Kad rode dođu
Fntm 12 S

Photo: tumblr.com

Priča o godini

Mjesec siječanj prevalio kraju, udarila mećava, ne da oka otvoriti: vijavica mela ulicama i cestama, kovitlao se snijeg i obložio prozore izvana, a s krovova hrpimice zasipao. Ljude spopala nekakva žurba: trčali su, hitjeli, padali jedan drugome u naručje i držali se časak rukama dok čvrsto ne stanu. Kočije i konji bijeljeli se od snijega. Sluge na kolima okretale leđa vjetru, a pješaci išli prtinom iza kola što su polako napredovala u duboku snijegu, i tako se zaklanjali od vjetra. Kad je vijavica najposlije jenjala i kad se duž kuća proprtila uska staza, ljudi se sve jednako zaustavljali kad bi se sreli, jer se nikome nije htjelo zagaziti o duboki snijeg da drugome ostavi prolaz. Stajali bi šuteći, a naposljetku bi, kao po nijemom dogovoru, svaki žrtvovao jednu nogu i spustio je u snježnu gomilu.

Kad bijaše k večeru, vjetar sasvim pade. Nebo kao da je pometeno, kao da je postalo više i prozirnije, zvijezde kao da su nove novcate, neke se modrile i bile neobično jasne — smrzavalo se da je sve pucalo.

Noću studen stezala, pukao takav cić da je najgornji sloj snijega očvrsnuo, te je ujutro lako nosio vrapce. Vrapci skakutali naokolo po ledenoj skrami, polijetali sad gore, sad dolje gdje je snijeg razgrnut, ali hrane baš ne bijaše, a zebli su svojski.

— Živ-živ! — obraćao se jedan drugome. — I to mi je nova godina! Gora je od stare! Mogli smo mirne duše i staru zadržati. Uh, ljut sam i nezadovoljan, i to s pravom.

— Eto, ljudi su jurili i pucnjavom dočekivali i pozdravljali novu godinu — oglasi se malen, ozebao vrabac; — razbijali su lonce o vrata i ludovali od radosti što je minula stara godina. I ja sam se radovao, jer sam se nadao boljim i toplijim danima. Ali ništa od svega. Zima još i gore stegla: ljudi su pogriješili u računanju vremena.

— I jesu! — dočeka treći, koji je bio star i bjeloglav. — Imaju nešto što nazivaju kalendarom: to im je nekakav izum, nekakav njihov pronalazak, i sve bi se imalo po njemu ravnati! Ali ni govora! Kad dođe proljeće, onda počinje godina, to je prirodni tok, i ja računam po njemu, njega se držim.

— A kad će proljeće? — upitaše ostali.

— Kad rode dođu, ali je to veoma neodređeno; ovdje u gradu nema nikoga tko bi o tome nešto znao. Eolje to znaju ljudi vani, na selu. Da odletimo onamo pa da čekamo? Ondje je čovjek proljeću bliže.

— Jest, možda bi dobro bilo! — javi se jedan koji je dugo skakutao i cvrkutao a da zapravo nije ništa rekao. Bila to vrabica.

— Ovdje u gradu — nastavi ona — imam nekih pogodnosti te se bojim da bih ondje mogla ostati bez njih. Ovdje u blizini stanuje ljudska obitelj koja je došla na veoma mudru misao te o zid pribila tri-četiri lonca za cvijeće; široki su otvor okrenuli zidu, a dno van. U dnu je probijena rupa pa se može lako ulaziti i izlaziti. Ondje sam s mužem svila gnijezdo, i odande su izletjeli svi naši mladi. Ljudska je obitelj, dakako, sve to tako uredila radi užitka da nas gleda, jer zašto bi inače? I mrvice kruha bacaju radi zabave, a mi imamo hrane, pa smo tako zbrinuti. Stoga mnim da ću ostati; i moj će muž ostati. Premda smo veoma nezadovoljni, ipak ostajemo!

— A mi ćemo na selo, da vidimo ide li proljeće.

