Prof. dr Mirko Skakić, književni istoričar i kritičar

Bilo je to u predvečerje duge kristalne noći na Balkanu u kojoj će Jugoslavija biti ubijena i sahranjena. Još su se samo ponegdje pojavljivale zvijezde razuma i iskre ljepote, mada su dani već bili puni crnih oblaka i neke teške vlage i jezive hladnoće iz koje će političari prosuti olujnu kišu smrti i mržnje među jugoslovenske narode.

I kao neka stara, dobra melodija rađa se, ipak, lijepo prisjećanje; u moju glavu, kao san, dolazi jedno književno veče u kojoj je Osijek, taj nekada lijepi i za sve ljude otvoreni i gostoljubivi grad na Dravi, slavio jednu srpsku poetesu i na najljepši način obilježio 90. godišnjicu rođenja Desanke Maksimović. 

Dnevni list ''Glas Slavonije'' objavio je 27. aprila 1989. godine, na stranici gdje se piše o kulturnim događajima, informaciju u kojoj se između ostalog kaže:

''U osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u utorak navečer, 25. travnja održano je zanimljivo književno predavanje. O lirici Desanke Maksimović govorio je  doktor Mirko Skakić, profesor Pedagoškog fakulteta u Osijeku, a pjesme naše velike pjesnikinje interpretirala je mlada kazališna glumica Vlasta Ramljak…

… Književnim predavanjem osječka Gradska i sveučilišna knjižnica na dostojan  način se pridružila obilježavanju velikog jubileja Desanke Maksimović – 90. godišnjice njenog rođenja i sedamdeset godina književnog rada i stvaralaštva''.

Vanredni profesor za srpsku i crnogorsku književnost na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku, na Odsjeku za hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenske književnosti, dr Mirko Skakić bio je vrsni poznavalac djela nekada najpopularnije jugoslovenske poetese čije su zbirke pjesama štampane u hiljadama primjeraka i bile sastavni dio lektire za osnovne i srednje škole i studije književnosti. U jednoj studiji o pjesništvu Desanke Maksimović, Mirko Skakić je napisao:

- Tri su osnovne značajke lirike Desanke Maksimović: lirika kao etika, lirika kao slavljenje ljepote i lirika kao čin rodoljublja… U tuđoj boli osjetila je i svoju bol, u tuđoj radosti vidjela je i svoju radost, a u oku svom imala je zajedničku suzu i istinu. Već u prvoj knjizi ''Pesme'', Desanka Maksimović je u svojoj lirici ispoljila neposrednost, iskrenost, toplinu i melodičnost.

Prije književne večeri u Osijeku, Mirko Skakić se dva-tri puta susreo sa Desankom Maksimović i dobio nekoliko pisama od ove poetese. To nisu bila samo službena pisma, nego iskrena i prijateljska prepiska između pjesnikinje i književnog istoričara. Nekoliko mjeseci pred predavanje u Osijeku, dopisivanje sa Mirkom Skakićem preuzela je Mira Alečković, pjesnikinja i bliska prijateljica tada već bolesne Desanke Maksimović.

Tadašnji direktor Gradske i Sveučilišne knjižnice u Osijeku doktor Pavle Blažek, pisac, dramaturg, esejista, pjesnik,  posebno se angažovao da veče posvećeno 90. godišnjici rođenja Desanke Maksimović bude upamćeno kao značajan književni događaj. Blažek je studirao i doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, bio je prijatelj Desanke Maksimović; napisao je zapažen esej o njenoj poeziji. Bio je kreator kulturne saradnje između Osijeka i Pečuja, Sombora i Subotice. Pavle Blažek je poginuo u saobraćajnoj nesreći samo nekoliko dana poslije književne večeri posvećene Desanki Maksimović i sa sobom odnio i dobre duše građana Osijeka koji su do tada živjeli bez mržnje i prezira.

U pismu Mirku Skakiću, Mira Alečković, u ime Desanke Maksimović, piše da je u njenom srcu tuga velika posije smrti Pavla Blažeka. ''Duboko nas je potresla njegova smrt, Desanki je veoma žao što nismo upriličili ono veče posvećeno njenoj poeziji''. ''Ako me zdravlje posluži i ne budem umorna, obećavam da ću nastojati da dođem iduće godine, na proleće, to je moj dug prema Pavlu i biće mi drago da opet vidim Skakića'', navela je Mira Desankine riječi i dodala: ''Pozovite nas na proleće. To proleće je uvek i proleće nade…''.

O, draga Desanka i draga Miro, od tada pa do danas proljeća više ne dolaze na jugoslovenske prostore i ne zna se da li će i kada opet doći. I možda se više nikada neće desiti da u Osijeku bude priređeno književno veče u čast Desanke Maksimović i i u slavu njene rodoljubive i ljubavne poezije koju tinejdžerke i starije dame sa sjetom i danas recituju i u Srbiji, i u Bosni i u Hrvatskoj, stihove koje možda i vi pamtite:  ''Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka, / da volim i želim tvoja oka dva. / Jer sreća je lepa samo dok se čeka, / dok od sebe samo nagoveštaj da''. Ovi stihovi i sva blaga i duboka poezija Desanke Maksimović neprestano zadivljuju i zanose i mlade i stare čitaoce, i danas, kao i u ono davno vrijeme kada se Osijek divio jednoj srpskoj pjesnikinji. A ko zna hoće li se ikada više pojaviti i neki novi profesor Antun Barac, hrvatski književni istoričar i kritičar, da piše knjigu pod naslovom '''Srpski i hrvatski pisci'' i štampa u Beogradu, knjiga u kojoj se nalazi i studija o poeziji najveće srpske poetese. Još u novembru 1924. godine Antun Barac je povodom prve zbirke pjesama Desanke Maksimović ''Pesme'', u časopisu ''Jugoslovenska njiva'', napisao: ''Ove pjesme su najbolje što je na našem jeziku dala u stihu žena, a idu, bez sumnje, u najvrednije što se posljednjih godina u nas stvorilo''.

