Stvar slobode
Natte 01 S

Photo: Jean Baptiste Huong

Prođem dignute glave

Često čuju homofobne komentare “čim se to oni/e ponose” koji izravno impliciraju da LGBTI osobe imaju sramotnu egzistenciju, ali i da njihov ponos dolazi isključivo iz njigovog seksualnog identiteta. Ponos je upravo tu da zbog borbe koju LGBTI osobe hrabro vode unatoč iznimno neprijateljskom okruženju. Za njih, borba za LGBTI prava je osnovna borba za slobodu.

“LGBTI ponos za mene je uvijek bio i uvijek će biti stvar slobode. Slobode u svakom mogućom životnom aspektu i iz svake perspektive. Zaista se nikada nisam osjećala kao da pripadam u vlastitoj koži dok nisam počela voljeti sebe i to što jesam. Neću reći da nije stvar i borbe jer se borim godinama da se moj identitet i moja ličnost prihvate kao ravnopravni i dovoljno vrijedni, ali se unatoč svim preprekama nikada nisam mijenjala i smještala u nametnute kalupe društva. Samim tim, sa sigurnošću kažem da jesam ponosna, na sebe, na činjenicu da sam gej, uspješna i jako sretna žena koja se raduje svakom novom danu svoje budućnosti, i eventualnom ostvarenju porodice sa svojom djevojkom” – podijelila je sa nama svoje iskustvo aktivistkinja Aida Duraković.

Vlastito prihvatanje često je proces koji ima vrlo mračne strane poput suočavanja sa izolacijom i depresijom, a razlog tomu je upravo okolina koja pokušava da uvjeri osobu da je njegov/njezin identitet pogrešan i sramotan, još u porodici i obdaništu. Siniša Popić je itekako svjestan tog procesa i njegov ponos upravo dolazi iz njegovom mjesta otpora heteronormativnosti:

“Narodna poslovica, a česta uzrečica moje mame kada pričamo o LGBTI temi (jako rijetko) glasi: “Čega se pametan stidi, budala se ponosi”. E, sada objašnjenje draga mama, i svima vama koji kažete da se nemamo čime ponositi. Možda jesam budala, ali ponosim se. Ponosim se što svaki put kada sam bio na rubu samoubistva sam se povukao nazad, ponosim se sto sam uprokos svim maltretiranjima bio istrajan u borbi, svaki put se ponosim kada mi neko iz auta dobaci pederu, a ja prođem dignute glave. Ponosim se sto sam gej, i ponosim se sto sam drugačiji! Ponosim se što svaki dan promjenim jedno mišljenje o gej ljudima. Nadam se da će jednog dana jedno po jedno doći i stati sa nama u red, nadam se da će se i oni ponositi što vole i poštuju drugačije.”

Amar Čatović, aktivista, također smatra da ponos dolazi iz mjesta vlastite snage da se postoji unatoč homofobiji.

“Moj ponos dolazi iz toga što u Bosni i Hercegovini nije lako biti gej muškarac. Ponos je kada uđete u kafić, popijete kafu, a neko homofoban vas gleda prijetećim pogledom. Ponos je i kad odete u klub, prošetate se naveče kroz park ili grad, a homofobi vas gledaju, čak i komentarišu, a vi se ne osvrćete na te komentare nego hodate ponosno i zadovoljno. Ponos je svaki dan biti gej, ne zbog seksulanog identiteta u bukvalnom smislu, nego jer izdržite raditi sve kao i oni koji su prihvaćeni u društvu, iako doživljavate redovno poglede, komentare, prijetnje, ipak nastavljate svojim hodom kao i svako drugi, ponosno što ne date da vam društvo kroji život.”

Bosna i Hercegovina je napravila veliki korak za prava LGBTI osoba 2019. godine sa prvom Povorkom ponosa. Aktivisti i aktivistinje rade već dvadeset godina na vidljivost, validaciji i zaštiti istih prava. Sve više LGBTI osoba ne ostaje u ormaru nego traži ravnopravnu egzistenciju u javnom i privatnom prostoru. Aidino, Sinišini i Amarovo iskustvo potvrđuje da je to put svkodnevnog aktivizma i utjecaja na okolinu, ali utjecaja koji daje rezultate, tako da otvara vrata za druge da se autuju i da traže svoja osnovna prava. I Mjesec ponosa je upravo tu da LGBTI osobe slave svoju zajedničku borbu, kako na ulici, tako i na fakultetima, kafićima, poštama, obiteljima, teretanama, tvornicama i svim drugim mjestima gdje LGBTI osobe žive i rade baš kao i svi/e drugi/e građani/ke Bosne i Hercegovine.

*Tekst prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5