Ekskluzivno: Dijelovi iz knjige “Splitska dica: od zidića do vječnosti” (1)
Djavv 01 S

Đavoli kao crno-bijeli retro šminkeri : Neno, Truba, Panda, Dilajla i Grizly

Photo: Lična arhiva/Zlatko Gall

Pričaj mi o ljubavi: Neno Belan i Đavoli

U intervjuu Jutarnjem listu (6. rujna 2017.) Zlatan Stipišić Gibonni – koji je u Splitu uvijek bio i ostao samo Gibo – prisjetio se osamdesetih i svojih početaka te precizno ukazao na jednu od posebnosti tadašnje splitske scene: ona nije bila određena dominantnim glazbenim stilom. Kako točno! Jer Split je bio daleko od punkersko-novovalne transferzale Ljubljana-Zagreb-Beograd, nije bio ni punkersko-rokerska Rijeka, a ni „novoprimitivno“ Sarajevo. U Splitu se u osamdesetima sviralo – svašta.

„Moje je društvo bilo unikatno, u njemu je bio Dino sa svojim funkyjem, Daleka obala, Belan je bio rockabilly s Đavolima, Ban je bio mediteranski kantautor, ja sam imao druge korijene, bio sam u hard rocku. Ali mi nismo bili povezani glazbom, nego prijateljstvom...“, veli Gibo.

O osebujnosti scene na kojoj su tih godina „splitska dica“ jedna drugima svesrdno pomagala govorio mi je Gibo i u jednom od razgovora koji su prethodili mojoj biografiji Gibonni – Tajna vještina (Profil, 2007.): „...Svi smo pomagali jedan drugome bez ikakvih kalkulacija. Možda je baš zato poslije i nastala priča o 'splitskoj dici'“, kazao je.

O toj netipičnoj „sceni“ koja je – gle apsurda! – svoj vrhunac doživjela usred ratne 1993. – svjedoči i kolektivni intervju što sam ga nakon deliričnog zajedničkog koncerta Dina Dvornika, Daleke obale i Nene Belana na Gripama objavio u Nedjeljnoj Dalmaciji 12. svibnja 1993. tvrdeći da je spomenuta trojka toj osebujnoj sceni dala ritam (Dino), melodiju (Belan) i splitski (kon)tekst (Ban).

„Ako govorimo o tome zašto je splitska scena drugačija od drugih, čini mi se da je glavni razlog to što je povezana. To što se nas trojica [Dino, Belan i Ban] znamo dugo vremena nije važno jer, znaju se i Prljavo kazalište i Parni valjak, pa opet nitko ni s kim ne govori, a kamoli da rade zajedno...“, rekao je Neno Belan. Dino je bio još precizniji: „... Sve se (o suradnji 'splitske dice') moglo vidjeti na koncertu na Gripama. Nije doduše tu bilo nekih ljudi koji s nama stalno rade, kao Gibonni ili Luky, ali bio je kao šlag na torti Oliver, naš padrone...“

Roker u duši: Oliver Dragojević sa Belanom i prijateljima u studijuIsticanje Olivera kao „rokera u duši“ (Ban), „najboljeg pivača svih vremena“ (Dino), „savršenog muzičara“ (Belan), možda je bilo nerazumljivo kritičarima i publici izvan Splita koji, zacijelo, nisu shvaćali čvrstu vezu između festivalskog veterana i tadašnjih perjanica ne samo splitske nego i hrvatske urbane scene. Uzgred, sličan nesporazum poslije je Gibu – zbog festivalskih nastupa i skladanja za Olivera – mogao stajati i karijere te trajno gurnuti u zabran estradne festivalske konfekcije. Ipak, Splitski festival na koncu osamdesetih i Melodije hrvatskog Jadrana početkom devedesetih nisu bili tek „neki“ od festivala. Stjecajem okolnosti bili su i mjesto promocije nekog drukčijeg zvuka.

Gibonni: U Splitu sve počinje prijateljstvom, druženjem na zidićuProkurative su naime pred rat bile jedan od rijetkih bastiona suvislog popa koji se mogao oduprijeti folklorizaciji i diktatu tadašnjeg novokomponiranog narodnjaka koji nije samo zagovarala Lepa Brena nego i Tonči Huljić. Runjićeve Melodije hrvatskog Jadrana utemeljene 1993. bile su pak – uza sve svoje mane i kompromise – ipak i rijetka oaza glazbe neuštekane u dance-produkciju. Stoga ne čudi što su i Đavoli i Obala i Dino bili skloni splitskim festivalima. Uostalom, Daleka obala je, kako je svjedočio Ban, „za televiziju počela postojati tek nakon Splitskog festivala...“, Belan se kleo da je Splitski festival „Dugo toplo ljeto“ promovirao u megahit i lansirao Đavole u orbitu, dok je Dino i šugave godine prije negoli je plasirao senzacionalnu „Afriku“ preživio na račun poskočice „Ništa kontra Splita“.

U Splitu je zapravo sve počinjalo onako kako se prisjeća Gibonni. Slučajno. Prijateljstvom, druženjem „na zidiću“, u kvartovskom parku ili pred kioskom u susjedstvu. I uz malu pomoć prijatelja. Ipak, mudrost veli da je svaki nov val sazdan i od štogod stare vode.

