Prisluškivanje na školjku

Nisam te počeo ni viđati a ti si već postala ZORA

Ništa još nije bilo razotkriveno

Sve barke ljuljale su se na žalu

Određujući svilene trake (ti znaš) onim kutijicama za bonbone

Ružičastim i bijelim između koji je prolazio jedan srebrni čamčić

A ja sam te tada pozvao zorom sav uzdrhtao

Deset godina kasnije

Otkrivam te u nekom tropskom cvijetu

Što se rastvara u ponoć

Jedan jedini sniježni kristal što bi preplavio čašu obiju tvojih ruku

Na Martiniqueu ga nazivaju cvijetom plesača

Ti i on dijelite tajnu postojanja

Prva kap rose nadmašujući kud i kamo druge

ludo obojena dugom što je sadržavala u sebi

sve njezine boje

Sad vidim ono što mi je zauvijek bilo skriveno

Kad ti spavaš na proplanku tvojih savitljivih ruku

pod leptirima kose

I kad se ponovo rađaš iz feniksa svog izvora

U metvici sjećanja

Zagonetna preljeva sličnosti u jednom zrcalu bez dna

Izvlačeći se vješto iz onoga što će se vidjeti samo jedanput

U mome srcu sva krila čudesnog tropskog leptira

Otkupljuju sve što mi kažeš

Ti već nosiš haljinu ljeta koju poznavala nisi

Gotovo nestvarna ona je posuta u svim smjerovima

magnetima u obliku potkovica lijepa surikova

crvenila plavih nogu.

*Prevod Božo Kukolja