Priča o Štuliću: Kako je Čupko postao Johnny

"Brijem bradu brkove/ da sličim na Pankrte ..." ... promptno je, kako smo rekli, Branimir Štulić dopisao jednu od svojih starih pjesama. Zvala se Balkan i u mnogo čemu je obilježila njegovu karijeru: bila je A strana prvog singla Azre, pjesma koja će ga proslaviti, pjesma koja je bila jedna od prvih u karijeri koju je napisao, po vlastitoj tvrdnji, još 1974 (C1). Pjesma kojom je, još u prvim njezinim stihovima, i ne znajući, prorekao svoju daljnju sudbinu: "Jednog dana nema me da nikada ne dođem/ Prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem/ Kao da me nikada na svijetu nije bilo ..." ... pjevao je Štulić, kao da je slutio da će jednoga, ne tako dalekog dana, spakirati kofere i, rušeći za sobom sve mostove, napustiti Zagreb te da se više nikada neće vratiti. Kao da ga nikada na svijetu nije bilo.

No, govorimo o vremenu u kojem je sve to bila još daleka budućnost. U vrijeme u koje se vraćamo, Štulić je bio anonimus s gitarom, upadljiv osobenjak, neka vrsta ulične znamenitosti Zagreba. Svi akteri ove priče poznavali su ili barem prepoznavali Štulića još tada, daleko prije nego što će se proslaviti. Trudio se na sve načine upasti u oči i to mu je uglavnom uspijevalo. On sam, očajnički tražeći bend s kojim će napokon realizirati svoj stari opsesivni naum da postane rock-zvijezda, svirao je s gotovo svim glazbenicima koji će na svojim leđima iznijeti novi val. Bio je nekakva točka u kojoj su se sjekle sve silnice koje će odrediti budući izgled scene: ne zbog važnosti utjecaja koji je imao na ostale – tada su ga više smatrali smiješnim, negoli važnim – već zato što je bio sveprisutan. Svi su znali Čupka. Tada su ga, naime, tako zvali – naravno, prije nego što je odlučio ritualno obrijati bradu i brkove.

Upravo činjenica da je bio široko poznat, kao i status neokrunjenoga kralja lokalne rock-scene, koji će zaslužiti poslije, rezultirala je iznimnim brojem mitova i legendi koje se vezuju uz njegovu pojavu kao ni uz koga drugoga. Zapisi koji slijede temelje se uglavnom na tim, široko poznatim urbanim legendama.

Novi Zagreb, sredina sedamdesetih. Prema citatu koji je – istinit ili ne – završio na grbu općine Novi Zagreb, drug Tito je tko zna kojom prilikom vizionarski prozborio "širite Zagreb preko Save", i tako je nastala nakupina ružnih, sivih naselja, koja su tada, još napola gradilišta, izgledala pusta kao površina Mjeseca, s neboderima i betonskim gromadama koje su ovdje nikle umjesto vulkana i kratera. Stan do stana, načičkani kao lego-kockice, za koje se čekalo na dugim stambenim listama u poduzećima koja su ih, u skladu s idealima socijalne pravde, dijelila svojim uposlenicima, stan do stana koji su nicali u novim i novim naseljima Travno, Dugave, Siget ... praktički preko noći. Novi Zagreb bio je prva stepenica za mlade parove s djecom, za friške doseljenike u grad koji nikada nije mazio dojdeke, za novu i nestrpljivu generaciju industrijskih radnika, za armiju onih koji su ovamo stigli bez oduševljenja i silom prilika, dok se ne snađu.

Štancanjem stanova pokušavao se sustići rast privrede i broja stanovnika bujajućeg grada. U toj plemenitoj želji sistema da udomi što više ljudi nastali su ogledni primjerci golemih, sivih, prenapučenih, iznad svega ružnih zgradurina, koje će u nekoj budućoj povijesti arhitekture zacijelo biti zavedene pod graditeljski stil zrelog socijalizma. Problem je što to bujanje četvornih metara za rješavanje stambenog pitanja radnika (što je bila često rabljena fraza), nije pratila nikakva druga infrastruktura.

