Prisluškivanje na školjku
Nisam te počeo ni viđati a ti si već postala ZORA
Ništa još nije bilo razotkriveno
Sve barke ljuljale su se na žalu
Određujući svilene trake (ti znaš) onim kutijicama za bonbone
Ružičastim i bijelim između koji je prolazio jedan srebrni čamčić
A ja sam te tada pozvao zorom sav uzdrhtao
Deset godina kasnije
Otkrivam te u nekom tropskom cvijetu
Što se rastvara u ponoć
Jedan jedini sniježni kristal što bi preplavio čašu obiju tvojih ruku
Na Martiniqueu ga nazivaju cvijetom plesača
Ti i on dijelite tajnu postojanja
Prva kap rose nadmašujući kud i kamo druge
ludo obojena dugom što je sadržavala u sebi
sve njezine boje
Sad vidim ono što mi je zauvijek bilo skriveno
Kad ti spavaš na proplanku tvojih savitljivih ruku
pod leptirima kose
I kad se ponovo rađaš iz feniksa svog izvora
U metvici sjećanja
Zagonetna preljeva sličnosti u jednom zrcalu bez dna
Izvlačeći se vješto iz onoga što će se vidjeti samo jedanput
U mome srcu sva krila čudesnog tropskog leptira
Otkupljuju sve što mi kažeš
Ti već nosiš haljinu ljeta koju poznavala nisi
Gotovo nestvarna ona je posuta u svim smjerovima
magnetima u obliku potkovica lijepa surikova
crvenila plavih nogu.
*Prevod Božo Kukolja