Privid svih dobara ovoga svijeta

Šeherezada

Bila je zarobljena u smeđim kožnim koricama, visoko, na zadnjem rafu očeve biblioteke. Jedva sam se popeo, izvadio je, spustio na zemlju, sjeo na pod, otvorio je. A ona, odmah. Šeherezada je tako lijepo pričala da nisam mogao prestati da je slušam. Njene priče nisu meni bile namijenjene, čak nisu bile ni kazivane, nego na papiru, ispisane sitnim slovima. Legenda kaže da je car Šahrijah, kojem je prva žena bila nevjerna, svaku svoju novu ženu pogubio nakon prve noći, 1.000 njih. Okrutna povijest je prethodila Šeherezadinim lijepim pričama. Ona se sama dobrovoljno prijavila da bude žena nemilosrdnog cara. Ova lijepa, pametna, dobro obrazovana, duhovita vezirova kći je lijepo pričala i svaku svoju priču prekidala na zanimljivom mjestu u zoru, pa je sultan s nestrpljenjem čekao večer i kraj priče, a onda bi Šeherezada započinjala novu, još zanimljiviju...

Šeherezada je svojim pričama spašavala svoj život, na kraju su je priče učinile kraljicom, baš kao što će svi kasniji pisci svoj život ostvarivati, svoje postići pričajući, pišući priče. Doduše, Šeherezada nije pisala, ali su joj priče zapisane, pisari koliko i kako su umjeli bilježili, sve okupljeno u knjigama pod naslovom 1001 noć, jer su Šeherezadine priče bile tako lijepe da su morale biti zabilježene, a toliko lijepa naracija da je mnoge druge naučila pripovijedanju. 1001 noć je knjiga svih knjiga, priča svih priča. Te su priče slušali, naokolo tražili i oni kojima nije bilo do priča. Kao što su Sokrata spominjali i oni kojima nije do mudrosti, nipošto do „filozofiranja“. Šeherezada je priča sama. Velika riječ je velika, eterična, neuhvatljiva i vječna. Ona ide svijetom, iz kazivača do svojih slušatelja, kao riječ koja mora biti kazana, kao priča koja mora biti, jer je priča pripovjedača i slušatelja, istinska priča svijeta. Koji to ne čuje i kome do nje nije, nikada nije ni bio od ovoga svijeta. To je, rekao bih, lijepa književnost onome koji je razumije i osjeća. Kome to nije, neka se svojim putem zaputi, ne bih ga ni u što htio uvjeravati.

Thomas, Dylan

Najpoznatiji velški pjesnik („Ne odlazi tiho u tu blagu noć“), koji je pisao isključivo na engleskom. Osim pjesama pisao je i kratke priče, roman Portret umjetnika kao mladog psa, a i jednu slavnu radio-dramu, Pod mliječnom šumom, koju je divno čitao jedan drugi Velšanin, čuveni glumac i piščev prijatelj Richard Burton. Jedni Dylana Thomasa slave, drugi mu poriču vrijednosti, najčešće, začudo, zbog njegovih prekomjernih opijanja. Mnogi su pisali o njemu i ocjenjivali ga za života prestrogo, poslije smrti hvalili pretjerano. Rekao bih da je on sam najbolje opisao sebe i svoju muku: „Nosim u sebi zvijer, anđela i luđaka; moj problem je njihovo podčinjavanje, njihovo rušenje, njihova pobuna; moj napor je da ih izrazim“. Bio je žongler riječima, što se ponekad, nesmotreno, smatra najvažnijom osobinom moderne poezije. Ali, kao pijanca su ga ipak vidjeli najčešće, tako su ga poradi njegova ponašanja doživljavali i na posljednjoj turneji u Americi. Pored krčme više nije mogao proći, u svaku bi ušao da popije koju. Tvrdio je da je u zadnjoj popio osamnaest viskija, „mislim da mi je to rekord“. Onda koma („Gori i bunca starost na kraju dana“). Njegovo tijelo je vraćeno iz Amerike u Vels, gdje je nekoliko dana kasnije sahranjen na mjesnom groblju, u malom ribarskom mjestu u kojem je živio.