U naseljima južno od Save jedva da je i bilo ikakvih prostora za socijalizaciju: osim trgovina mješovitom robom, ničega drugog nije bilo. Kad su željeli uživati bilo koju blagodat urbanoga života – banalnu poput kavane, frizeraja ili kina – stanovnici novih naselja morali su do grada, kako Zagrepčani uobičajeno nazivaju odlaske u gradsko središte. Taj bi poduhvat podrazumijevao tri dana jahanja prekrcanim gradskim prijevozom, legendarnom autobusnom linijom 43 (jer tramvaja nije bilo – prvi će stići tek za Dan Republike 29. studenoga 1979.), i tek je tamo, kad bi se čovjek domogao zadnje stanice na Mažurancu, počinjao kakav-takav život. Upravo zato, za Novi se Zagreb u to vrijeme uvriježio pogrdni naziv spavaonice, jer tamo se moglo samo spavati. Ili svirati, ako ti vrag već nije dao mira. Premda može zvučati kao fraza iz jeftinih rock’n’roll bajki, novozagrebački tinejdžeri tih godina doista nisu imali druge zabave nego da sanjaju svoje bendove.

Novi je Zagreb tako sve do danas ostao na glasu kao rasadište gdje uspijevaju glazbenici sa zlatnim prstima. Najbrži gitaristi, energični bubnjari, tamo ih je u svakom haustoru bilo po nekoliko. U istom su ulazu u Trnskom stanovali gitarist Mladen Juričić, poslije poznatiji kao Max, i basist Marino Pelajić alias Udo Baracuda, tada još srednjoškolci, poslije nosivi stupovi grupe Film. Uokolo su se motali i bubnjar Boris Leiner i basist Mišo Hrnjak, tada još potpuni anonimci koji se međusobno nisu poznavali, a uskoro Štulićevi partneri iz grupe Azra. Ovdje je rastao i bubnjar s najdužom kosom u gradu, Paolo Sfecci, a bilo ih je još na stotine – jer u Novom je Zagrebu uvijek bilo više rock’n’roll virtuoza koje će pojesti kolotečina građanskog života, negoli onih koji su se doista domogli pozornica i tonskog studija – ali nabrojena nekolicina učinila je da počeci naše priče dobrim dijelom budu vezani uz Novi Zagreb.

Branimir Štulić Čupko do stereotipa se uklapao u priču o klincima iz novih naselja. Štulićev otac bio je profesionalni vojnik (tada je bila uvriježena birokratska sintagma vojno lice), pa su, prema uobičajenim pravilima tog poziva, često selili iz grada u grad. Tako se dogodilo da je oficir Štulić, rodom iz Dalmatinske zagore, sina Branimira dobio u Skopju, da bi se na kraju čitava obitelj skrasila u neboderu u Sigetu.

Sredinom sedamdesetih Štulić je studirao fonetiku na Filozofskom fakultetu, bez ikakve ozbiljne namjere da s tamo stečenim znanjima ikada išta započne (C2). Zanimala ga je jedino i isključivo glazba, jedina mu je ambicija bila da se afirmira kao muzičar. U toj je želji i namjeri bio toliko agresivan da su ga i njemu posve nepoznati ljudi počeli uočavati i pamtiti kao onoga koji neprekidno svira gitaru. Bile su to godine kada su u modi bili Dylan, Young, Cohen, trubaduri s gitarom, tako da Štulić nije bio jedini: deseci mladića kružili su gradskim ulicama s gitarom na leđima i hvatali svaku pogodnu priliku da nekome demonstriraju svoje umijeće izvođenja pjesama svojih svjetski poznatih uzora. Ono što je Štulića izdvajalo iz te mase bilo je to što je od samih početaka svirao svoje pjesme. Pokušao je oko tih pjesama formirati skupinu koju je, po jednoj pjesmi Heinricha Heinea, nazvao Azra (C3). Grupa je dvije godine mijenjala postave, ideje, zahvaljujući Štulićevoj prijekoj i despotskoj naravi, članovi grupe dolazili su i odlazili rekordnom brzinom.