Baš kao i onaj splitski s početka osamdesetih kada su – naizgled niotkuda te niodčega – na scenu stupila „splitska dica“. Jer „stari val“ su u konkretnom slučaju bili i Splitski festival i rokersko iskustvo Metka – koje se protegnulo s Jappom kao producentom i na osamdesete, i razbarušeno „antiestradnjaštvo“ Tome Bebića i talijanski proto-rokeri te San Remo; i blues koji su tvrdoglavo svirali Gobbo i Otprilike ovako... Također i glazba iz Đaje ili splitskih kultnih diskoteka od Semafora i Arkade do Zente, Badija, Shakespearea...

A onda su se pojavili punk, Marinko Biškić i Narodno blago.

Fon Biskichevo narodno blago

Jedan od prvih splitskih punkera: Marinko Biškić alias Fon BiskichMarinko Biškić alias Fon Biskich bio je jedan od prvih splitskih punkera koji 1979. Kreće sa svojim bendom regrutiranim od članova još jedne proto-punk splitske formacije – Dijete iz epruvete. Grupe čiji su članovi bubnjar Zoran Ukić i gitarist Jadran Vušković s Banom poslije osnovali Daleku obalu kojoj se, baš zgodno, potom priključio još jedan stari član Djeteta iz epruvete – klavirist Bogo Šoić Mirilović. Bila je to tek prva od brojnih „kopči“ koja je ključne protagoniste splitske scene osamdesetih (i devedesetih) povezala čvršće od krvnih veza.

Fon Biskichev debitantski nastup travnja 1979. u splitskom Đardinu – tada notornom okupljalištu prostitutki – bio je zacijelo prvi punk koncert u Dalmaciji. Biškić, već poznat po nekonvencionalnom i provokativnom punkerskom imidžu te pidžami u kojoj je izlazio u grad i šetao Rivom, uskoro je pak dobio novi prateći bend Narodno blago. U njemu su uz pjevača Biškića bili gitaristi Neno Belan i Branko Vuljan, basist Zdravko Bajan te bubnjar Branko Barić. Nitko tada nije mogao misliti da će iz Narodnog blaga nastati još jedno opće mjesto splitskih osamdesetih – megapopularni Đavoli.

Mladalački pogled: Neno Belan, rani radovi

Na repertoaru benda bili su coveri punk budnica poput „If The Kids Are United“(„Kad se klinci ujedine“) Sham 69, ali i Biškićevi i Belanovi autorski brojevi kao što su „Rano ujutro“ i „Huligan“. Teme s „parolaški“ angažiranim tekstom pravi su odraz punkerske „estetike“; minimalističke glazbe i energije te dubokog uvjerenja da je gard važniji od glazbe same. Biškiću je i bio. Neke od ranih skladbi zabilježene su na koncertnim snimkama s početka 1980. Srećom demo snimke poput „Djevojko“ i „Zvuci ulice“ – poslije objavljene na bootleg CD-u Fon Biskich i Narodno blago – demo + live '80 – bile su mnogo profesionalnije odrađene svjedočeći i danas o ipak zanimljivom hibridu punkoidne energije i Mediteranom ozračenog popa (kojem su bila sklona sva tri autora: Biškić, Vuljan i posebice Belan). Uzgred rečeno, „Zvuci ulice“ postat će standard Đavola. Svojevrsni vrhunac Narodno blago je doživjelo u lipnju 1980. svirajući u prostoriji („fronti“ kako su je zvali u Splitu) mjesne zajednice Gripe kao predgrupa Azri – već tada kultnom bendu iako tek pred izdavanjem prvijenca. Jer, na Štulićev poziv Narodno blago im se pridružilo na „bisu“ – izvedbama „Balkana“ i „A što da radim“ – kad im se na sceni pridružio gitarist Belan a Biškić s Johnnyjem podijelio mikrofon. Jer, obje su pjesme već bile dio repertoara Narodnog blaga.

Splitski triling: Dino Dvornik, Marijan Ban i Neno BelanUzgred, taj Azrin prvi nastup u Splitu za lokalnu je scenu bio ravan čuvenom londonskom koncertu Pistolsa i Clasha u 100's Clubu ili pak prvom nastupu Pankrta u zagrebačkoj Galeriji SC-a nakon otvorenja izložbe Mirka Ilića. Mnogi posjetitelji koncerta i danas se kunu da je gotovo svaki od njih otišao doma s idejom da osnuje svoj punkersko/novovalni bend!

Marinkov odlazak na odsluženje vojnog roka a onda i selidba u Zagreb bili su uvod u kraj Narodnog blaga koje je službeno raspušteno 1981. Biškić nakon vojske pak nastavlja ondje gdje je stao, no sada uz dozu rockabillyja koji je začinio mediteranska suzvučja i fascinaciju talijanskim ranim rokerima. Marinko i Galebovi asfalta – kako se zvao bend – ipak nisu dugo opstali na sceni jer Biškić pakira kofer i odlazi u Zagreb (gdje se zaposlio kao noćni čuvar u Nadi Dimić). Iz Galebova asfalta se pak rađa novi band – Đavoli.

