Probudi se, nešto se dešava

Indijski filosof Sarvepali Radakrišnan u Istoriji indijske filosofije kad razmišlja o staroj literaturi, o anonimnim autorima veda i upanišada, vjerovatno najstarijoj poeziji, napisao je: bili su pjesnici. Za Duška Trifunovića, sarajevskog i novosadskog poetu, čije su pjesničke tvorevine poštovali i pastiri i akademici i koji je napisao dvadeset knjiga poezije i 230 pjesama komponovanih za Bijelo dugme, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Tešku industriju, Indekse, Arsena Dedića, Jadranku Stojaković, Seida Memića Vajtu, Željka Joksimovića… s pravom se može se reći: bio je pjesnik. Prvu pjesmu napisao je u dvadeset i drugoj godini, dvanaest godina radio je kao bravar, zatim studirao književnost i pisao pjesme, romane, drame i poeziju za djecu. Za prvu zbirku pjesama ''Zlatni kuršum'' dobio je Brankovu nagradu i divio se Branku Radičeviću i Stražilovu da bi igrom sudbine 2006. godine bio i sahranjen na groblju kod Sremskih Karlovaca.

Pjesme Duška Trifunovića, koje su pjevane širom Jugoslavije, nešto su najbolje što je jugoslovenska pop-kultura mogla imati. Takvo mišljenje imala je većina muzičara i novinara, a portal 24vesti ističe Duška Trifunovića kao ''beskrajno suptilnog pisca lepe poezije''. Tačno je da su Duškove pjesme koje su pjevane sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka ostale zapamćene i sačuvane u srcima nekoliko generacija čije su omiljene stihove pjevale najpoznatije estradne zvijezde.

Jednog dana Dušku Trifunoviću se učinilo da pjevane pjesme nisu nešto naročito i da je to estradno govorna poezija koja i nema neku estetsku vrijednost. Sjedio je zamišljen i tužan u svom stanu, obeshrabren i nemoćan da napiše makar koji stih ili pripovijetku.Tog trenutka sa televizije se čuo prenos nekog koncerta Bijelog dugmeta i pjesma ''Ima neka tajna veza'', mikrofon je bio uperen prema publici i iz nekoliko hiljada grla čuli su se Duškovi stihovi. ''To me probudilo iz košmara i dalo snagu da nastavim pisati i raditi jedino što sam znao – stvarati stihove, pripovijetke i romane'', rekao je Duško Trifunović u jednom intervjuu Televiziji Novi Sad. Pjesmu ''Ima neka tajna veza'' svojim prefinjenim glasovima uljepšale su Jadranka Stojaković i najpoznatija američka folk-pjevačica Džoan Baez, borac za ljudska prava i mir u svijetu koja je po dva puta pjevala na koncertima u Beogradu i Sarajevu.

Poezija Duška Trifunovića vrlo brzo je osvajala ne samo tinejdžere i mlade ljude već i odraslu publiku. Često se na ulici moglo čuti kako ljudi pjevuše pjesme ''Ima neka tajna veza'', ''Šta bi dao da si na mom mjestu'', ''Rijeka suza i na njoj lađa'', ''Glavo luda'', ''Glavni junak jedne knjige'', ''Milicija trenira strogoću''… Najviše uspjeha pobrala je pjesma ''Ti si mi u svemu bila naj, naj, naj…'' u izvođenju ''Indeksa''. DuškoTrifunović nije bio ni na jednom koncertu gdje su svirali i pjevali njegove pjesme. Nije imao nikakve materijalne koristi od pjesama koje su pjevane, zarada je išla grupama i izvođačima. Istina, bio je povećan interes za prodaju njegovih knjiga, ali i tu su izdavačka preduzeća i knjižare imale veću korist nego sam tvorac pjesama,

Nekoliko godina Duško Trifunović radio je na Televiziji Sarajevo i ostao upamćen po emisijama ''Na ti'' i ''Šta djeca znaju o zavičaju''. Hodao je po cijeloj Bosni i Hercegovini i pravio emisije koje su bile istinska hodoljublja u vremenu koje će se pamtiti po talasu opitimizma i nade u bolje dane. Godine 1986. napisao je pjesmu

