Probiti opnu ravnodušnosti i besmisla

Autofikcija ili autobiografska fikcija iznimno je popularan književni prosede kako u globalnim, tako i u ovdašnjim književnim okvirima. Čitaoci danas, čini se, sve manje, a u skladu sa vremenom u kojem obitavamo, imaju povjerenja u fikciju, tačnije, na tržištu bolje prolazi ona proza koja nudi bar lažni dokumentaristički okvir. Jer je nekako u prirodi današnjeg čovjeka da tračersko i ono što je prekriveno skramom ispovijesti lakše vari, ono mu otklanja dileme mogućeg i nemogućeg, uvjerljivosti i neuvjerljivosti, prepuštajući ga čitanju knjige kao onoga što se zaista desilo i sa čime se bez bilo kakvog posredovanja može povezati. Američko tržište književnosti, recimo, pokazalo je da, posebno u slučaju imigrantskih pisaca, najbolje prolaze djela u kojima se glavni junak zove jednako kao pisac ili u kojem se pripovjedačko ja veže za samog pisca, tada se postiže veći stepen uvjerljivosti i prijemčivosti knjige čitaocu. Prije svega, ako čitaocu ponudite fikcionaliziranu književnost o ratu u Siriji, on će odmahnuti rukom, jer je takve stvari već čitao o drugim ratovima. Savremeni čitalac, dakle, traži nepatvoreno iskustvo, izručenje ličnog doživljaja, koji mu omogućuje, navodno, veći stepen povezanosti sa događajima. Dakle, u slučaju imigrantske književnosti, ili pisaca imigranata u velikim jezicima, njihov domet svodi se, a kroz insistiranje na dosljednosti dokumentarnog, na egzotiziranu i fetišiziranu potrebu čitaoca da zaviri u “stvarno” iskustvo ljudske patnje.

Sukob sa čitaocem

Vodi nas to do jednog, rekao bih, temeljnog sukoba čitaoca sa fikcionalnom književnošću, koji proizlazi iz shvatanja književnosti kao istoriografije koja, navodno, donosi i otkriva velike istine. Dovoljno se samo, u tom ključu, sjetiti ovdašnjeg spora oko Andrićeve priče “Pismo iz 1920.” i njenog čitanja kao faktografskog istorijskog dokumenta o vijekovnoj bosanskoj mržnji. Prenebjegavajući okvir koji je pisac uzeo za ovu priču, te njen rasplet kao nepobitni dokaz da je mržnja ipak svojstvena i drugima, a ne samo nama, ideološki manipulativno se ovom tekstu učitava ono što on zapravo nije. A nije, jasno je, potpuno vjerna slika stvarnosti, već književna perspektiva, koliko god nas ona podsjećala na stvarnost. Ako bismo se kretali nazad u povijest književnosti, vidjeli bismo da su takve “zabune” bile redovna stvar. Defoea su, naprimjer, optuživali da je “Robinsonom Crusoem” doprinio propasti Britanske imperije, Cervantes je na različitim stranama optuživan da je “Don Quijoteom” uništio jedan plemeniti viteški svijet. S jedne strane, to bi trebao biti imperativ umjetničke književnosti, njena neuhvatljivost i uvjerljivost koja prelazi sve granice. To je, kako je Svetozar Koljević pisao, kameleonska priroda književnog teksta, njegova mogućnost da u različitim kontekstima pobuđuje svakovrsna uzbuđenja. I naravno, to je poželjno i dobro, sve dok se fikcija ne počne uzimati kao materijal za raščišćavanje sukoba iz stvarnosti. Tad se prelaze granice, književnost se istoriografizira i time razara. Srećom, nikad do kraja.

No, ipak, bez obzira na popularnost dokumentarističkog i autofikcionalnog postupka, kao i njegovu opasnost i zavodljivost, doima se da se na ovom mjestu otvara niz mogućnosti za simplifikaciju književnosti i njeno svođenje na anegdotalno prepričavanje. Posebno danas, i posebno u okvirima postjugoslovenske književnosti. Popularnost autofikcije u našim okvirima često se pokazala kao linija manjeg otpora kojom autori ili autorice idu kako bi uobličili neki tekst. Dojma sam, u tom pogledu, da se pred nemogućnošću pronalaska autentičnog književnog iskaza autofikcionalni okvir u mnogim navratima uzima kao olakšavajuća okolnost u pričanju priče; kako bi se zaobišle one dileme koje pred pisce stavlja nužnost pronalaska autentične pripovjedačke perspektive. Upravo tu, čini se, leži i najveća zamka i zabluda na kojoj mnogi autori padaju. Uzimajući autofikciju kao okvir pripovijedanja, zanemaruje se činjenica da ona, uprkos svemu, nikad do kraja nije neselektivno istresanje preživljenog. Stoga i većina knjiga sa ovom vrstom pretenzije u postjugoslovenskoj književnosti pati od viška informacija i manjka pripovjedačke distance. Što, u konačnici, odaje nemogućnost da se stvori čvrsta romaneskna kompozicija, da se biografsko koristi kao materijal za izgradnju narativa, a ne kao doslovično prenošenje vlastitog života.

