FAF: Film „Duhovi ostrva“
Duhovi ostrva

Photo: Searchlight Pictures

Prijatelju, prijatelju...

Predvođen sjajnom glumačkom ekipom, na čelu sa Kolinom Farelom i Brendanom Glisonom, film Duhovi ostrva izneveriće svačija očekivanja, ali – ostanemo li u duhu opštih mesta – nikog neće ostaviti ravnodušnim. To je priča o prijateljstvu, usamljenosti, izolaciji, svrsi života i ostavštini, posredno i o siromaštvu i ratu, životu koji čovek sam obesmišljava sukobima i malodušjem.

Dok se na kopnu u proleće 1923. privodi kraju građanski rat, stanovnici jednog irskog ostrvceta žive naizgled spokojno, bez direktne opasnosti po život, okruženi beskrajnim pašnjacima, stenama i morem. Kamera obilato koristi mogućnosti i moć eksterijera, a unutar junaka vode se pravi mali duševni ratovi koji lako eskaliraju i u međuljudski sukob.

Najbolji prijatelji Padrik i Kalm svakog se dana susreću u pabu, provodeći vreme u besciljnim razgovorima, sve dok Kalm jednom ne odluči da prekrši dogovor. Ne želi da izađe iz kuće kada mu Padrig dolazi u posetu, neće sa njim u pab, čak bi mu najdraže bilo da više ne mora ni da ga vidi ni da ga čuje. Zašto? Eto tako. Dosadan mu je, nije previše bistar i, jednostavno, više mu se ne dopada. Padrig nije u stanju mirno da se nosi sa takvim odbacivanjem i pokušava sve kako bi Kalmu dokazao da je vredan njegovog prijateljstva. Ne odustaje čak ni kad mu Kalm postavi ultimatum s dalekosežnim posledicama.

Njihov sukob postaje glavni predmet interesovanja meštana, pa dok se svi prividno drže postrani, rado zauzimaju i menjaju strane, ali zaista i ne znaju šta bi trebalo da urade, budući da se niko ne ponaša sasvim racionalno. Onda kad pokušate da razumete argumente jednog, kontraargumenti postaju još bizarniji, ostavljajući nas začuđene i zaintrigirane istovremeno.

Početak i razlozi sukoba deluju krajnje proizvoljno, gotovo besmisleno, kao što se takvim čine i razlozi za opstanak prijateljstva. Sve postaje jasnije kada se razumeju čovekovi unutrašnji sukobi. Iako se depresija ne pominje ni u jednom trenutku, očaj je neizbežna tema, kao i sve što nosi sa sobom – patnja, strah od prolaznosti i uzaludnosti života. To je ono što muči Kalma, čoveka u poznim godinama koji želi da se posveti muzici i komponovanju, sve u želji da iza sebe ostavi nešto trajno, nešto po čemu će ga pamtiti naredne generacije. Ma koliko želeo da zavara sebe, očaj takođe izbija iz takvog načina razmišljanja i svakog njegovog postupka. Kalm je svestan, a Glison ga tako i igra, da su njegovi napori jalovi, da je njegov inat sam sebi svrha, ali i da im se ne može odupreti. Kao da je želja za (auto)destrukcijom jača od želje za stvaranjem, a takvom stanju nikakvo prijateljstvo ne stoji na putu. Kvar je na nekom drugom mestu.

S druge strane je Padrig, kojeg je otelotvorio i više nego uverljivi Kolin Farel, čovek u četrdesetim godinama koji živi sa sestrom Šivon i obožavanim životinjama. Bilo da je u kolotečini ili je na silu izbačen iz nje, Padrig se na ostrvu oseća kao svoj na svome, sasvim uklopljen i zadovoljan, iako spoljašnje okolnosti tome možda ne govore u prilog. Njegov „mali život“, rituali, kuća i zemlja su sve što ima i što želi. Ne gleda ni preko plota, ni preko mora, odlučan je da živi svoju sudbinu i ide svojim putem čak i kad se sve preokrene. Beg za njega nije opcija. Čak se i on u odsudnim trenucima radije okreće destrukciji nego promeni, odlasku ili zaboravu.

Kalm i Padrig su neobičan spoj – kako zbog naravi tako i zbog godina, no njihovo (ne)prijateljstvo upravo je odlična ilustracija građanskog rata koji se odvija na kopnu, kao i sukoba generacija unutar same Irske i irskih porodica. Koliko god njihovo druženje bilo čudno, svađa i razdor su još čudniji i besmisleniji, a primirje nakon haosa ne donosi spokoj, već kajanje i prazninu, baš kao u ratu. Dok stara gospođa Mekormik sve sluti, a potom posmatra sa strane, poput kakve zle vile, smrt i opšta propast prete da postanu stalno stanje.

Jedini koji, pored životinja, odskaču od učmale, otrovne sredine su Padrigova sestra Šivon i mladi Dominik, žrtva svog groznog oca i okoline koja ga jedva toleriše jer je drugačiji. Šivon je kao pametna i obrazovana žena na ostrvu više izuzetak nego pravilo, tako da se ni sama ne oseća dobrodošlo u rođenom mestu. Sudbina je to svih koji, voljno ili ne, odskaču od okoline i uznemiravaju je samim svojim postojanjem.

Uprkos svoj težini i patnji, ovaj film nije slučajno žanrovski određen kao (crna) komedija. Ne samo da će se publika u nekoliko navrata grohotom smejati, čak i da to ne želi, već je i čitav scenario duhovito napisan i isto tako interpretiran. Oštrica humora naročito je ubojita u tragediji.

Ovo je jedan od onih filmova koji ostaje uz gledaoca i nakon poslednjeg kadra – pravi izbor za početak Festivala autorskog filma.

Oceni 5