I odletješe.

A na selu bila ljuta zima, studen za nekoliko stupnjeva jača negoli u gradu. Oštar vjetar brijao i zviždao nad snježnim poljima. Seljak s rukavicama šaknjačama sjedio na saonama i udarao rukama unakrst da otjera hladnoću; bič mu počivao u krilu, mršavi konji kasali da se sve oko njih pušilo, snijeg škripao, a vrapci skakutali po tragu od salinaca i zebli.

— Živ-živ! Kad će proljeće? Ne možeš ga dočekati! Dugo ga nema! »Nema!« — odjeknu s najvišega, snijegom pokrivenog brežuljka pa se poljem razliježe.

To što se čulo mogla je biti jeka, a mogle su biti i riječi čudnog starca što je na buri i oluji sjedio navrh snježnog brijega. Bio je bijel bjelcat, poput kakva seljaka u bijelu vunenu gunju; kosa mu duga i bijela, brada bijela, lice sasvim bijelo, a oči krupne i svijetle.

— Tko je onaj čiča? — zapitaše vrapci.

— Ja ga znam! — reče stari gavran što je sjedio na proštacu na ogradi i bio dovoljno skroman da spozna i prizna kako smo pred licem Božjim svi mi male ptice, pa se zato i upustio u razgovor s vrapcima i davao im objašnjenja.

— Znam ja tko je onaj starac. Ono je Čiča Zima, starac iz prošle godine; nije on mrtav, kako veli kalendar; ne, on je, da tako kažem, skrbnik malog kraljevića Proljeća, koji dolazi. Jest, Zima je sada gospodar, ona vlada. Hu! Jeste li se ukočili od studeni, mališani!

— Eto, nisam li rekao! — priklopi najmanji vrabac. — Kalendar je pusta ljudska izmišljotina; nije prilagođen prirodi. Trebalo je to nama prepustiti, nama koji smo osjetljivije naravi.

Minu tjedan, minuše gotovo i dva. Šuma se crnjela, zamrznuto jezero mirovalo, ležalo nepomično i teško kao skrućeno olovo. Vlažne, hladne magle, poput oblaka, zastirale krajinu, pritiskale polja i livade. Jata velikih, crnih vrana nečujno prelijetala niskim nebom; bijaše kao da je sve zaspalo, sve utonulo u dubok san.

A onda sunčana zraka kliznu po jezeru, i ono zasja kao da se kositar rastalio. Snježni pokrivač po poljima i brežuljcima nije više blistao kao prije, ali bijela prilika, Zima, svejednako ondje sjedila, a pogled uprla prema jugu. Nije ni opažala kako snježni pokrov pomalo taje i nestaje u zemlji, kako ovdjeondje kopni, javljaju se prošare, izviruje malo, zeleno busenje trave, na koje se odmah skupljaju vrapci.

— Živ-živ! Živ-živ! Ide li proljeće?

»Proljeće!« — odjeknulo je poljem i livadama, odzvanjalo tamnosmeđim šumama, gdje se mahovina po deblima svježe zelenjela.

U visine kružile, dolazeći s juga, prve dvije rode. Na leđima svaka donijela lijepo djetešce: jedna dječaka, druga djevojčicu. Djeca poljupcem pozdraviše zemlju, a kud su stupala sitnim nožicama, bijelo cvijeće izbijalo ispod snijega. Držeći se za ruku pođoše starcu Zimi, u pozdrav nasloniše mu se na grudi. U isti tren nestade sveg drveća, iščeze čitava krajina: sinja, vlažna magla, gusta i teška, sve sakrila.

Nešto zatim zrak se pokrenu, zašušti vjetar, najprije kao lahor što samo pirka, a onda razvigorac zahuji, obigra krajinom i rastjera maglu; zasja toplo sunce. Zime bijaše nestalo, a lijepa djeca Proljeća zasjedoše na prijestolje godine.

— Eh, ovo je nova godina! — rekoše vrapci. — Sad ćemo dobiti svoja prava i naknadu za ljutu zimu.