''Probudi se'' koja je pjevana na sletu povodom 25. maja – Dana mladosti. Ta pjesma će takođe postati vrlo popularna, a mladići i djevojke smatrali su je kao neku vrstu svoje himne: ''Probudi se, nešto se dešava / nemoj reći da to nisi znao / i tvoja se sudbina rješava / moglo bi ti jednom biti žao… Tako je Duško Trifunović od svojih čitalaca i slušalaca stvarao saučesnike u pop-rok eri Jugoslavije priželjkujući da se generacije mladih ''probude'' i budu tvorci svoje sudbine. Ovim i drugim pjesmama omladina je otkrivala svoje emocije i radosti i ne sluteći kakve će sve strahote i traume narodi u Jugoslaviji preživljavati već spočetka devedesetih godina 20. vijeka. Tada je pjesnik, s dozom ironije, poručio urbi et orbi (gradu i svijetu) ''Pjevaj narode, biće ti lakše'' naslutivši da dolaze godine u kojima će biti srušeni snovi o ljepšoj budućnosti. Ta mladost, tada bučna i razdragana, nije mogla ni sanjati da ulazi u ambis košmara, u doba nacionalizma, mržnje i ratnog ludila pomahnitalih, bijesnih i ludih političara u Jugoslaviji i svijetu.

Duško Trifunović je često govorio da je poezija nacionalna umjetnost i da je jezik jedino što narod posjeduje. Ponavljao je da je nacija neka francuska izmišljotina koja nam je poturena da bismo bili stoka; za njega je muzika bila ''moćno sredstvo za jedinstvo nepismenih''.

Poslije jedne emisije ''Šta djeca znaju o zavičaju'', emitovane u okolini Doboja, zamolio sam Duška Trifunovića, svog starog znanca, za intervju. Odgovorio mi je da je previše prisutan u javnosti i da bi bilo bolje da razgovaram sa djecom koja su učestvovala u emisiji i da o tome pišem u svom listu. U to vrijeme, negdje pred kraj osamdesetih godina 20. vijeka imao sam ideju da napravim antologiju pod naslovom ''Stotinu dobojskih pjesnika'' i zamolio ga da napiše predgovor i pomogne mi u izboru pjesama. ''Vrlo rado'', rekao je i naglasio da ubrzam rad na toj knjizi jer se ''u vazduhu osjeti da ovu lijepu zemlju Jugoslaviju hoće da ubiju''. Duškova crna slutnja se obistinila – nismo stigli da ostvarimo tu ideju jer smo morali bježati i spasavati gole živote.

Duško Trifunović rođen je u Sijekovcu kod Bosanskog Broda 1933. i kao kroza san se sjeća da je početkom 1941. u njegovo selo stiglo nekoliko željezničara-ustaša iz Slavonskog Broda i Hrvatske koji su napravili veliko zlo. Pet decenija kasnije, početkom marta 1992, istorija se ponovila: jurišnici HOS-a (hrvatskih oslobodilačkih snaga) upali su iz Slavonskog Broda u Bosnu i ubili sedam ljudi u Sijekovcu. Pod komandom Ante Prkačina, koji je izjavio da je HOS nastao na tradiciji ustaške vojske, ustaše su, sa pripadnicima Zbora narodne garde i Teritorijalne jedinice iz Bosanskog Broda napravili novi zločin. Tačno 26. marta združenim snagama ubili su još 40 nevinih Srba, a najveći zločin napravio je Zemir Kovačević koji je pred staricom Miljom Zečević ubio tri njena sina Milana, Vasu i Petra i supruga Jovu. ''Sad zamislite staricu Milju Zečević, kako stoji u dvorištu i gleda tri mrtva sina i supruga. Krivi su jer su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili'', napisao je nedavno novinar i publicista Dragan Bursać na portalu balkans.aljazira.net. Nedaleko od tog sela, kraj rijeke Save, živjeli su i Romi na kojima su ustaše iz HOS-a i bosanski zločinici napravili pokolj i ubili oko 250 ljudi, žena, djece i tako zatirali cijele familije. U Titovoj Jugoslaviji, u Sijekovcu i okolini živjeli su Hrvati, Muslimani i Srbi u miru i muđusobnom poštovanju.

