Pohvala putovanju: Huan Miro
Slikarstvo

Photo: Huan Miro

Priča o čoveku koji je prvo morao sve da zaboravi

Huan Miro zadužio nas je, na svojoj retrospektivnoj izložbi u Parizu, u Muzeju moderne umetnosti, za nekoliko časova radosti i ushićenja, možda i za neke trenutke otrežnjavanja. Čovek uđe na njegovu izložbu noseći tone olova u nogama, a izađe sa nje sa divnim, neskromnim uverenjem da je u stanju da poleti.

Istina, pokušavaju da nas uvere da je Miro humorista (to je ponovio i Žan Kasu, inicijator ove izložbe), ali meni se sve čini da bi Miro morao zbog ovoga što ga za humoristu proglašavaju, da se naljuti, ili bar sigurno zaprepasti. On sebe nikako ne uzima za humoristu, niti ima ikakve namere da nas zasmejava. On je, naprotiv, uzimao za suštu zbilju sve ono što se nama ostalima čini kao koještarija i šegačenje, i bio mu je privid i ružan san ono što se nama činilo, i što nam se čini, kao jedina moguća, užasno turobna realnost. Njegov genije među nama je, dakle, genije velikog nesporazuma, i on potvrđuje staru, vajkadašnju slutnju: da svakoj genijalnosti, koja se ostvaruje kao eksplozija, kao sukob sa nama, sa našim navikama, našom rutinom, prethodi jedan ovakav nesporazum. Gde nema nesporazuma, nema genijalnosti.

Miro je čak, u ovome nesporazumu, uspeo da pronađe ne samo svoju estetiku već i čitavu svoju kosmogoniju. Ono što nas, u njegovom slučaju, pobuđuje na smeh, na radostan smeh kojim se odavno nismo smejali, istog je kvaliteta kao i tajni, unutarnji motivi zanosa detinjstva, zanosa koji se smehom i kroz smeh otkriva za nas: kad se smejemo gledajući neki dečji crtež, smejemo se zato što se predstave o svetu, najozbiljnije predstave u koje bi svako dete moglo da se zakune, nikako ne slažu sa našim predstavama, već naše predstave izvrću naglavačke, a naš svet predstavljaju kao svet od naopačke.

Miro se postarao da nas ubedi da je njegov izvrnuti svet jedino tačan i opravdan. Da je nešto mogao, kojom nesrećom, da poveruje da je zaista samo naš svet tačan a njegov da je jedna lakrdija, bio bi samo jedan među nama, i uzalud bi se zvao Huan Miro. Istina, u početku svoje vratolomne avanture, svojih priprema za let u kosmos na običnoj kuhinjskoj stolici, on je gledao šta i kako drugi rade, možda najviše šta rade neki, nadrealisti i Kandinski: to su prva platna na ovoj izložbi, koja nas ispunjavaju strahom, naknadnim: da je Miro mogao da ne stigne do Miroa. Ima neka turobnost, jedno opšte znanje dvadesetih godina našega veka na njima, ima tu neke mračne mudrosti, možda čak i na granici onoga basa kojim je živeo i goreo, kome nas je učio Miroov sused Anri Mišo, čovek koji je kasnije morao da uzima meskalin da bi mogao da vidi, na malom komadu papira, muvanje miliona usplahirenih, tajanstvenih Kineza.

Ali, i to je ono što ovde može da se nazove srećom, Miro je u izvesnom trenutku shvatio, kao i Paul Kle, da će najbolje da vidi svet ako ga gleda zatvorenih očiju, i da će moći nešto da razume ako bude uspeo da zaboravi sve što je naučio i što zna. On je naslutio da je, i u njegovom slučaju, zaboravljanje, ogromna neka rasejanost, jedini preduslov da se neke stvari razumeju i vide, otkrivajući valjda sa jezom da nas znanje drži u svojim nevidljivim ali strašno moćnim mrežama. Mi, tako, ne vidimo ono što bismo morali da vidimo, za ovo malo vremena koje nam je dato; mi vidimo ono što hoće da vidi to znanje, ta rutina gleda dakle rutina a ne gledamo mi. Strah koji prethodi genijalnosti Miroovoj (nije li strah uvek uvod u otkrovenja?), morao je da bude, ubeđen sam, samo u tome: on se uplašio da je omađijan magijom znanja, stečenoga iskustva, da spava i živi kao slika koju je skrpilo to uporno iskustvo. Osnovno što je Miro pokušao da učini, i što predstavlja čitav njegov poduhvat, to je taj pokušaj zaboravljanja, apsolutnog zaborava svega: i estetike koja je važila u njegovoj ulici, i granice pravog i nepravog, mogućeg i nemogućeg. Njegov podvig ostvarivan je tehnikom zaboravljanja, tehnikom „ispražnjavanja“ čitavog sveta, ali zato da bi taj svet, tako ispražnjen zaboravom, mogao ponovo da se uspostavi, da se naseli, a mi da bismo se tako opet zaposlili u svetu, da bismo vaskrsli kao veliki tvorci, magi i demijurzi, kao sami bogovi.