Kamo god se ono dvoje djece okrenulo, svuda izbijali zeleni pupovi po grmlju i drveću, trava rasla za njihovim stopama, a polja bivala sve ljepša, zaodijevala se nježnim zelenilom. Djevojčica oko sebe bacala cvijeće: imala ga je u obilju u pregači, bijaše kao da je ondje nepresušan vrutak: uvijek cvijeće naviralo, uvijek puna pregača kako god ga žustro bacala. U pustoj je žurbi prosula čitavu kišu bijelog i crvenog cvijeća po jabukovu i breskovu drveću, tako te im grane procvale prije nego što su prolistale.

Djevojčica pljesnu rukama, a za njom i dječak, i nato se pojaviše ptice, tko bi znao odakle, pa sve udariše u cvrkut i pjesmu: »Proljeće! Proljeće!« Bila je milina čuti i pogledati.

I mnoga stara bakica izišla pred vrata, na sunce, i pogledala žuto cvijeće što je prošaralo livade baš kao za njezinih mladih dana: svijet se i opet pomladio. »Divan je danas dan!« rekla bi starica.

Sva je šuma krasota, smeđa i zelena, svuda pup do pupa; lazarkinja probila, svježa i mirisava, ljubica u izobilju, pa šumarica i jaglaca, a svaka travka puna soka i života — prostro se divan sag, naprosto te poziva da sjedneš. Na tom sagu sjedi mladi par Proljeća i drži se za ruku: pjeva, smiješi se i raste, napreduje naočigled.

Blaga kiša rosila ozgo po njima dvoma, ali je oni nisu ni opažali, kišne kapi stapale se sa suzama radosnicama. Zaručnik se i zaručnica poljubiše, i u taj čas šuma prolista. Kad se sunce izdiglo, sve se šume zazelenjele.

Držeći se za ruke išli zaručnici pod lisnatim krovom svježih krošanja, gdje je samo igra sunčanih zraka i sjene unosila promjenu u zelenilo. Djevičanska čistoća resila mlado lišće, odisalo ono dahom svježine, bistro i živahno žuborili potočići po šarenom šljunku i vijugali među baršunastom mahovinom. »I tako uvijek traje i ostaje!« govorila sva priroda. Kukavica kukala, kliktala ševa, bilo divno doba Pramaljeća. Samo vrbe nosile vunene rukavice na svojim cvjetovima: suviše su oprezne, a to je tako dosadno.

Prolazili dani i u tjedne se krunili, zavladala toplina. Vrući valovi zraka strujali kroza žito, a ono se sve više zlatilo. Bijeli lopoč sjevera po šumskim jezerima širio svoje velike, zelene listove na vodenom površju, a ribe se sklanjale u njihovu sjenu.

U zavjetrini iza šume, gdje je sunce upiralo zrake u zidove seljačke kuće i grijalo rascvale ruže, a trešnjevo drveće bilo okićeno sočnim, crnim, od sunca još vrućim trešnjama, sjedila divna kraljica Ljeta, ona koju smo vidjeli kao djevojčicu i kao nevjestu. Gledala je u tmaste oblake što su se navukli na obzorje pa se poput valova ili bregova, crnomodri i teški, sve više nadvodili nad krajinu. Dolazila guštavina sa tri strane: poput okamenjena, preokrenuta mora namicali se oblaci nebom i spuštali niže, zdušili se prema šumi, gdje je sve zanijemjelo kao začarano: ni daška vjetra, ni ptičjeg glasa, svu prirodu ispunila ozbiljnost i nijemo iščekivanje. A putovima i cestama jurila kola, jahači i pješaci, sve hitjelo da se pod krov skloni.

