Nova knjiga Faruka Šehića
Faruk Šehić

Photo: Dženat Dreković

Priče sa satnim mehanizmom

Led će biti emajl zime. Izgovorila si samo tu neobičnu rečenicu. A s nama su bili David Bowie i Apsolutni početnici, ogroman televizor, bijelo grožđe u staklenoj zdjeli, dvije limenke piva, parket ugodno leden, zavjesa na balkonskim vratima; napolju vrhovi jablana povijeni vjetrom. Hodnik između dnevne i spavaće sobe gdje je bila velika polica s knjigama. Biblioteka u prolazu između dana i noći. Tu bih zastao na usputnoj stanici prije spavanja, izvadio knjigu i stojeći čitao, povremeno zaboravljajući na kojem se kontinentu nalazim. Najintimniji dio stana, pored spavaće sobe koja je bila vječno ispunjena polutamom. Napolju su ljudi, civili, toliko udaljeni od nas, radili ono što su mislili da moraju raditi. I mi smo radili to isto, ispunjavali svoje male dnevne snove.

"Pa volim te, to valjda znaš?"

"Koliko?"

"Najviše u gradu."

"To mi je nedovoljno", rekla si.

"Dobro, najviše u Evropi."

"Malo."

"Najviše u galaksiji."

"To već prolazi."

"Znaš koliko te volim, teško je to opisati riječima u zraku, ako zamislimo da mogu stajati u zraku nakon što budu izgovorene. Riječi su nemoćne kao probušeni baloni, sve se cijedi iz njih, ona njihova suština o kojoj pjesnici pričaju."

"Volim te bez milosti. Eto ti sad."

"Sad me opet šarmiraš, uvijek ti uspije. Na kraju, samo želiš da me tucaš."

"Šta je loše u tome? Spojimo se i stopimo. Orgazam je moćna osmoza. Poletimo zajedno do devedeset devet duginih nebesa. Malčice nestanemo u jednoj beskrajnoj sekundi, vrijeme se zakrivi poput svjetlosti u crnoj rupi."

"Pjesnik i filozof, to si ti, ali ti neću dati da me tucaš, barem ne ovaj put."

"To znači da me ne voliš dovoljno, ako mi ne daš svoje tijelo."

"Ne moramo se uvijek tucati, samo na to misliš. Malo pažnje i nježnosti, i to mi nekad treba. Eros uma. Ne mora sve biti silovito i u grču. Opusti se ponekad."

"Dobro, neću te karati nikada više."

"Srce mi je stalo od tvoje prijetnje, vidjet ćemo ko će prvi popustiti, uvijek si to ti. Nećeš moći izdržati. Stalno tako bude, ti prvi padneš na koljena."

"Nemoj iskušavati moju volju, jaka je, a onda ćeš patiti", rekao sam.

"Kao da ti nećeš?"

"OK, patnja je zajednička. I šta joj fali? Ona oplemenjuje duh i jača tijelo."

"Sereš, i zašto mi stalno nešto objašnjavaš. Misliš da si nadmoćan?"

"Možda jesam, možda nisam. Nikad se to ne zna."

"Hajde me poljubi", rekla si.

"Hoćemo smotati?"

"Smotaj."

Izišao sam na terasu. Veš se sušio na krilatom monstrumu od žica i šupljikavih cijevi. Bijela posteljina kao odjeća duhova. Nebo plavičasto i pjeskovito. Mjesec je statični kamikaza. Falusoidni crveno-bijeli dimnjak je stolovao čitavim kvartom. Obli monolit progresa: dimnjak toplane ili nekog sličnog postrojenja.

Plamen nanesem na vrh cigarete, kad god to uradim sjetim se dragih filmova u kojima likovi strasno puše, pogotovo vesternâ. Volio bih biti čvrst kao Lee Marvin. Samo što nije vrijeme za leeje marvine, svijet je eksplodirao i neće više nikad biti cjelovit, tako nam šapuću TV-ekrani. Činilo mi se da sam na tragu epohalne misli koja će okrenuti kosmos naglavačke. Često mi se tako čini kada se napušim. Bacio sam filter i gledao kako usporeno pada nalik meteorskoj suzi sićušnog božanstva na repu beznačajne komete.

Sjedila si prekrštenih nogu u kožnom uglu. Zračio je tamnocrveni lak na tvojim nožnim prstima. Nabrekle vene, krv boje laka, bijela zategnuta koža. Obožavam tvoju krv. Jednom ću strujati tvojim modrim žilama. Poželio sam ti ljubiti prste i stopala. Neka čudna sila me savijala prema njima. Kao da sam vidio drhtavu auru koja se širila iz nogu i čitavog tijela. Zasuzio sam. Ne postoji način da ti opišem oči. Ako postoji, onda su one duboke i tamnoplave kao melanholija što opada sa lišća u svibanjski suton. Ne postoji način da ti opišem lice. Gledam ga začuđeno i uvijek kao prvi put. Podsjeća me na arhetip koji sam vidio u dječijim snovima. Lice plavokose žene koja se slatko smije. Zatim mi treperavi mlazovi jure niz živce. Tad poželim da te istovremeno rastrgam i ljubim lagano. I onda se sve vraća na početak. Poljupci, divljačko i blago tucanje, lascivne riječi začinjavaju zrak. Urlam dok svršavam u tvoju utrobu. Ljubimo se kao mala djeca. Zapalimo cigarete. Nježne, vječne mašine.

