Pisma Nori (2)
Beaa 01 S

Photo: izvor/lumikkoinwonderland

Prljavim jezikom pišem svojoj plavookoj kraljici

6. avgust 1909.

Nora, ni ja ni Džordž ne idemo za Golvej.

Dići ću ruke od posla radi koga sam došao i za koji sam mislio da će mi poboljšati situaciju.

Ja sam bio iskren kada sam ti govorio o sebi. Ti prema meni nisi.

U vreme kada smo se nalazili na uglu Merion Skvera i šetali zajedno, i dok sam osećao tvoju ruku kako me dodiruje u tami i slušao tvoj glas (O, Nora,Nikada više neću čuti tu muziku jer ne mogu više da verujem), u vreme kada sam se nalazio s tobom, ti se se svake druge večeri sastajala sa jednim mojim prijateljem ispred Muzeja, išla si s njim istim ulicama, dole pored kanala, pored „kuće sa spratom”, do obale Dodera. Stajala si s njim: grlio te je, a ti si se uzdizala i ljubila ga. Šta ste još radili zajedno? A sledeće večeri sastajala si se sa mnom!

Čuo sam ovo pre nepun sat iz njegovih usta. Oči su mi pune suza, suza tuge i poniženja. Srce mi je puno gorčine i beznađa. Ne vidim ništa sem tvog lica kako se uzdiže da se spoji sa drugim. O, Nora, sažali se nad mojom patnjom. Plakaću danima. Moja vera u lice koje sam voleo je slomljena. O, Nora, Nora, sažali se nad mojom ubogom ljubavi. Ne mogu te nazvati nijednim nežnim imenom, jer sam večeras saznao da mi jedino biće u koje sam verovao nije bilo verno.

O, Nora, hoće li sve biti svršeno među nama? Piši mi, Nora, radi moje umrle ljubavi. Muče me uspomene. Piši mi, Nora, voleo sam samo tebe, i ti si slomila moju veru. O, Nora, nesrećan sam. Plačem nad svojom nesrećnom ljubavlju.

Piši mi, Nora.

Džim

7. avgust 1909.

Pola sedam je ujutro i hladno je dok ovo pišem. Jedva da sam oka sklopio čitave noći.

Da li je Džordži moj sin? Prva noć kada sam spavao sa tobom u Cirihu bila je 11. oktobra, a on se rodio 27. jula. To iznosi devet meseci i 16 dana. Sećam se da je te noći bilo veoma malo krvi. Da li te je iko pojebao pre nego što si došla k meni? Pričala si mi da je neki gospodin po imenu Holohan (naravno, dobar katolik koji redovno ispunjava svoje uskršnje dužnosti) hteo da te pojebe dok si bila u onom hotelu upotrebljavajući ono što nazivaju „kurtonom”. Je li to i učinio? Ili si mu dozvolila samo da te miluje i pipa rukama?

Reci mi. Kad si bila u onom polju blizu Dodera (onih noći kada ja nisam bio prisutan) sa onim drugim (mojim „prijateljem”), jesi li ležala dok si se ljubila? Jesi li na njega stavljala ruku u tami kao i na mene, i jesi li njemu kao i meni govorila „Šta je, dušo”? Jednoga dana, išao sam tamo-amo ulicama Dablina i čuo sam samo te reči, ponavljao sam ih stalno iznova u sebi i stajao nepomično da bih bolje čuo glas moje voljene.

Šta će sada biti od moje ljubavi? Kako da odagnam lice koje će se sada pojavljivati između naših usana? Svake druge noći istim ulicama?

Bio sam budala. Sve vreme sam mislio da se daješ samo meni, a ti si delila svoje telo sa mnom i sa još nekim. Dablinom kruže glasine da sam uzimao tuđe ostatke. Možda se smeju kada me vide kako sa „mojim” sinom paradiram ulicom.

 O, Nora! Nora! Nora! Obraćam se sada devojci koju sam voleo, koja je imala crvenkasto-smeđu kosu, i koja mi je prišla i uzela me tako lako u svoje naručje i načinila od mene čoveka. Poći ću za Trst čim mi Stani pošalje novac, a onda možemo isplanirati šta je najbolje učiniti.

O, Nora, ima li još ikakve nade za moju sreću? Ili će moj život biti skrhan? Ovde pričaju da sam sušičav. Kad bih bio u stanju da zaboravim moje knjige i moju decu i da mi je devojka koju sam voleo bila neverna, i da je pamtim samo onakvu kakvu sam je video očima moje mladalačke ljubavi, napustio bih ovaj život zadovoljan. Kako se starim i jadnim osećam!

Džim

19. avgust 1909.

Draga, strašno sam uzrujan što ne pišeš. Da nisi bolesna?