Odjednom sinu svjetlo, kao da se sunce rasprslo, sijevajući i blješteći, sažižući sve oko sebe; a zatim opet tmina, ispunjena zaglušnom grmljavinom. Kiša ulila pljuskom, noć se izmjenjivaše s danom, tišina s orljavom. Mlada, gipka, smeđa trska na močalini po vijala se i zibala u dugim valovima, šumsko granje nestalo pod vodenom zavjesom; ukrstile munje, za sijevkom tama bivala, mir pa opet gromot. Trava i usjevi ležali povaljeni, bijahu kao izgaženi, kao da se nikad neće pridići.

Iznenada pljusak jenjao, samo još rijetka kiša kropila, sinulo sunce, a s vlati i lišća zasjale kapi kao biser. Ptice zapjevale, ribe počele skakati nad vodu, mušice u zraku kolo povele, a dalje na pučini, na hridi u bičevanome moru sjedilo samo Ljeto: jak čovjek krepkih udova, s kosom s koje se cijedila voda, pomlađen svježom kupelji sjedi na toplom suncu. I sva se priroda pomladila, svuda radost, snaga i ljepota.

Bijaše ljeto, toplo, divno ljeto.

Ugodno i slatko mirisala bujna djetelišta, pčele zujale oko starog zborišta, kupina se ovila oko žrtvenog kamena, što se, kišom umiven, sja na suncu. Onamo odletje matica sa svojim rojem da slaže med i vosak. Nitko to nije vidio osim Ljeta i njegove krepke družice; za njih bijaše žrtvenik prostrt darovima prirode.

Večernje nebo blistalo kao da se u zlato pretočilo — nijedna crkvena kupola nema tog bogatstva. A mjesec prosipao svoj sjaj od večernje rumeni pa dok zora ne zarudi. Bijaše ljetno doba.

Dani se vjenčavali svojim tokom, prolazili tjedni, a sjajne kose žetelaca zablistale po njivama. Jabukama se grane savijale pod crvenim i žutim plodovima, hmelj divno mirisao i visio u krupnim kitama, a u ljeskovu čestaru, što je bogato ponio lješnjacima, prebivao muž sa ženom. Ljeto sa svojom drúgom.

— Kakva li bogatstva! — uzviknu žena. — Oko nas izobilje, posvuda blagost i ljepota, pa ipak čeznem, sama ne znam za čim, čeznem za mirom, za počinkom! Ne znam, ne nalazim riječi. Gle, opet oru po poljima! Ljudima nikad dosta stjecanja, uvijek bi više i više! Gle, rode se skupljaju u jata i idu za plugom. Egipatske ptice koje su nas donijele zrakom! Sjećaš li se kad smo kao djeca došli ovamo, u sjeverne krajeve? Cvijeće smo donijeli, sunčani sjaj i zelenilo šuma. Već ih je vjetar dobrano očupao, postaju smeđe i tamne kao i drveće na Jugu, ali nemaju onih zlatnih plodova!

— Za tim čezneš? — reče Ljeto. — Evo, raduj se!

I podiže ruku, a šumsko se lišće preboji u crven i u zlato, šumama prođe prekrasan sklad boja. S grmlja divljih ruža sjao žarkocrveni šipak, bazgovo granje bijaše teško od velikih crnosmeđih bobica, zreli divlji kesteni padali iz tamnozelene ljuske, a u šumi i drugi put cvale ljubice.

Ali kraljica godine bivala sve tiša, sve bljeđa.

— Hladan vjetar puše — govorila ona. — Noću su vlažne magle! Čeznem za zemljom svog djetinjstva.

Promatrala je rode na odlasku, svaku pojedinu pratila pogledom, pružala ruke za njima. Gledala je gore na njihova opustjela gnijezda, u koja se naselio ovdje različak, ondje žuta povrtnica, kao da su gnijezda i savijena samo zato da njima budu ograda i zaštita. I vrapci na gnijezda slijetali i u njih zavirivali.

— Živ-živ! A gdje su stanari! Ne mogu oni izdržati da puše po njima, pa pobjegli u svijet. Sretan im put!

