Rasprava o dobrovoljnom ropstvu
Pokri18

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Približavanje tiraninu je udaljavanje od slobode

Sada, međutim, dolazim do tačke koja je, po meni, pokretač i tajna gospodarstva, oslonac i osnova tiranije. Onaj koji misli da tiranina čuvaju halebarde, stražari i noćne straže, po mom sudu, jako se vara. Oni se time služe, kako verujem, pre zbog forme i da bi zastrašili nego zbog toga što se u to uzdaju. Strelci sprečavaju ulaz u palatu siromašnima koji nemaju nikakva sredstva, a ne dobro naoružanim ljudima koji mogu nešto i preduzeti. Sigurno je lako reći za rimske careve da nije bilo toliko onih koji su izmakli opasnosti zahvaljujući pomoći svojih stražara, koliko onih koje su ubili sami njihovi strelci. Ni grupe konjanika, ni čete pešadinaca, ni oružje nije ono što štiti tiranina; isprva se u tako nešto neće poverovati, ali je to sigurno tačno.

Uvek četvoro ili petoro drže tiranina; četvoro ili petoro koji za njega drže celu zemlju u ropstvu; uvek je bilo petoro ili šeštoro koji su uživali poverenje tiranina približivši mu se sami od sebe ili zato što ih je on pozvao da budu saučesnici u njegovim okrutnostima, drugari u njegovom zadovoljstvu, podvodači za njegove sladostrasti i učesnici u njegovim pljačkama. Ova šestorica upravljaju tako dobro svojim šefom da on postaje zao za društvo ne samo zbog svojih zlodela, već i zbog njihovih. Ova šestorica pak imaju ispod sebe šest stotina ljudi koji stiču korist, a sa njima čine ono što su ovi učinili sa tiraninom. Ovih šest stotina pod sobom imaju šest hiljada onih koje su unapredili u činove, kojima prepuštaju ili rukovođenje regijama, ili baratanje novcem kako bi pospešivali njihovu škrtost i okrutnost, koju će da primenjuju onda kada dođe vreme i to čineći tako ogromno zlo da će moći da opstanu isključivo pod senkom onih prvih, da bi se na taj način izuzeli od zakona i njegovih kazni samo njihovim posredstvom. Veliki je niz onih koji dolaze iza ovih, a ko želi da se razonodi razmotavajući to klupko, videće da se njime za tiranina drži ne šest hiljada, već stotine hiljada, milioni njih vezanih za to uže – upravo kao što se Jupiter u Homerovoj priči hvali da jednim trzajem sličnog lanca može da privuče k sebi sve bogove. Otuda je poteklo jačanje Senata pod Julijem Cezarom, zatim ustanovljavanje novih funkcija, stvaranje položaja, i to sigurno ne zato da bi se reformisalo pravo već radi stvaranja novih oslonaca za tiraniju. Ukratko, na kraju ispada da zahvaljujući dobicima ili udelom u dobicima sa tiraninom, ima isto toliko ljudi kojima se tiranija čini korisnom, koliko je onih kojima bi sloboda bila bolja.

I kao što lekari kažu da, kada u našim telima ima nešto bolesno, onda se to brzo prenosi i na zdrave delove, isto tako čim neki kralj proglasi sebe tiraninom, sve ono što je loše, sav izrod kraljevstva (ne govorim sada o gomili sitnih lopova i grubijana koji ne mogu da učine ni dobro ni zlo republici već o onima u kojima obitava žarka ambicija i primetna škrtost), sve to što je loše okupi se oko njega i podržava ga kako bi imalo deo plena i kako bi svaki i sam bio mali tiranin pod velikim tiraninom. Tako čine veliki lopovi i čuveni gusari: jedni otkrivaju zemlju, drugi jure za putnicima; jedni su u zasedi, drugi na straži; jedni ubijaju, drugi pljačkaju i mada među njima postoji hijerarhija – jedni su sluge, drugi šefovi grupa – na kraju, svako od njih ima koristi ako ne od glavnog plena onda od učinka pljačke. Zar se ne kaže da su se sicilijanski gusari ne samo okupili u tako velikom broju da je protiv njih trebalo poslati velikog Pompeja, već da su u svoj savez privukli lepe gradove i velike centre u čijim su se lukama sklanjali na sigurno nakon povratka sa svojih akcija, dajući zauzvrat tim gradovima deo oduzetog plena.