Rađanje novog benda: Đavoli među palmamaSplitska scena se polako mijenja. Reklo bi se – fermentira. Punkersku zastavu u Splitu su od Fon Biskicha preuzeli Abortus i Crven Ban, hard rock je i dalje omiljen, o čemu svjedoči i Gibin Osmi putnik, djeluju bendovi poput Fonografa i Mačka, jazz rokeri poput Spectruma i sjajno usviranog Split Quinteta, folkom ozračeni Ništa naročito kantautora Jakše Matošića ... no polako prodire i post punk. Tomo Unušić, koji je zamijenio Bajana u jednoj od posljednjih inkarnacija Narodnog blaga se tako skrasio u post punk/romantičarima Vojnici olovnih nogu, dok Bajan polako kreće sa samostalnim svirkama i autorski zanimljivim materijalom. Marinko Biškić se pak okreće „malom poduzetništvu“ s tvrtkom Luxor i brendom Nadalina te od začinjavca dalmatinskog punka postaje dalmatinski „kralj začina“. Kasnije i svjetski poznatih čokolada. No glazbu nije napustio jer Luxor potpomaže i objavljuje nezavisna alter-izdanja i fanzine a Marinko je, kao i uvijek, na svim koncertima s predznakom alternative.

Fon Biskich & Narodno blago ponovo se okupljaju 2006. u novoj postavi s Biškićem, Vuljanom, gitaristom Sašom Jimmyjem Kesićem – negdašnjim članom Tužnih ušiju, Malcem – prvim bubnjarem Đavola te bivšim basistom Daleke obale Borisom Hrepićem Hrepom. Rezultat su učestalije svirke, nastup u programu „Prst u more“ u Kaštel Kambelovcu gdje su nastupili kao Nadalina All Stars, a onda i prvi pravi album objavljen 2009.

Ćasakanje prijatelja: Zlatko Gall i Nino BelanU podužoj recenziji albuma – u kojoj su i neka opažanja o „dalmatinskoj rock sceni“ i odnosu metropolitanske kritike prema njoj – tada sam u Slobodnoj Dalmaciji (veljača 2009.) napisao: „Stereotipi su vražja stvar, čak i u popularnoj glazbi. Postoji tako slika o glazbenom Dubrovniku koji je ili obučen u trubadurske tajice ili pak 'mali' i 'raspjevani'. Uz obalu Neretve gdje je nekoć bio i jedan Trotakt projekt, danas 'rastu' samo klape i mišićavi lađari; u Makarskoj štuju samo Mišu, a u Omišu i djeca sitnog zuba pjevaju na klapski način. Šibenik ima Arsenovu, Mišinu i Vicinu 'bolju prošlost', Zadrom vladaju Grdović I Intrade, dok je Split – unatoč Oliveru i Gibi – trajno 'određen' melodijama s Prokurativa. Pa ma kakve one bile. Postoji li uopće dalmatinski rock? Je li baš sve što je započelo s Miovcima, a na isteku sedamdesetih 'eksplodiralo' uspjehom hard rocka Metka, 'prdnulo u rosu' nakon što su se Đavoli razišli, a Gibo ušetao u mainstream? Naravno da nije, čak ni u 'festivalskom' Splitu. Jer, unatoč svim stereotipima, TBF su apsolutna vertikala domaće scene, Dječaci su 'hebeno' brbljavi, Đubrivo ponosno drži barjak klupske alternative, Indigo zagovara urban(ovsk)u glazbu, Justin’s Johnson šibaju ska-punk, a i sam Gibo je već desetljeće i pol jednako 'rock' kao i Parni valjak ili žilavi Prljavci. (...) Što je to što spaja Nikicu Kalogjeru & Arsena Dedića, začinjavca splitske punk scene Marinka Fon Biskicha, dalmatinsku šlageristiku i praskave punk gitare, bas figuru koja kao da je uletjela sa sessiona Boney M iz njihovih zvjezdanih dana – ili možda nekoga od protagonista diskoidne scene – i produkciju koju bi istog trena potpisali The Clash? Odgovor je samo jedan: 'Vratija se Šime.' Ne, to nije jedno od onih gabavih 'pitanja za milijun', već ime nastupnog singla koji je – Bogu hvala! – konačno najavio album prvijenac napokon diskografski aktivnog Fon Biskicha & Narodnog blaga.“

„Vratija se Šime“, vremešni Kalogjera-Dedićev dalmatinski novelty šlager koji su u diskografsku vječnost još 1961. cementirali Grupa Dalmatinaca Petra Tralića, nije više samo reprezentativni predstavnik klasične dalmatinske predfestivalske šlageristike, već, zahvaljujući Fon Biskichu, i rasni zgoditak osebujnog 'mediteranskog punka' na splitski način. Mnogo se toga promijenilo u trideset godina koliko je Fon Biskichu i Narodnom blagu trebalo da snime svoj prvi album, no svi koji misle da su 'Vratija se Šime' i ostali brojevi s albuma iznuđeni nostalgijom ili dobrom prođom reizdanih Đavola i generalno povampirenih osamdesetih, varaju se!