U konfekcijski nanizanim obiteljskim kućicama ispod Štulićeve zgrade živio je Sven Semenčić, koji će ime Azre progurati do Poleta. Premda je Štulić bio deset godina stariji od srednjoškolca Semenčića – a poslije će se pokazati da je Štulić bio stariji od većine aktera zagrebačkog novog vala – spojila ih je zaluđenost glazbom. Svenova ambicija bila je da piše o muzici, a Čupkova da je stvara.

"Bio je opsesivan tip, sjeo bi pokraj tebe i ne bi te puštao, dok ti ne bi odsvirao čitav svoj repertoar", objašnjava prirodu njihova čudnog odnosa Sven Semenčić, danas marketinški stručnjak, koji i dalje piše o muzici. "Sjedio je na svojoj klupi u parkiću ispred zgrade i čitave dane svirao. Neprekidno je uvjeravao svoju okolinu u svoj genij, isključivo je o tome razgovarao. Svaki bi dan dolazio k meni, i kada me ne bi bilo kod kuće, čitavu bi svoju imaginarnu ploču otpjevao mojoj mami. Tako je i ona znala sve njegove pjesme."

Štulić je oduvijek bio čovjek fiks-ideja, uvijek i u svemu radikalan, beskrajno tvrdoglav, beskrajno uporan, kažu i naporan. Svoju težnju ekstremima već je na prvi pogled nabijao na nos svojom pojavom: gradom je hodao bos, što bez sumnje nije bila ekonomska nužnost (vojna lica su u to vrijeme primala sasvim solidne plaće). Tako dugokos i bosonog, Štulić bi, dakle, uzeo gitaru i krenuo u misiju propovijedanja svoje glazbe, svuda i u svako doba. Smjestio bi se na stražnjim sjedalima autobusa 43, jedine novozagrebačke linije uvijek prepune ljudi, i tu, pred brojnim auditorijem slučajnih suputnika, zasvirao neku od pjesama iz svog repertoara (taj famozni autobus poslije je opjevao u pjesmi Krvava Meri) C4. Tako ga je, kao bosonogog trubadura iz autobusa, i prije negoli ga je upoznao, zapamtio Max Juričić, koji će nešto nakratko postati kratkotrajni gitarist njegove Azre.

Nekoliko koraka od autobusne stanice bio je Zdenac života, fontana oko koje su se tih godina okupljali mladi sljedbenici hipi pokreta, koji su ovdje predano gubili vrijeme. Štulić je i ovdje bio redovit – kao i svuda gdje je vidio veći broj potencijalnih slušatelja na okupu – dolazio je više-manje svakodnevno i odsvirao svoje greatest hits. U to vrijeme na Zdencu se pričalo da Čupko svira sevdahe, kako je on sam definirao svoje neuobičajene, folkom nadahnute balade.