Pričao sam o ovoj stvari jednom mom starom prijatelju, Bernu, i on je kategorički stao na tvoju stranu i kaže da je sve to „prokleta laž”.

Kakva sam ja ništarija! Ali, posle ovoga biću dostojan tvoje ljubavi, najdraža. Poslao sam ti danas tri ogromne kese kakaoa. Javi mi da li su stigle.

Moja sestra Popi odlazi sutra. Danas sam  potpisao  ugovor  za  izdavanje Dablinaca. Prenesi Staniju moje izvinjenje što mu ne pišem. Slatka moja plemenita Nora, molim te da mi oprostiš na mom prezrenja dostojnom ponašanju, ali njih dvojica su me razbesneli. Odolećemo njihovim kukavnim intrigama, ljubavi. Oprosti mi, srce, hoćeš li? Reci mi samo reč, najdraža, porekni jednom rečju i biću van sebe od sreće!

Jesi li dobro, draga? Ne uzrujavaš se, zar ne? Nemoj ponovo čitati ona grozna pisma. Tada sam bio van sebe od besa. Moram otići čak do pošte da bih ovo poslao, jer je pošta odavde odneta: prošlo je jedan po ponoći.

Laku noć, zlato moje!

Verujem da ni jedan muškarac ne može nikada biti dostojan ženine ljubavi. Oprosti mi, draga. Volim te, i zato me je toliko razjarila i sama pomisao na onog niskog bezočnog bednika. Nora, dušo, skrušeno te molim za oproštaj. Uzmi me ponovo u svoje naručje. Učini me dostojnim tebe. Uspeću, a onda ćeš biti uz mene.

Laku noć, najdraža, zlato moje. Čitav život se sada otvara pred nama. Ovo je bilo gorko iskustvo i naša će ljubav sada biti slađa. Pruži mi usne, ljubavi.

„Moj će ti poljubac dati mir i smiriti srce tvoje. Snevaj sada u miru, o, nemirno srce moje.”

Džim

27. avgust 1909.

Draga moja Nora, mislim da me voliš, zar ne? Prija mi pomisao da čitaš moje stihove (premda ti je trebalo pet godina da ih otkriješ). Kada sam ih napisao, bio sam čudan, usamljen mladić koji je šetao noću sam i maštao kako će ga jednog dana neka devojka voleti. Ali, nikada nisam bio u stanju da razgovaram sa devojkama koje sam sretao po raznim kućama. Njihovo izveštačeno ponašanje me je smesta sputavalo. Onda si naišla ti. U izvesnom smislu, ti nisi bila devojka o kojoj sam snevao i kojoj sam pisao stihove koji te sada tako očaravaju. Ona je možda bila (kako sam je u svojoj uobrazilji video) devojka od koje je kultura generacija pre nje stvorila zanimljivu, ozbiljnu lepoticu, ženu kojoj sam pisao pesme kao „Otmena gospa” ili „Naslanjaš se na ljušturu noći”. Ali, tada sam uvideo da je lepota tvoje duše bleštavija od lepote mojih stihova. Bilo je u tebi nečeg uzvišenijeg od svega što sam uneo u njih. I zato je ova knjiga stihova tebi posvećena. Ona sadrži želju moje mladosti, a ti si dušo, bila ispunjenje te želje.

Da li sam bio surov prema tebi? Za jednu surovost, barem, nisam ja kriv. Nisam uništio tu toplu, životnu ljubav tvoje plemenite duše. Pogledaj sada, najdraža, u dubine svoga srca i reci mi da živeći sa mnom nisi zapazila da ti srce stari i postaje tvrđe. Ne, sada si kadra da dublje i prefinjenije osećaš nego pre. Reci mi, mala moja Nora, da si lepo živela sa mnom i ja ću ti otvoreno reći sve što je život s tobom značio za mene.

Znaš li šta je biser, a šta opal? Moja duša je, dok si mi prilazila onih divnih letnjih večeri, bila lepa, ali bila je to ona bleda lepota bez strasti jednog bisera. Tvoja ljubav me je prožela i sada osećam da je moja duša nešto nalik na opal, to jest, puna čudnih, tajanstvenih nijansi i boja, tople svetlosti i hitrih senki i isprekidane muzike.

Toliko se uzbuđujem, draga Nora, oko toga kako da pribavim novac da dovedem Evu sa sobom, kao i da odem do Golveja i obiđem tvoje. Pisao sam danas tvojoj majci, ali zapravo ne želim da idem. Govoriće o tebi i o stvarima koje ne znam. Užasavam se čak i pomisli da mi pokažu tvoju sliku iz detinjstva jer ću pomisliti „Nisam je tada poznavao, a ni ona mene. Kada je ujutro odlazila na misu, upućivala je ponekad duge poglede nekom dečku usput. Drugima da, ili meni ne.”