Sjajno osvježenje: Marinko Biškić u akciji

Jer, i onda i danas, punkerska žestina i izravnost iskaza za Biskicha i jatake nisu bile pomodna sezonska infekcija niti šminka, već odraz svjetonazora koji se nije promijenio ni danas. Marinka Biškića i Narodno blago možete iz prve prihvatiti kao sjajno osvježenje, ili ga čak prezrivo odgurnuti, no nitko ga ne smije ocijeniti kao album ego tripa ili kao projekt s isključivim komercijalnim umišljajem nostalgičnih sredovječnih kenjkavaca koji kane zaraditi štogod na mitu o novovalnim osamdesetima. On je naime – unatoč Lukyjevu suvremenom producentskom tretmanu – upravo onakav album kakav bi Biškić i tadašnji jataci Neno Belan i Zdravko Bajan snimili i objavili 1979. Uostalom, neke od skladbi na konačno rođenom prvijencu iz tih su godina 'ponosa i slave', a baš sve odraz trajne fascinacije zvukovnicom Ramonesa, Clasha i T-Rexa. Također i plod one iste izvorne strategije koja je, mnogo prije negoli je to postalo in, zbrajala globalno i lokalno.

Drsku jezičavost, izravnost i energiju punka te mekoću i sentiment Mediterana; riff i bubanj koji udara 'samo na dva' te jecaj gitare u noći. Sve te odlike očito su trajno impregnirale glazbeni svjetonazor i samog Biškića i njegove ekipe: Branislava Vuljana – gitarista koji je s Biškićem od početaka Narodnog blaga, Saše Jimmyja Kesića – veterana splitske punkersko novovalne scene koji je i u Tužnim ušima bio privržen Strummeru i Clashu, Željka Hajsoka-Malca – koji je, prije nego će postati veliki meštar uličnih performera bio prvi bubnjar Đavola, te Borisa Hrepića – Hrepe, basista negdašnje Daleke obale.

Punkerski žestoke 'Novine', '24 sata' i 'U sredini', lepršave novovalno-mediteranske teme 'Bambino' i 'Ultima gitara', himnička 'Luna je nad Getom'... ali i svi ostali brojevi albuma nisu samo dokaz da se u Splitu – unatoč festivalskim nižim bićima koja sustavno kontaminiraju scenu – uvijek negdje svirao rock, već naprosto dobre skladbe instantnog šarma i neupitne uvjerljivosti. Jer, vratija se Šime!...“

Fon Biskich & Narodno blago i dalje povremeno snimaju i sviraju, no Marinkov zahuktali biznis s čokoladom – na kojoj je 2012., kao svjetski raritet, otisnuta i čokoladna gramofonska ploča/singl s Belanovom „Ona više ne stanuje tu“ – Sašin angažman na beogradskim projektima te Hrepina svirka sa Sunnysidersima i na brojnim drugim projektima, Narodno blago su stavili u stanje hibernacije. Ipak u epopeji dugoj desetljećima Biškić i Narodno blago konačno su postali „recording artists“ a ne samo mitološko biće iz bolje prošlosti.

Božanski pop Đavola

Live gig: Đavoli u Čarlijevom klubu na Zvončacu

Stih hita „80-e“ Daleke obale veli „Belan je okupio Đavole“, no tome je, rekoh, prethodila epizoda s Marinkom i Galebovima asfalta. Neno Belan je, kao pjevač, gitarist te autor alfa i omega benda u kojem su još saksofonist Igor Kmetić-Truba – bivši član kninskog benda Krčma kod Đure seljaka te dvojica veterana splitske punk-novovalne scene: basist Dragiša Mandić-Panda (bivši član Oaze, Fonografa...) te bubnjar Željko Hajsok-Malac.

Sve ono što je obilježilo Belanove formativne godine na splitskoj sceni – dakle sklonost talijanskim ranim rokerima poput Rocca Granade po čijoj je pjesmi „Giavolli“ (odnosno prepjevu Đorđa Marjanovića) bend i dobio ime, beatlesovske harmonije, neo-rockabilly – u Đavolima se pretvorilo u precizno artikuliran i prepoznatljiv stil.

Superiorni osjećaj za melodiju: Neno BelanO svojim tadašnjim ali i kasnijim trajnim inspiracijama u intervjuu iz 2017. Belan mi je kazao „... Krenimo od krilatice 'misli globalno, djeluj lokalno', što je meni uvijek bio primaran motiv. I stvari su se s vremenom same po sebi prirodno nametnule i posložile. Riječ je naprosto o sredini u kojoj sam odrastao... Ne samo ja već i moji prijatelji i kolege. Bio sam tu, izložen zvuku morskih valova, promatrajući lelujanje palmi, sa okusom soli u ustima. Vjerujem da je tokom stoljeća i genetika 'domorodaca' u koje i sam spadam mutirala zahvaljujući tim uvjetima, dajući nam tu sposobnost superiornog osjećaja za melodiju. Ako svemu tome dodamo izloženost i onim drugim valovima, radijskim, na čijim su krijestama u Dalmaciju naplavljene na stotine predivnih pjesama iz San Rema onog doba ali i oštrom proboju anglosaksonske glazbe putem vinila na koju također nisam bio imun – dapače! – te naravno uz muzikalnost odnosno talent koji mi je podaren rođenjem, mislim da je rezultat sasvim logičan...“