Zatim bi se premjestio na stepenice Filozofskog fakulteta – također važnog mjesta radnje ove priče, jer onaj dio aktera koji je u to vrijeme studirao, činio je to, baš kao i Štulić, uglavnom na nekom od odsjeka tog fakulteta – gdje su se okupljale studentice i studenti kojima se nije pretjerano žurilo na predavanja, pa bi se Štulić uglavio između njih i ponovno svirao. Petkom poslijepodne društvo bi se spustilo u podrum fakulteta, tu je bila kantina ili klub studenata gdje su se na kraju radnog tjedna okupljali studenti i uvijek bi netko svirao – naravno i Štulić. Ovdje će se u mnoštvu studenata pojaviti još nekoliko likova koji će se poslije iz mase statista probiti u prve redove: jedan od poznatijih svirača bio je mladi student filozofije Jurislav Stublić, poznat po svom dubokom, dojmljivom glasu kojim je nadahnuto interpretirao pjesme Lou Reeda, koji će se nakon kratkotrajne epizode pjevanja u Azri proslaviti kao vođa grupe Film. Ovamo je često navraćao Goran Pavelić Pipo, sveprisutna pojava, koji će uskoro postati jedan od članova najužeg kreativnog tima omladinskog tjednika Polet, čovjek koji je Štulića, Stublića i Azru poveo na prvu turneju. Daleko prije negoli će postati skladatelj najvećih hitova grupe Haustor, u podrumu je fakulteta vrijeme gubio i student etnologije Srđan Sacher – koji je, treba li to napominjati, također kratko vrijeme bio članom Štulićeve grupe.

Bilo je, bez sumnje, ovdje još onih koji će se kasnije prometnuti u generacijske heroje. Svi su nekog vraga studirali, ali nije se velik broj budućih muzičara mogao pohvaliti da su ikada dogurali do diplome. Nemali broj vječnih studenata toga vremena nije odustajao od jalova posla iz vrlo praktičnih razloga: studiranje je odgađalo odlazak u vojsku. Osim toga, studiranje je bilo besplatno, a donosilo je nesumnjive prednosti u vidu roditeljskog uzdržavanja, jeftine mjesečne karte za tramvaj, besplatnog zdravstvenog osiguranja i novih i novih zgodnih cura što su se svake godine upisivale na cjenjenije odsjeke Filozofskog fakulteta, za čiju se pažnju i naklonost valjalo boriti svirajući u podrumu fakulteta svakoga petka.

Tu je negdje, stjecanjem statusa lokalne znamenitosti, Štulić odlučio promijeniti nadimak. Mali susjed Semenčić sjeća se da se to dogodilo brzo, preko noći: očito nezadovoljan konotacijama koje nosi ime Čupko, počeo je inzistirati da ga se oslovljava imenom koje je sam za sebe smislio – daleko mondenije, daleko prikladnije osobi s ambicijom da postane rock-zvijezda, prozvao se Johnny.

Međutim, sama promjena imena nije od njega učinila osobu u trendu. I dalje je svirao sevdah – tu nekakvu svoju verziju balkanskih folk-balada, koja s izvornim orijentalnim napjevima nije imala puno veze (C5). S podjednakim žarom, trudio se svladati neka od najkompliciranijih klasičnih djela skladanih za gitaru. Premda bez ikakvog glazbenog obrazovanja, krajnje neprirodnim hvatovima, letio bi po vratu gitare i borio se s nekim Bachovim komadom, ne prestajući s vježbanjem toliko dugo dok na kraju ne bi uspio.

Svojim prirođenim talentima, Štulić nije bio predodređen za vještog glazbenika, još manje pjevača. No, njegov najveći talent, istodobno i prokletstvo, bila je neviđena upornost.

Klasika i sevdah – ta čudna glazbena kombinacija, potpuno neutemeljena u tadašnjim trendovima, sama govori do koje je mjere Johnny stršio iz mase vršnjaka. S takvim se glazbenim preferencijama, posve sigurno, nije mogao nadati nikakvoj muzičkoj karijeri. Ključnim za njegovo stilsko preusmjerenje pokazat će se susret sa srednjoškolcem Mladenom Juričićem, koji će poslije pod umjetničkim imenom Max Wilson postati poznat kao gitarist nekoliko uspješnih glazbenih grupa. Johnny je, kao i uvijek, tražio muzičare koji će popuniti permanentne rupe u njegovom, nikad do kraja oformljenom bendu.