Zamoliću te, dušo, da imaš strpljenja sa mnom. Apsurdno sam ljubomoran na prošlost.

Budi srećna, prostodušna moja Noro, dok ne stignem. Reci Staniju da mi pošalje puno para, i to brzo, da bismo se uskoro mogli videti. Sećaš li se onog dana kada sam te ravnodušno upitao „Gde ćemo se naći večeras?”, a ti si bez razmišljanja rekla „Gde ćemo se naći, je li? Pa, valjda u krevetu.”

Magari! Magari!

Džim

22. avgust 1909.

Dušo draga, kako mi je samo dojadio Dablin! To je grad neuspeha, zlobe i nesreće. Žudim da iz njega odem.

Stalno mislim na tebe. Kada uveče pođem na počinak, za mene je to svojevrsna tortura. Neću ovde pisati o onom što mi ispunjava misli, o istinskoj pomami želje. Vidim te u stotinama poza, grotesknim, sramotnim, devičanskim, čežnjivim. Predaj mi se sva, najdraža, kada se sretnemo. Sve što je sveto, skriveno od drugih, meni moraš štedro dati. Želim da budem gospodar tvoga tela i duše.

Ima jedno pismo koje se ne usuđujem prvi da napišem, a ipak se svakoga dana nadam da ćeš ga možda ti meni napisati. Pismo samo za moje oči. Možda ćeš mi ga i napisati, i možda će ono ublažiti patnju moje žudnje.

Šta se sada može isprečiti među nama? Prošli smo iskušenja i muke. Izgleda da je bilo kakav veo srama i bojažljivosti nestao između nas. Zar nećemo u našim očima videti sate i sate sreće koji nas očekuju?

Ukrasi svoje telo za mene, najdraža. Budi divna i srećna i nežna i izazovna, puna uspomena, puna žudnje kada se sretnemo. Sećaš li se ona tri prideva koje sam upotrebio u Mrtvima govoreći o tvome telu. To su ovi: „muzikalno, tajanstveno i namirisano.”

Ljubomora još uvek tinja u mom srcu. Tvoja ljubav prema meni mora biti žestoka i plahovita da bih potpuno zaboravio.

Ne dopusti da ikada izgubim ljubav koju sada osećam prema tebi, Nora. Kako bismo srećni bili kada bismo tako mogli nastaviti zajedno kroz život. Dopusti da te volim, Nora. Ne ubijaj moju ljubav.

Doneću ti jedan mali poklon. To je u potpunosti moja ideja, i velikih sam muka imao dok nije napravljen po mojoj želji. Ali, uvek će te podsećati na ovo vreme.

Piši mi, najdraža i misli na mene.

Šta je nedelja ili deset dana prema vremenu ispunjenom srećom koja je pred nama!

Džim

26. avgust 1909.

Draga moja mala odbegla Nora, pišem ti ovo sedeći za kuhinjskim stolom u kući tvoje majke! Proveo sam ovde ceo dan razgovarajući s njom, i uviđam da je ona majka moje dragane i veoma mi s dopada. Otpevala mi je Devojku iz Ogrima, ali ne želi da mi otpeva završne stihove u kojima zaljubljeni razmenjuju darove za uspomenu. Prenoćiću u Golveju.

Kako je život čudan, voljena moja! Kad pomislim da sam ovde! Otišao sam do kuće u ulici Augustin gde si živela sa babom, a ujutru ću je posetiti pod izgovorom da hoću da je kupim da bih video sobu u kojoj si spavala.

Tražio sam im tvoje fotografije iz detinjstva, ali nemaju nijednu.

Ko zna, dušo, možda ćemo ti i ja doći ovamo sledeće godine. Vodićeš me od mesta do mesta, a slika tvoga devojaštva ponovo će oplemeniti moj život.

Džim

3. decembar 1909.

Draga moja mala kaluđerice, ima neka zvezda odveć blizu zemlje, jer sam još uvek u groznici životinjske požude. Danas sam često zastajo na ulici sa uzvikom na usnama kad god sam pomislio na pisma koja sam ti napisao sinoć i preksinoć. Mora da grozno izgledaju pri hladnoj svetlosti dana. Možda ti se od njihove prostote smučilo. Znam da si u duši mnogo finija od tvog neobičnog dragog, i premda si ti sama, vatrena devojčica, prva napisala kako čeznem da te pojebem, ipak pretpostavljam da je pomamna prljavština i nepristojnost moga odgovora prešla sve granice pristojnosti. Kada sam jutros primio tvoje preporučeno pismo i video kako si pažljiva prema tvom bezvrednom Džimu, postideo sam se onoga što sam napisao. Ipak, sada se noć, tajnovita grešna noć, ponovo spustila na svet, i ponovo sam sam i pišem ti, a tvoje pismo je opet presavijeno ispred mene na stolu. Ne traži od mene da idem u krevet, dušo. Pusti da ti pišem, dušo.