Već 1985. kada kao svojevrsni peti član – menadžer, tekstopisac, agilni promotor i „Katica za sve“ – postaje Robert Čaleta Čarli, s retro-imidžom (koji je još od Costella u điru i u Velikoj Britaniji), Đavoli se nameću kao osebujna i originalna pojava. I intenzivno nastupaju. Ne samo u Splitu već svagdje gdje ih poduzetni Čarli „bookira“. Čaleta je bio istovremeno „entrepreneur“ i bohem, menadžer garažnog stila i talentiran grafičar koji je od vlastitog stana napravio likovni projekt. Bio je zapanjujuća menadžerska kombinacija Briana Epsteina i Velibora Džarovskog, Škrge i Paula McGuinnessa; doslovno lik poput Terryja Hooleyja, tvorca belfaške punk scene kojem je posvećen sjajan film iz 2012. „Good Vibrations“. ... Belanov talent – ona lennonsko-mccartneyjevska „žica“ za harmonije ili wilsonovski dar za zaraznu pop melodiju – zacijelo bi prije ili poslije došao do izražaja, no Čarli je i Neni i Đavolima dao fokus.

Manje kao tekstopisac, a daleko više kao prodoran i do bola tvrdoglav tip koji je, unatoč odgovoru „but you can't come in“, kucao na sva moguća vrata. I izborio Đavolima ono o čemu su mogli samo sanjati mnogi demo bendovi: plesnjak na kojem su, kao domaćini ili „residents“, svakodnevno svirali ljetnih mjeseci, a onda i diskografski ugovor s Jugotonom. Čarlijev klub, kako se zvao plesnjak na Zvončacu, Đavolima je omogućio odrastanje pod reflektorima, usviravanje, testiranje osebujnog umješka retro rocka i dalmatinske/ mediteranske melodioznosti... Kad su se Đavoli konačno dobacili do republičkih centara, nisu bili traljavi provincijalci zbunjeni klupskom atmosferom, nego iskusni svirači. Dolaskom bubnjara Deana Radovnikovića-Grizlyja bend se ustalio, Belan piše sve više novih skladbi pa kod Jappe i Pipa u studiju Tetrapak 1985. nastaju prve ozbiljne demo snimke. Gotovo pa – bezgrješne.

Đavole sam – jasno i glasno priznajem – volio kao fan, svakog dana visio u Čarlijevom klubu i otvoreno kad god sam mogao podržavao kao rock kritičar. Čak bio jedan od onih koji je – uz Dražena Vrdoljaka – zajedničkog prijatelja Sinišu Škaricu upozoravao na sjajan splitski bend. Naravno, o njima sam i sustavno i strastveno pisao.

„Bez stranačkog navijanja i trenutačne euforije izazvane 'dobrim vibracijama' nakon besprijekornog promotivnog nastupa u diskoteci Shakespeare, za grupu Đavoli se mirne duše može reći: Split je konačno dobio rock and roll grupu. (...) Koristeći se bazičnim rock and roll instrumentarijem: ritam sekcijom, gitarom i saksofonom, Đavoli se poigravaju s davno utemeljenim obrascima birajući kao predložak svojih 'camp' prepjeva čak i one skladbe koje predstavljaju prevlast šlagerskog nad rock klišejima. Rezultat ovakvog rada je uhu ugodan materijal, jednako onaj autorski kao i prepjevi standarda poput 'Baby I Love You' ili pak 'Peggy Sue', čemu svakako pogoduje očigledan osjećaj gitarista i pjevača (skladatelja uglavnom) Nenada Belana za famozni 'štih' šezdesetih...” (Nedjeljna Dalmacija, 29. ožujka 1985.)

“... Dok su grupe pop ili rock-orijentacije, proizašle posljednjih godina iz neprofilirane splitske 'scene', u pravilu pokušavale ostvariti otklon od miljea palmi, sunca i Rive, Đavoli, novo i obećavajuće ime na splitskoj sceni, 'pilu' okreću naopako. Naime, umjesto da lupaju glavom u najuopćenija mjesta domaće pop poetike, Đavoli uporište nalaze upravo u stereotipnom mediteranskom okružju, ali umjesto mandolina festivalske provenijencije, korijene nalaze u glazbenom naslijeđu šezdesetih; onom segmentu pop-rock produkcije koji je danas ostao prisutan u mutirajućoj verziji tezgaroša hotelskog vala.

Uspomena sa autogramom: Neno Belan i ĐavoliPredložak za vlastiti autorski materijal Đavoli tako nalaze jednako u prvim domaćim prepjevima standarda rock and rolla kao i u izvornicima s potpisom Phila Spectora, Coastersa, Buddyja Hollyja... Đavole se ipak ne bi moglo svrstati u pregradak pukih 'rivajvlista' jer je svaka od skladbi s njihova repertoara osobeno autorsko viđenje gitarista i pjevača Nene Belana. Bez obzira na to da li je riječ o vlastitom materijalu ili o standardima.

Zapravo, Đavoli bi se mogli svrstati blizu Partibrejkersa ali umjesto njihove virulentnosti i sirovosti nude rafinirani sraz pop-stiliziranosti i rock and roll silovitosti. (...) Đavoli tek snimaju pravi demo materijal u studiju Nenada Vilovića, (no) njihovo vrijeme nedvojbeno tek dolazi...” ( „Egzorcist rock and rolla“, Vjesnik, 4. svibnja 1985.)