Vijest je donio Maxov poznanik, bubnjar Paolo Sfecci. "Imam jednog prijatelja – znaš ga, onaj što bos svira u autobusu – koji ima svoje stvari (što je u slangu značilo da sklada vlastite pjesme), vježbaju u kućici kod Filozofskog fakulteta..." i riječ po riječ, Sfecci je nagovorio Maxa da se pojavi na audiciji za gitarista. Tako se Juričić s ritam-gitarom priključio postavi u sastavu: na bubnjevima je bio Paolo Sfecci, a solo-gitaru Johnny.

Za tom inkarnacijom Azre nije ostalo nikakva spomena vrijedna traga – tek nekoliko proba i činjenica da je nekima od njih prisustvovao ambiciozni Sven Semenčić, pa je tako glas o postojanju Azre stigao do Poletovih stranica. S dolaskom ljeta, svi će se razbježati, svatko će otići na svoju stranu i jedino će Max ostati uz Johnnyja. Štoviše, bendu je priključio svog susjeda iz nebodera, bas-gitarista i stalnog suputnika kroz različite srednjoškolske bendove, Marina Pelajića (poslije poznatijeg pod umjetničkim imenom Udo Baraccuda). Sfeccijevo mjesto za bubnjevima popunio je Branko Hromatko, kojeg su zvali Ćelavi, i tako ekipirani počeli su vježbati za prve javne nastupe.

"Johnny je tada bio sav u klasičnoj gitari, radio je komplicirane melodije sa strašno puno harmonija, bile su to totalno antirock-pjesme", objašnjava Max. "U ljeto 1977. ja sam putovao Interrailom (C6) i neki Englez spomenuo mi je punk. Moj otac tada je bio u Londonu i odmah sam naručio da mi donese bilo koju ploču na čijem omotu piše punk. I doista, donio mi je jednu kompilaciju na kojoj su bili Ramonesi, Talking Headsi, čitava tadašnja američka novovalna scena.

Kad je Johnny to čuo, to ga je totalno puklo, govorio je, kao kad je prvi puta čuo Beatlese." Ovdje treba napomenuti da su u Johnnyjevom poimanju muzike Beatlesi bili nedostižni ideal, početak i kraj svega, što će se ostati nepromijenjeno sve do kraja njegove karijere (C7). "Preko noći smo ubrzali sve pjesme", zaključuje Max, "pobacali iz njih pola tih harmi, tako da je Azra, od jednog stilski potpuno neodredivog sastava, postala punk bend."

Tako je Štulićev sevdah dobio energiju i žestinu, i njegove će pjesme prvi put poprimiti oblik sličan onome u kojem će poslije biti snimljene i zapamćene. Ipak, transformaciju Azre treba razumjeti sa zadrškom, jer Johnny nikada nije do kraja podlegao fascinaciji, nikada nije pokušao napisati tipičnu punk-pjesmu i u čitavom njegovom repertoaru, nije bilo niti jedne koja bi – bilo melodijom, bilo poetikom – imalo sličila tipičnom punku. Štulić je pjevao o svojim ljubavima, svojim neobičnim prijateljima, svoje je obične, tipične situacije pretakao u stihove (poznat je slučaj pjesme Iggy Pop, koja više-manje doslovno prepričava stvarni događaj – ona reflektira Johnnyjevu radost kada su mu na poklon iz Amerike poslali majicu s likom neukrotivog pjevača Iggyja Popa; o svakoj, pa i najbanalnijoj situaciji, on je mogao napisati pjesmu). I Marina i Gracija, Krvava Meri i Maja Prišt, Kipo, Miki i Čera, sve su to stvarni likovi, koji bi upućeniji poslije lako prepoznavali na zagrebačkim ulicama. Upravo zbog dokumentarističke doslovnosti kojom je opisivao ljude i zbivanja, Štulićeve će pjesme uskoro početi priznavati kao izuzetne, čak i oni koji su ga doživljavali kao živopisnog osobenjaka.