*

"Mračan si."

"Ko?"

"Ja?"

"Samo nas je dvoje u sobi."

Bio sam nesvjesno smrknut kad sam stao pred ram starinskog špigla. Upaljen luster je napravio izduženu sjenku moje figure na podu. Kao da sam ustao iz svojih obrisa na mekom tepihu. Iz sredine mojih grudi izlazila je energetska nit prolazeći ispod ruke, rastezljiva i suptilna. Završavala je u tvojim prsima. Bili smo probijeni njome, vezani i slobodni. Vrpca je nemjerljiva. Ona može obujmiti Zemljinu kuglu.

Dlanovi mi se tresu dok ti obuhvatam obraze. Vršcima prstiju prelazim tvoje lice. Opušteno i nasmijano. Utiskujem svoju vrelinu u tvoje oči, nos, čelo. Rukom prolazim kroz kosu od vrata prema zatiljku. Trljam vlasi osjećajući toplinu vrata, koji magnetiše moje usne, dok se tvoje razvlače otkrivajući savršene zube. O čemu mislimo dok se ljubimo. O snežnim vrhovima Urala. Ili plamičcima što nas progorijevaju. Pretvarajući cijelu sobu u plišani vrtlog. Grudvu u kojoj kucaju dva srca.

Tamna bradavica bubri ispod tvoje potkošulje. Tu se želim raspršiti u polenov prah. Jagodicama mi crtaš apstraktne slike po leđima. Trnci silaze niz kičmu. Šljokice se rasprskavaju pred očima. Ooooh, bože, rekla si baš tako. Prije nego što smo oboje utonuli ispod očnih kapaka.

"Je li te strah smrti?"

"Jeste."

Stotine malenih sunaca s mukom se probijaju kroz rebra drvenih žaluzina. Sunašca se pretvaraju u mačeve, koji počinju treperiti gubeći svoj prijeteći oblik. Stvaraju se ljeskave svjetlosne lokvice na parketu. Titrave utopije. Stisnuli smo se pod crvenom plahtom. Opkoljeni balavim čeljustima vanjskoga svijeta.

*

Bilo je vrijeme odlazaka. Čudno godišnje doba. Ne tako rijetka zvjerka. Prvo sam ja umro, poslije je bio red na tebe. Dešava se to svakodnevno. Ljudi dolaze i odlaze sa stvarima na leđima. Autobusni i željeznički kolodvori pamte naša lica. Škripa vagona naša je muzika, tone željeza putuju brzinom vjetra. Sjećam se svega toga. Lica prodavačice na kolodvoru kod koje kupujem sendvič i vodu. Redovi vožnje kao kolone stihova. Tajanstvene željezničke postaje: Miškolc, Srpske Moravice, Kotoriba. Mravinjaci gradova u kojima nismo nikad bili golicali su nam maštu. Dobri duhovi putovanja koji su bdjeli nad nama. Hranili nas dobrom hranom – dobrim nadanjima.

Čudno godišnje doba. Doba gušterâ, najezde skakavacâ, ćudljivih kazuarâ. Doba evropskog horoskopa koji još nije rekao posljednju riječ. Prve su mu bile: krv i tlo. Doći će vrijeme kada će ljudi masovno napuštati gradove. Tražit će utjehu u prirodi, u savezništvu sa florom i faunom. Radnici će se vratiti korijenima, na selo. Napuštene fabrike će postojati samo zbog industrijske romantike, travâ i divljih zvijeri. Jednom će šetnja pustim gradovima biti dio turističke ponude na ovoj planeti, za intergalaktičke putnike. To će biti moje vrijeme. Oduvijek sam volio napuštene kuće, samotne zgrade, odbačene stvari u muzejima laganog raspadanja. Još nije bio izmišljen pojam: Ruin Lust. Tada će prirodni elementi upravljati gradovima. Tad će led biti emajl zime.

U napuštenim stanovima pronalazio sam vlastiti sklad. Tu sam sanjao tišinu i mir tuđih života. Vjetar se nekako provlači ispod blindiranih vrata i raznosi prašinu po polupraznom stanu. Prašina ispunjava zrak i njene se čestice cakle na suncu. Pada po knjigama, taloži se. U nekoj knjizi nastavlja se naš neumorni život. Tamo naše riječi vode ljubav. Tu nam ni prašina ništa ne može. Starimo, a vječno smo mladi. Samo ponekad se desi da nam iz dlanova krene krv. I opomene našu preveliku zanesenost. To je naše posljednje iskušenje. Sjećanje na sve ono što smo mogli biti, ali nismo postali. Šetamo po kiši, nasmijanih lica. Prolazimo ispod duge. U drvoredu bez kraja, kroz koji se probija zlatna svjetlost predvečerja, naše sjene zauzimaju počasno mjesto.

Oceni 5