Kao što znaš, najdraža, u govoru nikada ne upotrebljavam nepristojne izraze. Nikada nisi čula, zar ne, da sam pred drugima prozborio neku nedoličnu reč. Kada ovde u mom prisustvu ljudi pričaju prljave ili pohotljive priče, ja se jedva nasmejem. Međutim, ti kao da me pretvaraš u zver. Ti si sama, nevaljala besramnice, prva počela. Nisam ja tebe prvi dodirnuo u Ringsendu, pre mnogo vremena. Ti si meni zavukla ruku u pantalone, blago pomerila košulju i dotakla mi kurac svojim dugim golicavim prstima, i postepeno si ga celog, nabreklog i ukrućenog uzela u ruku i drkala ga lagano dok nisam svršio među tvojim prstima, a sve vreme bila si nagnuta nada mnom i gledala si me tim tvojim mirnim svetačkim očima. Isto tako, tvoje su usne prve izgovorile neku nepristojnu reč. Dobro se sećam te noći u krevetu u Puli. Dosadilo ti je da ležiš ispod muškarca i jedne noći si naglo strgla spavaćicu sa sebe i zajahala me naga. Nabila si kurac u pičku i počela da jašeš gore-dole. Možda ti moj rog nije bio dovoljno veliki, jer sećam se da si se sagla do mog lica i nežno promrmljala: „Jebi, ljubavi! Jebi!”

Nora, dušo, čitav dan umirem od želje da ti postavim par pitanja. Dopusti mi, dušo, jer ja sam tebi rekao sve što sam ikada učinio i mogu od tebe tražiti isto za uzvrat. Zanima me da li ćeš na njih odgovoriti. Kada ti je ona osoba čije srce žudim da zaustavim škljocanjem revolvera zavukla ruku ili ruke pod suknju, da li te je dirao samo spolja ili je zavukao prst i prste u tebe? Ako jeste, da li su stigli dotle da ti dodirnu onu resicu na kraju pičke? Da li te je dirao otpozadi? Da li te je dugo milovao i jesi li svršila? Da li je tražio od tebe da ga dodiruješ i jesi li to učinila. Ako ga nisi dirala, da li je svršio uz tebe i da li si to osetila?

Još jedno pitanje, Nora. Znam da sam prvi muškarac koji te je tucao, ali da li te je iko masturbirao? Da li je onaj momak koji ti se dopadao ikada to učinio? Reci mi, Nora, istina za istinu, iskrenost za iskrenost. Kada si bila s njim noću u tami, zar mu tvoji prsti nikada, nikada nisu otkopčali pantalone i uvukli se poput miševa? Jesi li mu ikada drkala, dušo, ili ikom drugom, reci mi iskreno? Zar nikada, nikada, nikada nisi opipala kurac nekog muškarca ili dečka dok nisi meni otkopčala pantalone? Ako nisi uvređena, ne plaši se da mi kažeš istinu. Dušo draga, večeras tako pomamno žudim za tvojim telom da bih nasrnuo na tebe od želje, pa taman da iz tvojih rođenih usta čujem da te je pola riđokosih klipana iz Golveja pojebalo za mene.

Svemogući Bože, kakvim ovo jezikom pišem mojoj ponosnoj plavookoj kraljici! Hoće li odbiti da odgovori na moja prostačka uvredljiva pitanja? Znam da mnogo stavljam na kocku pišući ovako, ali ako me zaista voli osetiće da sam lud od požude i da mi mora sve reći.

Odgovori mi, srce. Čak i ako saznam da si i ti zgrešila, te će nas možda još više zbližiti. U svakom slučaju, volim te. Napisao sam i rekao ti stvari koje mi ponos nikada više neće dozvoliti da kažem nekoj ženi.

Draga moja Nora, dahćem od želje da dobijem od tebe odgovore na ova moja prljava pisma. Pišem ti otvoreno jer sada osećam da mogu održati reč.

Ne ljuti se draga, draga Nora, moj divlji cvetiću iz živice. Volim tvoje telo, žudim za njim, sanjam ga.

Progovorite mi, drage usne koje sam ljubio u suzama. Ako te ova prljavština koju sam napisao vređa, vrati me ponovo razumu uz pomoć biča kao što si i pre učinila. Gospode, pomozi mi!

Volim te Nora, i izgleda da je i ovo deo moje ljubavi. Oprosti mi!

Džim

*Pisma preuzeta iz knjige Pisma Nori (Gradina, Niš, 1988.), prevod Novica Petrović

Oceni 5