Žutjela šuma svednevice, list za listom opadao, zavihorile oluje u podzim, bila kasna jesen. A na žutom lišću počivala kraljica godine i blagim očima motrila sjajne, treperave zvijezde, dok je muž stajao kraj nje. Zamah vjetra uskovitla lišće — a kad se opet staložilo, nje više ne bijaše. A leptir, posljednji leptir te godine, lepršao po hladnom zraku.

Pritiskivale vlažne magle, leden vjetar puhao, nastale duge, mrkle noći. Vladaru godine bijaše kosa bijela bjelcata, ali on to nije znao; mislio je da su to pale po njoj pahuljice što se istresaju iz oblaka. A snijeg oprašio krajinu, tanak bijel pokrov prekrio polja i livade.

Crkvena zvona najavljivala Božić!

— Zvone da objave rođenje! — reče gospodar godine. — Naskoro će se roditi novi vladarski par, a ja ću otpočinuti, krenut ću za svojom družicom, smiriti se među sjajnim zvijezdama.

A u svježoj, zelenoj jelovoj šumi, pokrivenoj snijegom, stajao božićni anđeo i posvećivao mlada drvca, određena za njegov blagdan.

— Veselja u kući i pod zelenim granjem! — poželje stari kralj godine, koji je u to nekoliko tjedana postao snježnobijel starac. — Kuca moj čas počinka, mladi par godine preuzima krunu i žezlo!

— Još vlast pripada tebi! — reče božićni anđeo;— vlast, a ne počinak! Neka snijeg samo leži i štiti mlado sjeme! Nauči se podnositi da drugoga slave dok si ti vladar, nauči se da budeš zaboravljen dok još živiš! Vrijeme tvog počinka bit će kad dođe Proljeće!

— A kada će Proljeće? — upita Zima.

— Kad rode dođu!

I vladar Zime, starina bijelih uvojaka i snježne brade, hladan kao led, vremešan i pognut ali jak poput zimske oluje i moćnoga leda, sjedi na snježnom brdu i gleda prema jugu kao što je i njegov prethodnik lani sjedio i gledao.

Od studeni pucalo u ledu, škripao snijeg, klizači jurili po glatkim jezerima, a vrane se i gavrani jasno isticali na bijeloj podlozi; zrak se nije micao. I u tom zatišju stisnu Zima pesti, a led na morskom tjesnacu postao hvate debeo, usjeo poput mosta između dviju obala.

I opet došli vrapci iz grada i pitali:

— Tko je onaj starac?

A gavran — ili koji njegov sin, svejedno — sjedi na istom mjestu i veli im:

— To je Čiča Zima! Starac iz prošle godine. Nije on mrtav, kako veli kalendar, već je skrbnik Proljeću, koje dolazi!

— A kada će Proljeće? — zapitaju vrapci; — da već nastane lijepo vrijeme i bolja vlada. Stara nije ni za što!

Utonuo u tihe misli, kimnu starac Zima goloj, crnoj šumi, gdje je sve drveće ogolilo svoje lijepo savijene grane. I u zimskom se snu spustiše oblaci ledene magle — vladar snivaše o danima svoje mladosti i muževnog doba, a u zoru sva se šuma ukrasi injem: bijaše to ljetni san Zime. Ali sunčane zrake otopiše inje s granja.

— Kad će Proljeće? — pitali vrapci.

»Proljeće!« — odzvanjalo poput jeke s brežuljaka pokrivenih snijegom. A sunce bivalo sve toplije i toplije, snijeg se topio, ptice cvrkutale: »Proljeće! Proljeće!«

U visini pak plovila prva roda, druga odmah za njom. Svaka nosila krasno djetešce na leđima. A djeca sišla na široka polja, poljubila zemlju i zamišljenog starca, a on nestao poput Mojsija s brijega, nošen oblacima.

Priča je o godini svršena.

— Sasvim je točna! — rekoše vrapci. — I veoma lijepa, samo nije po kalendaru i zato ne valja.

*Iz knjige “Slikovnica bez slika”, preveo s danskog Josip Tabak

Oceni 5