Ustaju generali i lajanje se ori
Faffa 06 S

Photo: Sohrab Hura

Priča

I

Ulazi Imperator, u Marsovoj munduri,

        ordenje se klati i zveči.

Generalštab s toliko zvijezda se šepuri

        da liče na Put Mlječni.

 

"Pogađam da pogađate", Car im govori,

        "zbog čeg ste oko mene".                                                                   

Ustaju generali i lajanje se ori:

        "O, da, Sire! Da rat krene".

 

"Tačno", reći će Car. "Naš dušman je, u svemu,

        moćan, drzak i podal,

no daćemo mu takav klistir da neće njemu

        za zahod trebati voda.

Pokrenite topništvo i ratne lađe svoje!

        Moj blistavi konj tu je?

Naprijed! Nek naše vrle zračne snage se spoje

        s Bogom, kog naš puk štuje".

 

"Da!", viču ratnici. "Posao naš je krvoproliće,

          ništenje, zator, praznina.

Obećavamo, Sire, da razorena biće,

          kad je nađemo, Kartagina".

 

"Krasno!", uzviknu Car. "Što osvojiš, od pera

          pisarskih ovisi, znate.

I momke iz riznice nek u ludilo tjera

          kako račun da plate".

Generali grme: "Sire, ta valja! Novac je naš

         od zvona za sahrane.

Nek sunce, što ne zalazi u tvome carstvu, baš

         nigda drugom ne grane!"

 

Turbina urla, metal zvekeće, svak se lati

         balčaka rukom, krene

svak, poput mnoge ruže što svija nježne lati,

         spremna da čeka i vene.

 

II

Nije to Armagedon, zemljotres umiljat, ni

        pokus H-bombe nije.

Ne, carska vojska kuša da svoj posao ratni

      radi što uspješnije.

Nebeski svod  se ruši, zemlja se otvara,

      okean  vri ko vrulja.

"Život tek oponaša", čuše se riječi cara,

        "popularna apstraktna ulja".

 

"Rat je", nastavlja on, "nešto kao muzeum."

        Oficirska se bratija

slaže: "Sire, tako ćemo slikati ad nauseam1:

         Umjetnost jednako Istorija!

 

"Ne izvinjava se baš nikad Istorija,

        niti 'Šta ako' zbori.

Da uđe u Istoriju, prvo teritorija

       mora da se razori".

"Nikada Istorija 'izvinite' ne zbori,"

      stupite u vojsku sada.

"Kome treba memento ako imamo mori?

        Istorija znat mora kada".

 

"Recite njima neka okrenu okomito

        horizont dobri, stari,

sem jedra mu", veli Car, sa oštrim okom, i to

        za najsitnije stvari.

 

'Da",  viču generali.  "Da, to fali, zaboga.

        U dugme, sad je hora,

uprimo i gledajmo šta biva iza toga,

        To remek-djelo biti mora".

I gle, svijet se naizvrat okreće namah;    

        Slupan, riječju jednom.                                                                       

"Bogo moj", veli Car,  "To bješe drsko, ama

       u sklopu tom, pravedno".

III

Sada ničega više da o tom raspravljamo -

       ni za ni protiv - nema.

"Hej, dušmane!", Car viknu, "Jesi li tamo?

      -  Pustoš osta nijema.

 

E, sad, to je čist prostor, planine ne postoje,

        ravnice, njine tričarije.

"Hajde  da se ", Car kaže, " lirika himne poje,

       i  da se digne stijeg".

 I prema visinama potom plamenac krene,

        s dva il tri šišmiša praćen.

"Što često usamljenim pobjeda čini mene",

      kaže Car, a onda će:

 

"Dignimo spomenik, jer je moj pastuv, bijel

        ko zumbul, star, i  na oči

takoreći je stranac potpuni, pa radije

         pišite na granit-ploči:

 

"'Dragocjen čmar se stisnu dušmaninu, a jaki

         i čvrsti smo mi samo'".

Kritičari bi rekli: poblesavismo svaki,

         al to na filmu sve imamo.

"Da  više ne plaču joj slatki mutanti, poje

          drevnu  baladu mati.

Budućnost bez svrhe je, sem ako uprto je

        dugme za ponavljati".

 

Čini se sve prekrasno u zalazak sunčani.

         Temperatura pada.

I svijet nepomično, kao nepotpisani

         ugovor, leži sada.

 

Daleko radosno je zviježđe svjetlucalo.

         I oko sad putuje

Dosta daleko, ćutiš se melaholičan malo.

         Ali cigara tu je.

1.  Ad nauseam usque(lat.) - do gađenja, do gnušanja

*Preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović

Oceni 5