Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Prijete nam umorstvom u ime staljinizma
Četrvtog srpnja 1948, kada smo se nekoliko dana poslije Rezolucije kominformovskih zemalja sastali ovdje, na našoj izvanrednoj skupštini, da izrazimo svoju solidarnost sa stavom našega počasnog člana, predsjednika Vlade FNRJ Maršala Tita, nitko od nas nije mogao da sluti da će se ta kampanja razrasti do omjera kakvi prelaze svaku normalnu mjeru ljudske logike.
Svi mi živi smo svjedoci historijskoga djela što ga je Maršal Tito, na čelu Komunističke partije Jugoslavije, ostvario u historijskoj oluji koja je godine 1941. zaprijetila uništenjem svih naših južnoslovjenskih naroda. Hrvatski narod, koji je pod stranom rojalističkom oligarhijom godine 1941. izgubio svoje more, svoju slobodu i svoju nezavisnost, i kome je zavojevač opet jedanput u historiji htio da nametne tragičnu ulogu graničara neprijateljskih interesa, hrvatski narod našao je u politici Komunističke partije Jugoslavije jedinu sigurnu mogućnost svoga nacionalnog opstanka. Svaki naš čovjek, koji umije da misli politički dosljedno, svijestan je historijskog značenja pobjede Komunističke partije Jugoslavije u ovoj međunarodnoj katastrofi u kojoj je desetak evropskih naroda izgubilo svoj suverenitet. Da nijesmo doživjeli sudbinu Poljske, Češke, Slovačke, Baltičkih zemalja, Rumunjske, Bugarske i Madžarske, jedinim nam je garantom politika našega državnog vodstva, te mislim da su zasluge našega počasnog člana Josipa Broza Tita historijski takve da ih ne može likvidirati nikakva kampanja. Ni ona kakva se danas vodi gramofonskim pločama i novinskim mastilom, pak ni ona topovima.
Svi mi znamo da je KPJ odlučila da pod svaku cijenu prevlada našu vjekovnu materijalnokulturnu zaostalost (to krvavo nasljeđe sedamstogodišnjih osvajačkih ratova na našem terenu), da našu siromašnu zemlju socijalizira, da je civilizira i da je podigne na onaj stepen na kome se može poživjeti životom dostojnim čovjeka.
Svi mi na temelju svoga ličnog svakodnevnog iskustva imamo prilike da konstatiramo da je sve ovo što se protiv nas piše i govori svijesna neistina, čiji argumenti ne postaju uvjerljiviji zato što su tako glasni i tako za-prepašćujuće neinteligentniji iz dana u dan. Nadvikivanjem očitih laži i nasilnim prijetnjama ne pojačava se snaga dokaza.
Osnovna zamisao političke i socijalne revolucije koju je u ratu i u prvim godinama našega suverenog i slobodnog života provela KPJ sa svojim sekretarom drugom Titom, lenjinska je, i od te osnovne zamisli nije od nas odstupio nitko, jer su sva naša moralno-politička uvjerenja od početka bila i više od trideset godina ostala: lenjinska.
Govoriti danas, svakoj logici uprkos, da je naša zemlja kapitalistička, da je "placdarm" imperijalističke agresije protiv SSSR-a i njegovih tzv. "pučkih, demokratskih" satelita, da je naša zemlja postala vojničkim logorom pod komandom inostranih generala i admirala, sve to bilo bi smiješno kada se ta rabota ne bi provodila uz zveket oružja koji prijeti ovoj zemlji da je strovali u požar i u pokolje.
Naša Akademija digla je svoj glas protesta u ime dostojanstva ljudske pameti i istine već prije tri godine, a mislim da mi je časna dužnost naglasiti i da ću biti tumačem našeg kolektivnog uvjerenja kad kažem da svi mi, u ime naše nauke i umjetnosti, smatramo da je u historiji čovječanstva bilo već sličnih poniranja i kobnog nesnalaženja, ali da ovo izobličenje istine, kakvo se danas tjera u ime staljinizma, pripada među najžalosnija srozavanja evropskog intelekta otkad se na svijetu počelo misliti socijalistički.