“... Sintagma koju su sami Đavoli i njihov impresario Robert Čaleta skovali – dakle twist and soul – donekle upućuje na glavne tokove utjecaja. (...) Njihov re-make, dakle obrade, standarda rocka donosi osebujno vlastito viđenje, podcrtano možda i duhovitim prijevodima koji, uz sve poštovanje prema izvorniku, nose i malu dozu ironije, sprdnje, duhovitu začkoljicu najkarakterističniju za splitsku sredinu. (...) Arhivari rocka, anakronizam, hod unatrag...? Ne, Đavoli su jednostavno rokeri s razlogom. („Na margini nastupa u splitskom 'Stopu'”: Rockeri s razlogom“, Nedjeljna Dalmacija, 31. svibnja 1985.)

“.. .Asocijacija već prvih taktova 'Pričaj mi o ljubavi' neizostavno upućuje na mediteransko- dalmatinski milje kojem je slagaljkom rock and roll obrazaca promijenjen predznak. (...) 'Ljubav i moda' nije tek nostalgični album koji jašući niz dlaku povampirenim retro-trendovima – u koje se može utrpati i obnova svih tradicionalnih sazvučja R'n'R-a – nastoji 'ćopiti' na brzinu, s glavnim adutom u tek malo prozračenom mirisu naftalina.

Đavoli su začudno svježi, poletni i zanimljivi poput muzičkog proizvoda tek izvučenog ispod čekića. (...) Klišeji razvlačeni već decenijama zajedno s općim mjestima rock-ikonike izrazito tinejdžerske nevinosti, propušteni kroz autorski filter Đavola – Neninu glazbu i Čarlijeve tekstove – morali bi jednostavno pronaći plodno tlo (...) i ostaviti trag dublji od ljetne ljubavne romanse i modne sezonske zezalice.” („Mediteranski grafiti: osvrt na LP 'Ljubav i moda'“, Nedjeljna Dalmacija, 24. svibnja 1986.)

“... Zar je čudno da će Đavoli svojim manifestacijsko-optimističnim prvijencem 'Ljubav i moda' zatitrati žicu generacijskog pomirenja ili zajedničkog nostalgičnog tripa u prošlost? Uostalom, ljubav i moda – dva su gotovo izvanvremena uporišta mladenačkih snova, pa ako im današnje vrijeme i pruža tako malo šarena i svjetlucava materijala za išta više od kratkog 'fleša', tu je svjetlija prošlost...” („Čarlijevi Đavoli“, Polet, 20. lipnja 1986.)

“... Bili su to pravi – zvuci ulice. Ne kao citat jednog od udarnih brojeva Đavola, već kao potvrda Gillettovih tvrdnji o sudbinskoj vezi rock and rolla s urbanim gradskim miljeom: okružjem asfalta, neona i betona umjesto foklorne idile. (...) Đavoli su besprijekorno, rutiniranom sigurnošću profesionalaca s mnogo svirke u nogama, odradili svoj koncert u Splitu (...) s atmosferom bližom srednjoškolskoj veselici ili klupskom druženju nego li sklerotičnoj formi 'rock spektakla' na domaćem terenu. (...) U temeljima njihove estetike (je) cementiran onaj snažni vitalistički naboj iskonskog rock and rolla (...) s nesputanim citiranjem bitlzovskih harmonija ('Pričaj mi o ljubavi'), jangle-popa pedesetih ('Samba I ti'), spektorovske manire ženskih grupa ranih šezdesetih ('Volim te draga'), frenetične žestine Little Richarda ('Lucija') ili himničke posvete dalmatinskom 'rockizmu' ('Bila krila galeba')...” („Uz nastup Đavola na Gripama: Đavolska sonata“, Slobodna Dalmacija, 17. studenog 1986.)

Božanska melodija i pakleni ritam: Đavoli “... Ako je potrebno uprijeti prstom u one vidljive pomake i prednosti u odnosu na album prethodnik, valja se odlučiti za produkciju koja je nastojala i uspjela u studiju konzervirati žestinu i čvrstoću svirke Đavola uživo. Što je očito posebice u novoj obradi 'Lucije' i 'Kucaj opet'. S druge pak strane dvije udarne balade, sjajna 'Bambina' (drugačije nego li je verzija s prošlogodišnjeg MESAM-a) i 'Dani ljubavi' – po osobnom sudu najbolji komad na ploči – ulijeću u teritorij rasne pjesme...” („Osvrt na album 'Halo,Lulu 22': Glavnom ulicom“, Nedjeljna Dalmacija, 3. svibnja 1987.)

S pridošlim klavijaturistom Zlatkom Volarevićem-Dilajlom – koji doduše napušta grupu prije objavljivanja trećeg albuma Ostani uz mene – Đavoli su prava koncertna atrakcija. O tome svjedoči dvostruki CD album objavljen (tek) 2016. Live In Studio M/Bonus: Kulušić Live. Materijal je vrijedan pažnje jer predstavlja dvije sjajne, svirački reprezentativne, postave Đavola. U Kulušiću 8. ožujka 1987. u Đavolima su Dilajla i Grizly, a na novosadskoj snimci dvije godine poslije klavijature svira Dragan Lukić-Luky, a bubnjeve Matko Petrić.