Iz tog razloga većina knjiga sa autofikcionalnim pretenzijama ovdje ne može biti označena kao roman, jer se prenaglašenom ispovijednošću iznevjeravaju kompozicione i strukturne zakonitosti romana. Naravno, danas će se svaka takva tvorevina braniti kao postupak. I ja se slažem, roman može, postmodernom, biti svašta, ali ne može biti baš sve. Prije svega radi onih pisaca koji su autofikcionalnim postupkom izgradili veličanstvene književne tvorevine. Sjetimo se samo Singerove autofikcije “Izgubljen u Americi” i “Po zaraslim stazama” Knuta Hamsuna. Ili kod nas “Hiperborejaca” Miloša Crnjanskog i “Kristalnih rešetki” Mirka Kovača. I stvar će biti jasna gdje prestaje granica romana. Jer, da bi nešto bilo romaneskno i umjetnički autentično, pisao je još Radomir Konstantinović, “potrebno je uvek neko iskrivljeno ogledalo, neka deformacija objektivno datog, neki poremećaj u identitetu sistema činjenica da bi naš sopstveni život uspeo tu, najzad, da progovori. Potrebna je jedna gluma, izvesna, recite, laž da bi se rekla istina, koja nikad nije u onome što jeste, jer to samo što jeste, da bi stiglo sebi, može da stigne, može sebe da ‘vidi’ samo izvesnim odstupanjem od sebe”.

Propuštena prilika

“Beogradski kiklop”, u podnaslovu autofikcija, Dragoljuba Stankovića prva je prozna, nakon tri pjesničke knjige ovog autora. I ukoliko bismo ovu knjigu postavili u okvir ovog šireg uvodnog izlaganja, moglo bi se kazati da Stankovićev prozni prvjenac pokazuje i dobre i loše strane autobiografske fikcije. Uzimajući ispovjedni ton kao način izlaganja u ovoj knjizi, autor pripovijeda o mladalačkim danima u Beogradu devedesetih. Okvir je sam po sebi prilično groteskan, jer je to vrijeme divljeg nacionalizma, lažnih mesija i proroka, i sve nekako samo po sebi nalikuje na neki izmaštan i budalast svijet. Narator je preosjetljivi zaljubljenik u književnost koji, dok potmulo u pozadini huči apokalipsa rata, pokušava da uhvati kraj i početak sebe. Opsesivna traganja za smislom, za višim redom, rastrojstva, fatalizam, dok se jedan svijet nepovratno ruši, vode naratora u susrete sa neobičnim uličnim zgubidanima i misticima koji otkrivaju svu glib i krv jednog mračnog vremena. Autor u tu priču, gradeći dodatno svoju preosjetljivost na podražaje svijeta, uvodi i elemente biografskih srčanih mana, tri silaska, kako kaže, u podzemlje po novo srce. Dajući tako jedan zanimljiv, zanesen i mračan okvir, koji na momente sadrži nešto od onih luckastih nadrealističkih smutnji u svakodnevici. Svih onih eksperimenata, da se stvarnost nekako autentičnije osjeti, da se probije opna ravnodušnosti i besmisla. Gubitak oka, kao posljedice jednog odustajanja od života, koje su devedesete sa svojim ludilom nosile, čini naratora u njegovoj imaginaciji odrazom davnog Marinkovićevog Kiklopa. To poistovjećivanje, ta zagledanost unutar sebe u tom krivom odrazu, svakako jeste ovojnica koja “Beogradskom kiklopu” daje tragikomičan šarm i neobičnost.

Ovako postavljen “Beogradski kiklop” svojim vremenskim, prostornim, pa i idejnim tačkama doima se kao knjiga koja ima sve potrebne segmente romaneksnosti. Međutim, iako je Stanković svoju knjigu podnaslovio kao autofikciju, u njenoj izvedbi nedostaje mnogo veći stepen onog već pomenutog “odstupanja od sebe” da bi ova knjiga mogla biti posmatrana kao zaokružen roman ispisan kao autobiografska fikcija. Kompoziciono ona sadrži romaneskne elemente, ali izvedbeno, u pogledu karakterizacije likova, koji su ovdje dati kao dobre početne skice, razvijanja narativnih linija, i rukavaca, “Beogradskom kiklopu” ipak nedostaje nekoliko koraka više da bi se ovaplotio kao roman. Ne mogu sa sigurnošću kazati da je roman bila autorova krajnja namjera. Ukoliko nije, onda je “Beogradski kiklop” uspjelo ispovjedno i memoarističko štivo o jednom vremenu, prožeto elementima autentične, ali ne do kraja razrađene autofikcije. Ali, bez obzira na to, doima se da je Stanković imao izuzetan materijal i dobro skicirane elemente za gradnju mnogo složenijeg i čvršćeg romanesknog teksta.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora