Čežnja: Povratak u šezdesete godine
Btlss  05 S

The Beatles 1969. kad su objavili The White Album: Paul McCartney, Ringo Starr, John Lennon i George Harrison

Photo: YouTube

Priča o Bijelom albumu iz Bogovićeve

U siječnju 1969. najveća prodavaonica ploča u Hrvatskoj, Jugoton u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, priredila je svojim kupcima posebnu senzaciju. U izlozima je kao glavna atrakcija bila izložena bijela kutija jednostavnog naslova „The Beatles“, no nije to bila nikakva kompilacija: kad ste je otvorili unutra su bili izvrsni portreti u boji četvorice Beatlesa i dvostruki album na čijim su prednjim koricama slova bila ugravirana kao za slijepce, pa je vrlo brzo ušao u povijest kao „Bijeli album“.

Mogli ste si ga priuštiti čak i sa osrednjim džeparcem, što sam naravno odmah napravio, iako sam bio malo zbunjen onim što sam čuo. Kao strastan poklonik rocka i popa, koji je već uživao u pjesmama psihodeličnih grupa kao što su Vanilla Fudge i Pink Floyd, ipak me malo zatekla „Revolution 9“ na četvrtoj strani, koja je trajala preko osam minuta i više bi pristajala na Muzički bijenale nego na rock albume. Srećom, „While My Guitar Gently Weeps“ Georgea Harrisona i „Happiness Is a Warm Gun“ Johna Lennona s prve strane bili su dostatni da sam ploču neprestano vrtio na gramofonu.

Box-set „The Beatles“ bio je najbolji dokaz kako smo se strelovito približili Zapadu. Kad državno poduzeće kao što je Jugoton objavi takvu dragocjenost samo mjesec dana nakon Velike Britanije, bilo je to nešto nezamislivo za standarde Istočne Europe. To je poduzeće imalo bogat licencni program, još 1961. izdalo je Zlatnu kolekciju Elvisa Presleyja, album s njegovim najvećim hitovima, ali su puno više impresionirali programom singlica na kojima je bilo svega, od Paula Anke („Steel Guitar and a Glass of Wine“ s razlogom je bio jedan od najvećih hitova prve polovice šezdesetih) do Tonyja Dallare i Françoise Hardy, međutim, tek kad su 1966. među svoje partnere uvrstili i britanski EMI Music, sve je postalo puno ozbiljnije.

Čim se u Jugotonovu dućanu pojavio album „Hits of Beatles“, prilagođena jednostruka verzija dvostrukog albuma „A Collection of Beatles Oldies – Greatest Hits“, ušli smo u novu eru. Bilo je to krajem 1966. (ili po nekim izvorima početkom 1967.) i otad je nastupilo zlatno razdoblje, bar kad su Beatlesi  u pitanju.

„Sergeant Pepper's Lonely Hearts Club Band“, objavljen u Velikoj Britaniji u svibnju 1967., stigao je ekspresno, meni posebno drag „Abbey Road“ također nije puno kasnio, prije njega su nas obdarili s manje ambicioznim izdanjem, soundtrackom za film „Yellow Submarine“, bilo je i zanimljivih kompilacija poput „Hey Jude“, a njihov zadnji album „Let It Be“ baš nije figurirao kao remek-djelo, jer se slavna četvorka već raspala, a bilo je i dosta prigovora na njihovu suradnju s Philom Spectorom, majstorom bučne orkestracije. Rolling Stonesi su u to doba bili nešto slabije zastupljeni, iako je kompilacijski album „Big Hits vol. 1“ bio odličan, no poslije je taj propust malo pomalo ispravljen.

Tokom snimanja Bijelog albuma: The Beatles i njihov producent George MartinJugotonova inicijativa je bila sjajna, međutim, njihov primarni biznis ipak su bile ploče domaćih pjevača. Da biste uživali u rocku i modernom popu šezdesetih bilo je nekoliko problema, od koji je najvažniji taj da ste sjajne albume slušali na ne baš sjajnim gramofonima. RIZ (Radio industrija Zagreb) izbacio je na tržište stereo gramofon „Traviatu“, koji je služio svrsi, no iz današnje perspektive zvuk mu je bio slabašan. Ni „Trubadur“ nije bio puno bolji, a samo su rijetki sebi mogli priuštiti gramofone iz inozemstva. Magnetofoni su bili još rjeđi i dosta skupi, iako se na njih mogla štošta snimati. Radio Zagreb, naime, nije se klonio rocka, emisija „Po vašem izboru“, koja je uvijek počinjala u podne, pretrpjela je dosta izmjena i do kraja desetljeća bila zapljusnuta novim kretanjima u britanskom i američkom rocku i popu, dok je novi voditelj Miljenko Jelača izazvao pravu revoluciju kad je počeo prekidati pjesme prije kraja, nije ih čak puštao ni od početka, ponašajući se poput DJ-a koji smatra da je njegova prezentacija jednako važna kao i odabrana glazba. Tako je bilo i u inozemstvu, ali mi na to još nismo bili navikli. Puno su korisnije bile večernje emisije u kojima su diskofili predstavljali svoje nove ploče, i to one do kojih se nije moglo baš tako lako doći. Radio Luxembourg sa svojom top listom u subotu kasno uvečer nije se isplatilo snimati, jer je zvuk bio krajnje neujednačen, a glazbu biste katkad jedva razabirali.

Sve se to mijenja krajem šezdesetih. Dotad ste strane ploče osim u Jugotonu mogli kupovati i u knjižarama, EP ploče Beatlesa s po četiri pjesme mamile su vas iz Gundulićeve i Varšavske, no njihov izbor bio je samo s prvih „ye ye“ albuma. Kad je Jugoton pojačao svoj strani program, dobio je i ozbiljnu konkurenciju. U Znanstvenoj knjižari na Cvjetnom trgu pojavile su se ploče s etiketom Dum Dum India, imale su tvrde korice donekle blijedih boja, bile su jako debele i zvuk im nije bio kao na onima uvezenim iz Velike Britanije ili Amerike, ali je ponuda bila impresivna. Za razmjerno male novce mogli ste kupiti „Bridge Over the Troubled Water“ Simona & Garfunkela, jedan od najvećih svjetskih bestselera tih godina, zatim „I Got Dem Ol' Kozmic Blues Again Mama!“ Janis Joplin, nastavak njezinog senzacionalnog prvijenca “Cheap Thrills“ nastalog u suradnji s Big Brother and the Holding Company, impresivan je bio i „American Pie“ Dona McLeana, kao i „Ecology“ grupe Rare Earth. Nisam siguran, ali mislim da sam tako kupio i prijelomni album Boba Dylana „Nashville Skyline“ koji godinama nisam skidao s gramofona.

Nezaboravni omot: Album 'Electric Ladyland' Jimi Hendrixa

Teško je bilo što sa sigurnošću ustvrditi jer je na prijelazu 60-ih u 70-ih Zagreb postao meka za diskofile. Odlično opremljen dućan u koji se ulazilo kroz haustor zgrade na početku Preradovićeve ulice, odmah pokraj spomenute Znanstvene knjižare, imao je u izlogu „Electric Ladyland“ Jimija Hendrixa s kontroverznom omotnicom na rasklapanje na kojoj se tiskalo 19 golih ljepotica (sam gitarist nije njome bio osobito oduševljen), obigravao sam oko njega, ali ga naposljetku ipak nisam kupio jer mi je bio preskup. Bilo je tu još svega, međutim, dućan nije dugo izdržao, valjda promet nije bio zadovoljavajući (iako je tamo bilo puno mušterija) a i tko zna jesu li im dozvole za uvoz bile legalne. Među važnim mjestima svakako treba istaknuti knjižaru u Preradovićevoj 5, gdje su vam nudili albume grupe Cream, Jefferson Airplane i The Doors, no nju je brzo zasjenila knjižara Mladost u Gundulićevoj ulici, koja je uz strane knjige imala upravo impresivnu ponudu rock albuma. Dakako, pazilo se da se njihov katalog ne preklopi s onim Jugotona, jer su potonji ipak imali legalne ugovore, a kao solidan izdavač stranih rock dragulja u to doba se već predstavio i beogradski PGP Radiotelevizije Beograd.

Brkovi u modi: Autor teksta Nenad Polimac potkraj šezdesetihVjerojatno bismo bili još bolje upućeni u zbivanja na toj sceni da ju je malo bolje pratio naš kino repertoar. Ipak, distributeri su zazirali od rocka jer su bili uvjereni da nema dovoljno publike za tu vrstu filmova. Meki rock s Cliffom Richardom („Espresso Bongo“, „Veseli klub mladih“) još je prolazio, ali „A Hard Day's Night“ Richarda Lestera s Beatlesima uopće nije bio uvezen, jer se smatralo da nije komercijalan (a možda i ideološki nepodoban jer su liverpoolski „čupavci“ posjedovali dozu anarhije), no „Help!“, koji je bio u boji, činio se prijemčivijim za njihov ukus: ipak, mnoga ga kina uopće nisu prikazala, smatrali su da će im dvorane biti prazne. Dokumentarni rock film za njih, razumljivo, nije ni postojao, „Don't Look Back“ s Bobom Dylanom ili „Monterey Pop“ s galerijom prvorazrednih rock zvijezda valjda nisu ni tražili na pregled, dok je jedino „Woodstock“ bio u ozbiljnom razmatranju, ali prevladao je sud da trosatni koncertni film ipak nije za naše tržište. Nešto kasnije ipak su uvezli „Gimmie Shelter“ pod naslovom „Rollingstonesi“, valjda zbog ubojstva koje se odigra na koncertu, i taj je bio razmjerno zapažen. Kičasti holivudski filmovi Elvisa Presleyja bili su poseban slučaj. Isprva su ih izbjegavali (izuzev vesterna „Plamteća strijela“), no kako su se kvote za uvoz povećavale, tako ih je sve više bilo na repertoaru. Nisam se za njih baš zanimao, pogotovo zato što ih se i sam „kralj“ odrekao, a televizija je upravo tada prikazala njegov povratnički specijal iz 1968.  u kojem se predstavio u tvrđem rokerskom izdanju, međutim, kad sam na ljetnoj terasi na Hvaru gledao „Ljetovanje u Kaliforniji“ (Spinout), bio sam ponesen reakcijama publike i zbilja uživao u Elvisovim glazbenim brojevima.

U odnosu na poklonike rocka u Mađarskoj ili Poljskoj, mi smo šezdesetih bili u zbilja privilegiranoj poziciji. Ipak, da ne bude zabune, do nas su dopirali samo zvjezdani vrhovi (isti slučaj kao i s filmom), s poznavateljima te vrste glazbe iz Zapadne Europe ili Amerike nismo se mogli mjeriti. Srećom, i ono do čega smo uspjeli doći bilo nam je dovoljno, a nekima čak i previše.

* Ovaj tekst izvorno je objavljen lipnja 2018, u specijalnom dodatku „Jutarnjeg lista“, pod nazivom „60-te“; prenosimo ga sa dozvolom autora, te urednika priloga Ivice Buljana

Oceni 5