Zapisi su ujedno još jedan dokument koji pokazuje svu raskoš Belanova autorskog (I izvođačkog) rukopisa i silnice koje su odredile žanrovska nagnuća jednog od najboljih (i najplodnijih) domaćih pop-rock autora. Odnosno, talenta koji je – moglo bi se reći – i od Boga i od Vraga. Jer, kako vole kazati zagovaratelji teze o sotonskom karakteru rocka, onaj prvi daje božansku melodiju, a drugi pakleni ritam. Belan i Đavoli – demonstriraju to i live snimke iz Novog Sada i zagrebačkog Kulušića – savršeno se služe i jednim i drugim.

Prašeći „Luciju“ („Lucille“), „Twist And Shout“, „Kucaj opet“ („Keep A Knockin'“), „Bala bala“ ili „Flipper Soul“ žestoko poput prvoboraca rock and rolla, a baladama s čarobnim doo-wop vokalima odišu mediteranskom melodikom koja nosi sjećanje na sentiše s jadranskih hotelskih terasa („Posljednji ples“) i poduke Phila Spectora („Ostani uz mene“). Ispisujući ujedno jednu od najromantičnijih pjesmarica u povijesti domaće glazbe. Uzgred rečeno, „bootleg“ snimka iz Kulušića nastala je godinu dana nakon objavljivanja prvijenca i taman u sezoni kad izlazi drugi album, Halo Lulu 22.

U isto vrijeme kad izlaze koncertni albumi Croatia records objavljuje i Greatest Hits Collection  Đavola i Belana što pruža priliku za usporedbu studijskih snimki i koncertnih zapisa, ali i uvid u prvi dio samostalnog Belanovog opusa trasiranog uspješnicama „Dolazi ljubav“, „Ponoćna zvona“ i „Dotakni me usnama“. Belanovoj solo karijeri prethodila je posljednja etapa Đavola koji 1988. objavljuju svoj treći studijski album, Ostani uz mene; solidan album, no ipak slabiji od prethodnika. I on je iznjedrio hitove poput „Ostani uz mene“ i „Večeras“ (sa Splita 1988.). O prijemčivosti Đavola kod najšire pop publike svjedočila je i „Bambina“ izvedena na MESAM-u te „Dugo, toplo ljeto“ sa Splitskog festivala 1989. Sličnu bi sudbinu zacijelo imao i duet s Anjom Šovagović „Ljubav postoji zbog nas“ namijenjen Splitskom festivalu 1991. koji zbog rata nije održan. No te su godine Đavoli ipak aktivni jer izlazi maksi singl „Rock galama“ potpisan ovog puta Neno Belan & Đavoli. Bila je to i simbolična poruka o razlazu benda i Belanovom nastavku samostalne karijere. Đavoli su se ipak oglasili još jednom 1998. kad je objavljen Space Twist. U grupi su uz Belana bili stari članovi Truba i Panda te Leo Rumora, bivši bubnjar Ogledala i klavirist Vedran Križan, obojica članovi Belanovih Fiumensa. Space Twist je dao hit „Jagode i čokolada“ – skladbu Saše Lošića Loše – i niz covera, no bio je to ipak samo blijedi podsjetnik na zlatno doba osamdesetih.

Belanov beat na moru

Solo karijera: Neno Belan

U recenziji maksi singla Rock galama pod novim imenom Neno Belan & Đavoli u Slobodnoj Dalmaciji (15. lipnja 1991.) zapisao sam: „Promjena 'titulara' možda navještava i razdvajanje Belana od matičnog (budimo objektivni) pratećeg benda. No bez obzira na nastavak kolaboracije ili razlaz, nema dvojbe da će i u idućim izdanjima budući skladatelj, tekstopisac i pjevač ostati na razini 'đavolske' diskografije...“

To je uglavnom 1993. i pokazao prvi samostalni album Vino noći. Naslovna tema i radijski hit bila je navještenje „novog Belana“ koji je počeo širiti glazbeni vidokrug. Tema je naime bila bliža stilizacijama popa osamdesetih i grupa poput Haircuta 100 s „karipskim“ ritmovima te bogatim sintovima nego li izvornoj gitarističkoj retro zvukovnici Đavola. Najveći hit na albumu bila je pak „pozajmica“ – „Sunčani dan / Sunny day“ – Neninog starog prijatelja iz Narodnog blaga Zdravka Bajana, a golemu radijsku vrtnju imale su i splitskofestivalske „Zaboravi“ (retro šlagerska tema s natruhama kasnih Beatlesa) te suradnja s Anjom Šovagović („Ljubav postoji zbog nas“)... Album je bio odsviran u suradnji s članovima Daleke obale – kojima je Belan često znao „dati ruke“ na njihovim studijskim projektima. Godinu poslije izlazi razočaravajući maksi singl Split Reggae Beat. U osvrtu na album (Slobodna Dalmacija) tada sam napisao: „'Split Reggae Beat', extended-play CD, najslabiji je Belanov diskografski 'izlaz'. (...) Ako je doista iscjedak najboljeg s predstojeće ploče, čvrst je dokaz autorske krize. Zašto? Uvodna 'Plešem ispod oblaka“ prosječan je hibrid anemičnog popa i reggae stilizacija (...), 'Beat na moru' (...) nakon zgodnog plesnog uvoda, lišen patine izvorne nevinosti i sirovog šarma, pretvara se u tipičnu festivalsku ljigu. Opatijska 'Mama', nesuđeni eurovizijski song, također je uvrštena na EP. Nije jasno zašto. Jer osim što je riječ o slabokrvnoj skladbi (...) 'Mama' se ni tematski ne uklapa u friški Belanov studijski materijal. Zaključnu pak 'Ne pitaj za nju' sklon sam shvatiti kao ultimativan dokaz iscijeđenosti Belanovih autorskih baterija. (...) Veli se da krčag ide na vodu dok se ne razbije. Belanov je, očito, već dobrano napukao.“