Mene su u mladosti zanosile njegove kratke priče. U njegovom tekstu je vjetar hujao kroz nebeske odaje, kroz eter njegove stvarnosti, koja je izmakla ovome svijetu i već za njegova života postala stvarnost s onu stranu stvarnog. Dylanove priče mi je, u tvrdim koricama, donio u gimnaziji moj drug Ferid, ja knjigu stavio na krilo, čitao je na času, potajno, onda me nastavnik prozvao, pa pošto nisam znao ni što me pita, a kamo li odgovor, dobio negativnu ocjenu. Poslije nastave sam požurio kući i nastavio čitati, bi mi žao kada se knjiga završila. Prije desetak godina sam bio u jednoj krčmi u centru Londona u koju je dolazio i Dylan Thomas, njegove fotografije vise na zidu. Pomislih da se nisam slučajno našao u toj krčmi, pa kada me nitko nije gledao nazdravih piscu.

Tolstoj, Lav Nikolajevič

Pisac, filozof, vizionar. Takav je bio u svojim pričama, romanima, raspravama, pismima. Za života je smatran gotovo za sveca. Smatran za sveca, iako je bio bogat, o sebi imao vrlo visoko mišljenje, bio grub prema svojoj požrtvovanoj supruzi, bio i pohotan, silnu djecu napravio svojim sluškinjama, ali se znao i odricati, biti milostiv, zalagati za čestitost i pravdu, iskreno vjerovao, u svom vjerovanju bio skrušen, a gotovo svi su ga doživljavali isključivo kroz prizmu njegovog već tada slavnog i uvažavanog djela. Sve je i u njegovom djelu veliko, pa su i interpretacije njegova djela (koje mnogi kritičari i pisci smatraju najboljim proznim djelima svih vremena) s razlogom duge i opširne. Sve je u Tolstojevom djelu poput njega samog i stepe u kojoj je odrastao. Balovi, ljubavi, sreća i nesreća, ratovi, vjera i sumnja, sve ima prizvuk epohalnog, povijesnog, odlučnog, golemog.

Sve je poput velike slike, freske, panorame jednog doba. Ni jedan život nije običan, ni plemića ni težaka, svaki je kraj pun svjetla i jarkih boja, svaki trenutak pun života, jednom smijeha i veselja, drugi put suza i tame. Sve je u djelu grofa Tolstoja veličanstveno. Plemićko, bogataško. Romantično. Ljepota carstva. Pisac štiva za veliki ekran. Visconti prije Viscontija, a u Rusiji, lijepoj, dalekoj i još uvijek tajanstvenoj. Danas je mnogo više ljudi gledalo, nego što je čitalo Tolstojev Rat i mir i Anu Karenjinu, što je također dokaz interesa za ovog pisca (Podsjećam da u „studijima književnosti“ autori raznih udžbenika i priručnika ponekad pridodaju i proučavanje filma kao posebnog teksta). Samo bi se za ekranizaciju primjerenu Tolstojevim djelima morao roditi redatelj njegove snage, a to teško da se može dogoditi. Možda je jedino njegovo djelo u kojem nema raskoši i prostranstva ono koje je meni osobno najdraže, Smrt Ivana Iliča, dramatična priča o zadnjim danima jednog uspješnog života, priča o prividu slave i moći, priča o ljudskoj samoći i prepuštenosti vlastitom usudu, o neumitnoj smrtnost svakog od nas. U njoj je i sam pisac osjetio privid svih dobara ovoga svijeta, pa je i njegova staračka skrušenost i pozna odanost vjeri još više razumljiva.