Pošto nije htio da se prikloni nacionalistima u Bosni, Duško Trifunović je potražio spas u Novom Sadu. U početku izbjeglištva teško je živio, zimske dane i noći provodio je u željezničkim vagonima (prvu zbirku pjesama napisao je na vratima jednog vagona u Sarajevu) i uz pomoć svog prijatelja konduktera često je putovao od Novog Sada do Beograda i Bara. U emisiji ''Kvadratura kruga'' Radio televizije Srbije Duško je ispričao da je nakon dolaska u Novi Sad često spavao u vozu jer je bio bez krova nad glavom. ''Imao sam besplatnu kartu i krenem vozom iz Novog Sada u devet ujutro i zatim iz Beograda za Bar; legnem i spavam i probudim se na moru. Tamo kupim komad hljeba i riblju konzervu i onda opet nazad vozom u Novi Sad'', zapisao je pjesnikove riječi Dragan Bursać u svom tekstu ''Duško Trifunović, čovjek koga smo ostavili''. Često je navraćao u knjižaru Izdavačkog preduzeća ''Prometej'' u Novom Sadu i tu se grijao u zimske dane. I baš će ''Prometej'' i Radio Herz'' iz Subotice objaviti izabrana djela Duška Trifunovića u petnaest knjiga.

Duško Trifunović je bio skroman, srdačan, marljiv i plemenit čovjek, uvijek je imao topao pogled i bio spreman svakome da pomogne, prije svega mladim pjesnicima. Najpoznatiji biograf srpske i jugoslovenske književnosti Radovan Popović, nekada novinar ''Politike'', napisao je da je Duško Trifunović ''veoma drag čovek, jednostavan, bistar, vredan Posavac''. Miljenko Jergović smatra da Duškova pjesma ''Tempo secendo'' spada među važne stihove bosanskohercegovačke lirike. Pjesnik Slobodan Blagojević uvrstio ga je u Antologiju poezije Bosne i Hercegovine 1980. godine; za mnoge pisce to je tada bila najvažnija knjiga u Sarajevu. Muharem Bazdulj smatra da je Duško rođeni pjesnik, a Pero Zubac je napravio nekoliko razgovora sa sarajevskim poetom za Televiziju Novi Sad i omogućio mu da zarađuje izbjegličku koru hljeba rekavši da Duško nije prijatelj nego brat. Mošo Odalović često je govorio da je bila privilegija biti prijatelj sa Duškom. Neki muslimanski novinari u Sarajevu besramno su napali Trifunovića kao srpskog nacionalistu i saradnika Radovana Karadžića. Srećom, te glasine raskrinkao je profesor i pisac Marko Vešović naglasivši da je Duško Trifunović, taj bravar, šumar i student, bio samo pjesnik plemenitog duha i čistog obraza i srca, ali nažalost sve ja manje u sjećanju književnog Sarajeva.

Prohujale su bezmalo tri i po decenije od nastanka pjesme ''Probudi se…'', protekla je decenija i po od smrti Duška Trifunovića, možda najplodnijeg pjesnika u Jugoslaviji, a omladina novih državica na Balkanu nije se mogla ''probuditi''. Nacionalisti, vlastodršci i religijske vođe učinili su sve što su mogli da mržnjom zatruju mlade ljude i ugrade bolnu ravnodušnost i letargiju u njihove duše. Ali, Duško Trifunović i njegove pjesme i dalje žive u narodu. Novi Sad, Apatin, Zrenjanin i Banjaluka imaju ulice ovog pjesnika, Bosanski Brod Šetalište Duška Trifunovića. Još se štampaju knjige poezije Duška Trifunovića, ponegdje se čuju njegove pjesme koje su pjevali Bijelo dugme, Indeksi, Zdravko Čolić ili Jadranka Stojaković. Možda generacije 21. vijeka ponovo usvoje pjesmu ''Probudi se, nešto se dešava'' kao svoju himnu i zaista se probude sa željom da ovaj svijet naprave da bude i bolji i ljepši i pravedniji i plemenitiji.