Profesor doktor Mirko Skakić, književni kritičar, esejist i istoričar književnosti, rođen je 1934. godine  u Isjeku kod Bosanskog Grahova, bio je profesor gimnazija u Tesliću i Doboju, zatim na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Pred naletom nacionalizma i mržnje pobjegao je iz Osijeka i od kraja 1991. godine radio je na Univerzitetu u Banjaluci. Kao predsjednik Republičke komisije obavio je sve pripreme za otvaranje Filozofskog fakulteta u Banjaluci 1994. godine. Sve do odlaska u penziju bio je redovni profesor Srpske književnosti 20. vijeka na ovom fakultetu.

Profesora  Gimnazije u Doboju Mirka Skakića upoznao sam na jednoj književnoj večeri. Susreli smo se još nekoliko puta i dugo razgovarali o poeziji, o Meši Selimoviću, Ivi Andriću, Desanki Maksimović,  Vesni Parun…  Poslije rada u Gimnaziji, Skakić je izabran za profesora na Univerzitetu u Tuzli. Jednom prilikom smo se našli opet na književnoj večeri u Doboju i onda sam ga upitao:

- Studirao sam književnost i ostao mi je jedan ispit i to iz predmeta koje ti predaješ. Mogu li doći na ispit i tako okončati studije…

- Kako da ne! Biće mi veoma drago da stekneš diplomu. Ali, kada budeš dolazio na Univerzitet, ne zaboravi: ja sam profesor, a ti si student…

Pripremao sam se i otišao na pismeni. Pisao sam o Novaku Simiću, njegovoj poeziji i romanu ''Voćnjak'' čija je radnja bila smještena u selu Rudanka kod Doboja. Do mene je sjedjela neka studentkinja, koja mi je prije ispita rekla da će pisati o pripovijetkama Novaka Simića i zamolila me da joj pomognem; rekao sam joj nekoliko rečenica o pričama ovog pisca, rođenog u Varešu koji je u mladosti dolazio u Rudanku i kasnije to selo opisao u svojim radovima. Novak Simić je živio u Zagrebu i na vratima njegovog stana je pisalo: pisac i inženjer ekonomije, kako su se prije Drugog svjetskog rata označavali diplomirani ekonomisti.  Početkom osamdesetih godina Mirko Skakić je odbranio doktorsku disertaciju upravo o književnom djelu Novaka Simića, hrvatskog, bosanskohercegovačkog i srpskog pisca, koga su sada zaboravili i Hrvati, i Bosanci i Srbi.

Kada sam došao da vidim rezultat – nije bilo moga imena među onim koji su položili ispit. Studentkinja kojoj sam pomogao i u čijem su radu bile napisane sve rečenice koje sam joj rekao položila je ispit, dobila devetku, i kasnije i pohvaljena.

Ništa nisam pitao svog profesora, otišao sam ponovo i tada uspio da položim završni ispit. Poslije godinu-dvije, opet na jednoj književnoj večeri, upitao sam svog profesora zašto me oborio.

- Da li se sjećaš da smo često pominjali Andrića i njegove ''Znakove pored puta''? Na jednom mjestu on piše: svaki ispit se polaže dva puta…

- U pravu si, profesore, rekao sam iskreno. Razgovore o poeziji nastavili smo svaki puta kada bi se ponovo sreli. 

Profesor Mirko Skakić je napisao magistarski rad o književnom djelu Meše Selimovića i bio čest gost u njegovom domu u Sarajevu i Beogradu i objavio pet knjiga o piscu romana ''Derviš i smrt'' i ''Tvrđava''. Nekoliko puta posjetili smo i Novaka Simića u Zagrebu o kome je teslićki, dobojski, tuzlanski, osječki i banjalučki profesor napisao tri knjige. Svojim esejima ovaj istrajni i svuda uvažavani književni istoričar i kritičar približio je poeziju Desanke Maksimović, romane Meše Selimovića i prozu Novaka Simića brojnim studentima i čitaocima i učinio da ova neprolazna djela uzvišenog duha i na taj način uđu u naše duše gdje će i zauvijek ostati.

Poslije odlaska u penziju, prof. dr Mirko Skakić je dobio počasno zvanje profesora emeritusa Univerziteta u Banjaluci. Nekoliko godina pred smrt bio je bolestan i zaboravljen. Niko sa Filozofskog fakulteta nije ga posjetio. Umro je u avgustu 2014. godine. Povodom smrti Mirka Skakića napisao sam tekst o svom profesoru i prijatelju, njegovom radu i životu i zaslugama za otvaranje Filozofskog fakulteta u Banjaluci za lokalni 'Glas Srpske'' koji nije objavljen. Niko mi iz Redakcije nije javio zašto nije bilo mjesta za tekst o smrti čovjeka koji je mnogo učinio za Banjaluku, grad u kome je živio, stvarao i radio nepune dvije i po decenije.