Ne bi bilo na mjestu zaogrnuti se danas togom tzv. naučne, objektivne i uzvišene apolitičnosti i oglušiti se u ovoj historijskoj dilemi u kojoj je naša mala zemlja pozvana da, stjecajem naročitih okolnosti, odigra sudbonosnu ulogu međunarodnoga značenja.
Naša Akademija jeste, kao što se u ime ove Uprave naglasilo već nekoliko puta, rođena u političkim bitkama prije stotinu godina i ona je bila najvažnijim političkim južnoslovjenskim forumom još u ono davno doba kad je Sava tekla kao turska granica i kada se barjak turskog i austrijskog suvereniteta vijao nad svim južnoslovjenskim zemljama. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, u čije ime mi danas dižemo svoj glas, i danas je naš najvažniji kulturnopolitički forum, te iz toga razloga naša Akademija, koja se već devet decenija dosljedno bori za ideje političke nezavisnosti i slobode hrvatskog i svih južnoslovjenskih naroda, smatra da joj je dužnost da progovori u ime tih svijetlih principa bez kojih ljudski život gubi svaki svoj društveni i moralni smisao.
Bivalo je već u historiji da su apologeti pjevali ode Kaligulinoj ljubimici Štuki kada je izdahnula u palatinskoj fontani, ali danas, kad nam u ime staljinizma prijete umorstvom i kada se u ime socijalizma spremaju vješala čitavoj našoj zemlji, koja nesumnjivo hoće da bude socijalistička, u takvim prilikama pozvane su i akademije da progovore u ime prava i logike, dakle, u ime nauke i naučne istine.
Čovječanstvo je hiljadama vjekova živjelo u stravi pred prekogrobnim sjenkama i hiljadama godina klečalo u intelektualnoj proskinezi pred konvencijama raznovrsnih društvenih uređenja u okviru kojih su bičevi i batine, vješala, krvnici i topovi bili jedinim dokazom istine. Danas kad nam ponovo prijete, u ime boljševičke i staljinističke negacije tih prethistorijskih fantoma, sredstvima isto tako prethistorijskim i cezaromanskim kao što je bila Kaligulina carska dvorska korota koju je naredio čitavome rimskom carstvu od žalosti nad smrću svoje ljubimice Štuke, danas kada nam evidentnim Iažima hoće da opravdaju obično podlo političko umorstvo jedne socijalističke zemlje i njenih slobodnih naroda, danas je dužnost svakoga od nas da se tome opre u okviru svojih mogućnosti, na temelju naše bogate političke tradicije.
Mislim da bi jedna od prvih dužnosti nove Uprave bila da organizira u okviru svojih edicija jednu takvu, politički i kulturnohistorijski bogato dokumentiranu promemoriju u kojoj bi pred evropskim akademijskim forumom objasnila stav naše Vlade, naših naroda, pak prema tome i naše nauke, u tom najosnovnijem pitanju ljudskih i građanskih prava, slobode i nezavisnosti. Naši narodi borili su se za svoju slobodu i svoju nezavisnost vjekovima i oni ne misle da odustanu od te borbe ni pod kakvu cijenu.
Lenjinsko samoodređenje naroda ostalo je klasičnom formulom negacije Versajskog imperijalističkog mira poslije konflagracije 1914-18 godine. To idealno lenjinsko samoodređenje naroda do otcjepljenja predstavlja titovsku formulu negacije staljinskog imperijalizma poslije konflagracije 1941-45 godine. Dati naučni volumen u primjeni tih teza na stvarnu problematiku današnje historijske realnosti, razraditi je dokumentirano do žive teze i objasniti je na našemu vlastitom slučaju, bio bi jedan od najčasnijih zadataka naše nauke pred licem čitavog civiliziranog svijeta. Akademija u tome pitanju neće ostati pasivna.
*Govor na prvom redovnom godišnjem zasjedanju Akademije 24. ožujka; objavljeno u Ljetopisu JAZU 1949. godine
(Kraj feljtona)
