rečenice, prihvaćanje ove ispovijedi bez rezerve, u svakom trenutku proživljavati, zbog ogovaranja, senzaciju “znam to od prije”. Pjesnici koji su to prepoznali gube nadu i bježe od neospornog, oni znaju da njihovo djelo time ne može dobiti “na vrijednosti”. Netko može voljeti ludu ženu više od drugih.
Zora je pala kao tuširanje. Kutovi sobe su udaljeni i postojani. Bijela pozadina. Kružno putovanje bez mješavine u sjeni. Izvana ulica s prljavom djecom i praznim vrećama koje kazuju cijelu priču. Paris by Paris, otkrivam. Novac, cesta, putovanje sa crvenim očima i osvijetljenim čelom. Dan postoji kako bih naučio živjeti, vrijeme. Načini griješenja. Velika želja za glumom postat će goli bolesni med, slaba igra već sirup, utopljena glava, otupljenost.
Misao na malu radost, stari cvijet žalosti, bez mirisa, mirisa, držim te između svoje dvije ruke. Moja glava ima oblik misli.

Pogrešno je svoditi dadu na subjektivizam. Nitko od onih koji danas prihvaćaju tu etiketu ne cilja na hermetizam. “Ne postoji ništa neshvatljivo.”, rekao je Lautréamont. Ako prihvatim mišljenje Paul Valéryja: “Ljudski duh mi se čini sastavljen tako da može biti necjelovit samo za sebe”, još čvršće vjerujem da je necjelovit za sve ostale. Iz tog razloga ne vjerujem u izvanredan bliski susret dvije osobe, niti u susret jedne s drugom koja je prestala postojati, već samo u seriju prihvatljivih nesporazuma koji proistječu iz male količine uobičajenosti.

Postoje glasine o sustavnom iskorištavanju podsvijesti. Nije novost da pjesnik odbaci sebe u korist svog duha. Riječ nadahnuće, koja se iz ne znam kojeg razloga više ne koristi, bila je općeprihvaćena još do nedavno. Gotovo sve zamisli, na primjer, pogađaju me kao spontane kreacije. Guillaume Apollinaire je s pravom smatrao da su klišeji tipa “koraljne usne”, čiji uspjeh može proći kao kriterij vrijednosti, bili proizvodi aktivnosti koju je okvalificirao kao nadrealističku.

Same riječi sigurno nemaju drugo podrijetlo. Otišao je tako daleko da je to načelo, po kojem nitko ne smije napustiti prijašnje invencije, učinio početnim stadijem znanstvenog razvitka, za “napredak”, da tako kažemo. Ideja o ljudskoj nozi, izgubljenoj među kotačima, slučajno se ponovno pojavila pri spajanju dijelova lokomotive. Slično se u poeziji ponovno javljaju biblijski tonovi. Trebao bih biti u iskušenju objasniti ovu posljednju pojavu minimalnom intervencijom ili neintervencijom osobnog odabira u novim spisateljskim tehnikama.

Ono što najupečatljivije prijeti dadi jest, po općem mišljenju, njena interpretacija od strane dva-tri pseudoznanstvenika. U najboljem slučaju, sve do sada bila je smatrana aplikacijom sustava koji uživa veliku popularnost u psihijatriji, Freudove “psihoanalize”, aplikacijom planiranom slučajno od strane autora ovog članka. Jedan vrlo zbunjeni i djelomično minuciozan pisac čak smatra da bismo mogli profitirati psihoanalitičkim tretmanom kada bismo mu se mogli prepustiti. Nije niti potrebno naglašavati da je analogija između kubističkih ili dadaističkih djela i luđačkih vizija potpuno površna, ali još nije prihvaćeno da nam naš tzv. “nedostatak logike” daje mogućnost prihvaćanja unikatnog odabira, da “čisti” jezik ima nedostatak da bude eliptičan, konačno, da jedino djela o kojima se raspravlja mogu otkriti metode njihovih autora i, posljedično, kriticizmu dati raison d’etre koji mu je nedostajao.

U školi beskonačnih misli O najljepšem svijetu
Hymenopterous zgrade trebao bih napisati knjige pune lude
nježnosti Ako si još uvijek u tom romanu Komponiranom na vrhu stepenica

U svakom slučaju, sve je to toliko relativno da na svakih deset ljudi koji nas optužuju za nedostatak logike postoji jedan koji nam pristupa s drugačijim argumentima. M. J.-H. Rosny, komentirajući deklaraciju Tristana Tzare: “U smjeru kampanja koje se vode protiv svih dogmatizama i bez ironije prema stvaranju literarnih škola, dada je postala dada pokret,” dodaje: “Tako je osnova Dadaizma predstavljena ne kao osnova nove škole, već kao negiranje svih škola. Ne postoji ništa apsurdno u tom gledištu; naprotiv, ono je logično, čak suviše logično.”
Nije učinjen niti jedan napor da se Dadi prizna njena želja da se ne predstavlja kao škola. Svi inzistiraju na riječima tipa grupa, vođa plemena, disciplina. Ide se tako daleko da se tvrdi kako pod pričom o podizanju individualnosti, dada predstavlja opasnost upravo za nju, bez uzimanja u obzir da je ona upravo jedna od najvećih naših suprotnosti koja nas drži zajedno. Naš zajednički odmak od umjetničkih ili moralnih pravila pruža nam samo privremeno zadovoljstvo. Svi smo mi veoma svjesni da će iznad i ispod ovoga, nekontrolirana osobna imaginacija, više “dada” nego pokret, imati slobodnu vladavinu. 

M. J.-E. Blanche je to uočio kada je napisao: “Dada će preživjeti jedino ako prestane postojati.”

Hoćemo li izvući žrtvino ime iz šešira
Agresija veže čvor

Onaj koji je govorio nestaje
Ubojica se diže i govori
Samoubojstvo
Kraj svijeta
Rolanje školjkastih zastava10

Dadaisti su od početka pazili na to da govore kako ne traže ništa. Drugim riječima. Ne treba se brinuti, nagon samopreživljavanja uvijek pobijedi. Kada nas netko, nakon čitanja manifesta: “Neka ne bude više slikara, pjesnika, religija, rojalista, anarhista, socijalista, policije, itd.,” naivno upita bismo li “dopustili kontinuiranu egzistenciju” čovjeka, mi bismo se slatko nasmijali, odlučni da radimo Božji posao. Nismo li mi zadnji koji bi zaboravili da ne postoje granice shvaćanja? Ako sam ja toliko zadovoljan ovim riječima Georgesa Ribemont-Dessaignesa, to je zbog toga što one esencijalno stvaraju čin ekstremne pokornosti: “Što je ‘lijepo’? Što je ‘ružno’? Što su ‘veliko’, ‘jako’, ‘slabo’? Što su Carpentier, Renan, Foch? Ne znam. Što sam ja? Ne znam. Ne znam, ne znam, ne znam.”

Oceni 5