Tong, Su

Malo pisaca izvan europskih zemalja spominjem, tek nekoliko iz Amerika, a gotovo ni jednog iz Azije i Afrike. Neke od njih sam najprije upoznao posredno, kao pisce djela po kojima su rađeni odlični, a i meni dragi filmovi: tako, recimo, japanskog pisca kratkih priča Ryunasekea Akutagawau zahvaljujući Kurosavinom filmu Rašomon, južnoafričkog pisaca Alana Patona po filmu Plači, voljena zemljo, kineskog pisca Tong Sua zahvaljujući filmu Upalite crvene svjetiljke. Odgajan sam, odrastao u europskoj tradiciji, držim se uglavnom „zapadnog kanona“ (da upotrijebim sintagmu Harolda Blooma) i naravno da tu književnost bolje poznajem i da mi je bliža, jer je bila dio mog „obaveznog obrazovanja“, cijeli sam je život pratio i ona me uveliko formirala, mene i ono što nazivam mojom kulturom utemeljila i izgradila, pa mi je zato i životno najviše značajna. Volio bih da sam bolje upoznao i druge, uistinu upoznao „književnost svijeta“, kao što sam u filozofiji brzo shvatio nuždu znanja o različitim, ponekad po svom „mjestu nastanka“ vrlo udaljenim misaonim tradicijama.

Doduše, kada nešto uistinu želim saznati i doživjeti iz dalekih zemalja, onda ne čitam putopise europskih pisaca, nije mi bliska ni književnost nastala iz pera osvajača i diplomata, ne vjerujem da je autentična slika Kine i njenih žitelja u knjigama Pearl S. Buck, nego radije potražim knjigu nekog tamošnjeg autora. Od Konfučija i Lao Tzua pa do današnjih. Tada s mjesnim piscem uđem u njegovu zemlju, kulturu, običaje, način mišljenja i kazivanja. Tako me Su Tong povede na kineski zid, u društvo žena i konkubina, u svijet kineske prostitucije i doba revolucije. Postadoh njegov suputnik, pa sam se brzo osjetim „domaćim“, gotovo učesnikom, jer nitko svoj dom ne zna bolje i ljepše pokazati od domaćina. Doduše, s jednom bitnom razlikom: ja po kineskom zidu šećem, on je u njega ugrađen. Kada je dobro djelo u pitanju uvijek je tako: kada čitam ili slušam lijepu pjesmu, pjesmu koja me se dojmi, usvojim njezin štimung, njezinu ljepotu, njenog autora, ponekad i kulturu u kojoj je ponikla, jer njena vrijednost postane i moja vlastita.

Trakl, Georg

Jednom, davno, nakon čitanja Traklove poezije zamišljao, pa zapisao. Ovo, ovako zapisao:

U daljini tutnji nebo bljesnu zemlja od crveni potamni. Jarka boja krikova zvuci limenih instrumenata. Onda više ništa samo mir u oku dalekog Boga i crna mrena preko bijelog lica ratnika.

Tako zapisao. Silno me se dojmila Traklova poezija. Sva u upečatljivim slikama, one pune intenzivnih boja, u kojima su iskazana pjesnikova unutarnja stanja. Njegova poezija nalikuje, ako je takva paralela dopustiva, na Noldeovo slikarstvo. Bio je u Prvom svjetskom ratu, radio u vojsci u bolnici, živio sa smrću, a onda se i sam na smrt odlučio. Izvršio samoubojstvo u dvadeset i sedmoj godini života.

Traven, B.

Nije bilo u novijoj povijesti književnosti autora koji je više razbuđivao maštu publike od B. Travena. A interes je izbijao iz jednostavne činjenice: nitko nije pouzdano znao tko je taj pisac. Ni danas istraživači nisu sasvim sigurni. Uglavnom misle da je njemačkog porijekla, nastanio se u Meksiku, tamo pisao, a onda počinju razne teorije. Tvrdili su da je to neki anarhist, glumac, vanbračni sin njemačkog cara, Jack London koji je „odglumio“ svoju smrt i nastavio pisati, predsjednik Meksika lično, možda njegova sestra, spominjalo se još nekoliko imena, a ponekad tvrdilo da nije bila u pitanju jedna, nego dvije osobe.

Tako su njegovi avanturistički romani sa primjesom društvene kritike, od kojih je svakako najpoznatiji Blago Sierra Madre, postali još više zanimljivi, jer ih je pisala ruka tajanstvenog avanturiste, pa je to nalikovalo nekom raportiranju o vlastitim iskustvima i dogodovštinama pustolova, pisca – fantoma, koji je uistinu postojao samo u svojim knjigama.