Unatoč mojim zlogukim prognozama album Dolazi ljubav (1995.) bio je mnogo bolji. „Belan je“, pisao sam u recenziji albuma (Slobodna Dalmacija, 1. kolovoza 1995.), „zacijelo i sam prepoznavši uzroke krize, još jednom prigrlio formulu koja se ranije pokazala itekako isplativom. Vratio se na trasu Đavola.“ No, zapisao sam, „iako album ima solidnu srednju ocjenu uz balans između glazbeno slojevitih ljubavnih balada i nezahtjevnih 'rokanja', nedostaje mu hit: radiofonska uspješnica koja bi, na tragu 'Sunny Day', povukla prođu albuma a Belana iznova gurnula do vrha...“ I sljedeći studijski album, Južnjačka utjeha (objavljen 1997.), svjedočio je o sad već očitoj autorskoj krizi. „Zarobljen u manirizmima 'ni-vrit-ni-mimo' pop poetike koja se mahom očituje u plačljivim baladama lišenim negdašnje zarazno šarmantne melodije (...)“ album je dao samo jedan izvanserijski broj: „Ponoćna zvona“ koja su „najbliža negdašnjim Belanovim standardima“, napisao sam u kritici albuma (Feral Tribune, 1. prosinca 1997.).

Možda je zbog ne baš sjajnih solo albuma Belan 1998. pokušao reanimirati Đavole, no najbolji „sporedni proizvod“ okupljanja bila je suradnja s Rumorom i Križanom – započeta godinu prije. Fiumensi, u kojima je još i multiinstrumentalist Olja Dešić, postaju Belanovi „novi Đavoli“, čvrst i postojan prateći bend.

Život tek sad počinje: Nino Belan

Ako su devedesete Belanu prošle u lutanju i pokušaju odgovora na pitanje „ima li života poslije Đavola“, dvijetisućite ga ponovo vraćaju na vrh. Album s Fiumensima Luna & Stelle dao je hitove „Ka'vanna“, „Ludo zaljubljen“, „Uspomene“... koji postaju solidna podloga za nov doskok. Shvativši među prvima na domaćoj sceni dubinske promjene u promociji i prodaji nosača zvuka, Belan naime posve mijenja svoj „modus operandi“. „Demokratizacijom medija, u prvom redu razvojem interneta, stvari su se stubokom promijenile. Baš kao što sam, kao jedan klasični Vodenjak, i sam to prepoznao te bio vizionar prije većine, u trenutku kad to većina nije ni primjećivala. Prije više od petnaest godina osjetio sam da se s internetom mnogo toga mijenja, pa sam počeo i sam mijenjati svoju 'politiku poslovanja'. Točnije – stavio sam singl u prvi plan ispred albuma. Odmah sam počeo i koristiti blagodati Youtuba, Facebooka i svih novih modela promocije“, objašnjava svoju strategiju Belan. U fokusu pažnje doista više nije bio album već stalne svirke u klubovima i nastupi na festivalima. Posebice na Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku na kojima učestalo pobjeđuje lansirajući hitove koji se poslije – kao u davna vremena šezdesetih – „zbrajaju“ na dugosvirajućem albumu. Poput Rijeke snova (albuma nazvanog po istoimenom hit singlu) koja Belanu i Fiumensima 2008. donosi nagradu Porin u kategoriji najbolji pop album te ih promovira u vruću koncertnu atrakciju.

Sa šibenske pozornice jedan za drugim stižu novi Belanovi hitovi, pa i onaj megauspješni duet s Massimom „Zar više nema nas“ te brojne uspjele suradnje sa šibenskom klapom More („Srce od leda“, „Divojka sa juga“, „Galeb“, „Kad plima se diže“). Je li negdašnji roker posve promijenio stil? „Nipošto“, veli Belan, napominjući da je još prije trideset godina u skladbi „Bila krila galeba“ s prvog albuma Đavola Ljubav i moda imao pokušaj spajanja urbane pop-rock forme s klapskim pjevanjem.

Krčag, rekoh, ide na vodu dok se ne razbije... a Nenin je, kako stoje stvari, još uvijek čvrst i neokrnjen.

* Odlomak iz knjige “Splitska dica: od zidića do vječnosti” objavljujemo sa dozvolom autora Zlatka Galla

(NASTAVIĆE SE)

 

Oceni 5