Tako je Huan Miro uspeo da vidi, pomoću zaborava, i pritiskujući sa oba palca svoje oči, ludo i basnoslovno komešanje zvezda na plafonu u svojoj sobi, da otkrije svoju kosmogoniju onako kako je otkrivaju deca, u univerzumu čak da vidi, među zvezdama, neku domaću životinju, možda svoje kuče ili svoju mačku, zajedno sa nekim leptirom ili svojom pokojnom tetkom za koju lažu da je umrla. Tako je uspeo, zahvaljujući ovom zaboravu svega u šta je jedan svet hteo da ga ubedi, da vidi i sebe samoga, da nađe svoj autoportret ne u ogledalu nego na prvom uličnom zidu ili na asfaltu: autoportret: krug umesto glave, na krugu dva čuperka, u krugu dve tačke umesto očiju: a negde izvan tela, kojega izgleda da više i nema, u tome neizrecivom lebdenju, jednu veliku crvenu fleku, jednu opijenu tačku, ili plamen – svoje sopstveno srce koje kuca, s neopisivom vernošću, makar i što ga on, kao svi mi, zaboravlja. Ali uspeo je, izgleda, u tome svom stvaranju sveta, pre svega u jednoj stvari od neprocenjivog značaja: da nam dokaže ne samo da stvaranje nije završeno i da još uvek traje nezavršivi prvi dan rađanja svih svetskih lepota i čuda, već i nešto drugo: da tome stvaranju i mi učestvujemo, da nismo samo njegove slepe posledice koje umorno i ropski moraju da jure za svetom iako im se to neće.

Huan Miro, to je povraćena nada u beskrajnost stvaralačke moći, mogućnost beskrajnog stvaranja svega iz početka. Ne bih mogao da ga vidim, baš zato, kako oponaša decu uprkos tome što se od dece učio kako se (lepo i fino) može da crta; deca su genijalna jer ih ne pritiska nikakvo pamćenje, nikakvo iskustvo, njihova genijalnost je po sebi data, postignuta bez napora i zbog toga veoma sumnjiva. Miro, međutim, rekao sam, morao je da zaboravi ono što je naučio, da uloži jedan ogroman napor da bi mogao da počne iz početka, on dakle ima jedan napor i jednu prošlost, najzad i nesumnjivu hrabrost da zaboravi. Ako dete veruje, pre svog prvog pada, da čovek ipak može da leti, nije to ista stvar kao kad Miro, sa svim iskustvima zemljine teže, ipak uspeva, sedeći na stolici, da se oseća kao u avionu: on nam vraća samopouzdanje, podseća nas na naše šanse u ovome svetu koji je, ipak, jedini naš svet, on nam šapće na uvo, makar i da nas uopšte ne vidi (zagledan u bivši šešir svoje tetke ili u neku izmišljenu galaksiju) da još uvek možemo u svetu da se poigramo sa svetom, da nismo izgubili kondiciju igrača, smejača i letača i, na kraju krajeva, da nam svi vukodlaci i babaroge ovoga sveta u krajnjoj liniji ne mogu ništa: gle kako se divno igramo njima pred nosom.

Između dva udarca dana, između dva iskušenja noći, evo njega kako dolazi, sa strašno ozbiljnim dečačkim licem, da nas pozove na posao užasno značajan: da se opet malo poigramo.On, ubeđen da čovek i u današnjem svetu može bez droge pod jezikom da sanja divne snove i da svet pretvara u san, da bi svet, koji je delo igre i koga jedino igra drži, mogao da ostane svet. Šta će nam svet ako u njemu više ne može da se igra? I da li je moguć jedan takav svet? Ima li, među pametnima, još onih koji veruju da svet drži nešto drugo a ne naša sposobnost za igru?

*Zabeleženo na retrospektivi u Parizu, Politika, 21. oktobar 1962. godine

Oceni 5