Tako tiranin pokorava podanike, jedne pomoću drugih, a njega čuvaju oni od kojih bi trebalo i sam da se čuva, kada bi oni nešto vredeli: ali, kako se to kaže, da bi se drvo cepalo potrebni su klinovi od istog drveta. Eto strelaca, stražara, kopljanika! Oni sami pate zbog tiranina ali ti bednici, napušteni od boga i ljudi, srećni su što podnose zlo, ne da bi ga iskalili na onom koji njima čini zlo, već na onima koji, poput njih, pate i koji ne mogu ništa da urade. Ipak, kada vidim te ljude koji tako laskaju tiraninu kako bi mogli da iskoriste njegovu tiraniju i ropstvo naroda za svoje potrebe, često me iznenađuje njihova zloba a ponekad njihova glupost u meni izaziva sažaljenje. Jer, doista, nije li približavanje tiraninu ništa drugo nego udaljavanje od slobode i, da tako kažemo, prihvatanje i stezanje ropstva sa obe ruke?

Neka za trenutak stave na stranu svoje ambicije, neka se malo udalje od svoje škrtosti, neka sami sebe pogledaju, neka se prepoznaju i videće jasno da stanovnici sela, ti seljaci koje gaze nogama dok mogu i koje tretiraju kao lopove ili robove, videće, rekoh, da su ti tako zlostavljani ljudi srećniji i na izvestan način slobodniji od njih. Seljak i zanatlija, koliko god bili porobljeni, čim izvrše zapovest, vraćaju se odmah na svoj teren; tiranin, međutim, vidi one druge koji su blizu njega i koji se bećare i prose njegovu naklonost; oni ne samo što treba da rade ono što im se zapoveda već i da domišljaju šta on hoće, a često moraju čak i da mu predviđaju misli kako bi ga zadovoljili.

Nije sve u tome da budu poslušni, treba da mu ugađaju, treba da se polome, da se muče, da se ubijaju radeći na njegovim poslovima; a pošto su zadovoljni samo njegovim zadovoljstvom, pošto svoj ukus podređuju njegovom, pošto siluju svoju narav, osiromašuju svoju prirodnost, moraju da motre na njegove reči, glas, znakove i oči: njihove oči, noge i ruke moraju stalno da budu zaokupljene praćenjem njegovih želja i otkrivanjem njegovih misli. Da li je to srećan život? Da li se to naziva življenjem? Postoji li uopšte na svetu nešto nepodnošljivije od toga, a sada ne govorim posebno o srčanom čoveku, ni o dobronamernom čoveku, već o svakom ko ima zdrav razum ili prosto ljudski obraz? Koje li je stanje bednije od ovakvog življenja, nemati ništa svoje, zavisiti od drugog za svoju ugodnost, slobodu, telo i život?

Ali, oni hoće da robuju da bi gomilali dobra, kao da uopšte mogu da zarade nešto što bi bilo njihovo, jer čak ni za sebe same ne mogu da kažu da su svoji; i kao da uopšte neko može da ima nešto pod tiraninom; tako oni hoće da dobra budu njihova, zaboravljajući pri tom da su oni ti koji mu daju snagu da svima otme sve, ne ostavljajući ništa za što bi moglo da se kaže da je nečije. Oni uviđaju da jedino dobra podređuju ljude njegovoj okrutnosti, da je u odnosu na njega jedini zločin dostojan smrti taj da se nešto poseduje; uviđaju da on voli jedino bogatstvo i da upropašćuje samo bogate, a oni sebe privode kao pred kasapina, da bi se tako puni i siti, ponudili i izazvali njegovu zavist. Ovi miljenici ne bi trebalo da se prisećaju toliko onih koji su stekli mnoga dobra pored tiranina koliko onih koji su, gomilajući dobra, neko vreme posle toga izgubili i dobra i živote; ne treba da im pada na um koliko je drugih steklo bogatstva već koliko je mali broj onih koji su sačuvali takvo bogatstvo.

Neka se pogledaju sve stare istorije, neka se razmotre oni koje su nam u sećanju i videće se sasvim razgovetno koliko je velik broj onih koje su na kraju uništili ti isti vladari čiju su naklonost pridobili zlim sredstvima, čiju su zlobu upotrebili ili jednostavnost zloupotrebili; i kao što im je bilo lako da ih uzdignu, tako su ih posle najednom satrli. Među velikim brojem onih koji su se ikada našli u blizini toliko loših kraljeva jamačno je mali ili nepostojan broj onih koji nisu ponekad osetili na sebi tiraninovu okrutnost, koju su prethodno podsticali protiv drugih, i koji su, najčešće bogateći se ostacima drugog, pod senkom tiraninove naklonosti, na kraju obogatili njega svojim ostacima.

*Odlomak iz knjige “Rasprava o dobrovoljnom ropstvu”

Oceni 5