Tu se Johnny nije dao utjecajima, baš kao što ga nikada nisu uspjeli uvjeriti niti da ime Azra promijeni u neko prikladnije, pomodnije, punkerskije (a po svjedočanstvu Maksa Juričića, svi su članovi tadašnje formacije držali da je to čudno folk-ime potpuno neodgovarajuće, da je strašna mrlja na imageu grupe). Azra je od punka uzela samo svježu krv, ali nije promijenila poetiku. I zahvaljujući tome, Johnny je sačuvao svoje specifične pjesničke slike, koje su poslije, izravno ili neizravno, nadahnule većinu autora novoga vala, mnogo više nego li svi uvozni tekstovi zajedno. Zahvaljujući njegovoj sposobnosti da piše o stvarnom životu, a ne o općim mjestima punk-rebelije, začeo se trend koji će učiniti da stihovi scene u nastajanju vjerno odražavaju atmosferu tadašnjeg Zagreba. A nikada prije ovdašnja rock muzika u tome nije uspjela.

(NASTAVIĆE SE)

C1: "To sam napisao još '74, iz vojske kad sam se vratio. Struktura je odonda ostala ista, samo što je tekst onda vukao više na sevdah, jer tada sam se ja oduševljavao narodnom muzikom. Kasnije sam promijenio tekst." Branimir Štulić, Džuboks, br. 85, 28. ožujak 1980.

C2: "Kad sam došao iz vojske, upisao sam fonetiku i povijest, ali to sam napravio isključivo zato da bi imao alibi prema starcima. Upisao sam se, dakle, da bih dobio na vremenu, jer nisam mogao očekivati da ću odmah moći živjeti od muzike. (...) Prvu Azru sam konačno složio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali je sve bilo diletantski". Branimir Štulić, Polet , br. 119. 30. siječanj 1980.

C3:  

AZRA

Svakog dana šetala se

Sultanova kćerka divna,

U suton kraj sedrvana,

Gdje žubore bijele vode.

Svakog dana rob je mladi

Stajao kraj sedrvana,

Gdje žubore bijele vode;

Svakog dana bivo bljeđi.

Jedne večeri mu mlada

Sultanija naglo priđe:

"Tvoje ime hoću znati,

I otkud si, kojeg roda."

"Muhamed je moje ime,

Moj zavičaj žarki Jemen.

Od roda sam onih Azra

Koji umiru kad ljube."

C4:

Danas na liniji nekadašnjoj četrdeset i tri

Gledam kako stoji u redu

Čeka na bus baš kao i mi

Širokih bokova, mesnata lica,

Frflja dok priča,

Drži za ruku jednog od onih vječnih mladića

Zvali su je Krvava Meri...

C5: "Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom. Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. (...) Htio sam napraviti muziku koja će odgovarati atmosferi krčme, a u krčmi ne možeš svirati Emerson Lake & Palmer. To su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola Sfeccija. On je svirao tarabuku. To je makedonski izraz za nešto slično bongosu, što se vadi od devine kože. Imali smo i pevaljku. Tako je izgledala moja prva trupa. Zvali smo se Balkan Sevdah bend. Snimili smo tada na neke demo-tapeove Balkan, koji je prošao mnoge oblike do ovoga na single ploči. Da danas netko to čuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuće. Ali nije bitno, bio sam čist kao djevica. Balašević je zadnji rocker prema onome što smo mi tada radili". Branimir Štulić Johnny, Polet, br. 119, 30. siječanj 1980.

C6: Interrail – tih godina iznimno popularan način putovanja studenata i srednjoškolaca. Mlađi od dvadeset i šest godina imali su pravo na mjesečne karte za vlak, koje su, po iznimno popularnoj cijeni, omogućavale neograničeni broj vožnji po gotovo svim zemljama Zapadne Europe. Za veliki broj mladih ljudi koji su odrastali posljednjih godina socijalizma, Interrail je bio prvi samostalni pogled u veliki svijet

C7: "U jesen 1977. čuo sam new wave. Tu je velike zasluge imao Juričić (gitarist Filma), on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. " Branimir Štulić Johnny, Polet, br. 119, 30. siječanj 1980.