Kragujevac, oktobar 1941: Pomračenje u pet slika (6)
Pokris 07 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Profesore, jeste li čuli pucnjeve?

Baraka je ponovo bila u mraku. Oči su ponovo morale da se naprežu, kako bi razaznale nejasne ljudske prilike. Sluh je još jednom morao da se izoštri, pa su se mnogi zvuci (glasovi, uzdasi, škripanje cipela, plač, zavijanje hladnog vetra) činili jačim nego što su zaista bili. U vazduhu, nekoliko minuta nakon što su Dobrovoljci zatvorili vrata, osetio se smrad znoja i mokraće. Razgovor je ponovo oživeo. Ljudi su psovali nemačke vojnike, proklinjali Dobrovoljce, osuđivali građane koji su prihvatili ponudu Marisava Petrovića, ili su se žalili na glad i žeđ. Neki su se, međutim, kajali što nisu pristupili ljotićevcima, govoreći da su tako mogli da izađu iz barake, a potom da iskoriste prvu priliku i pobegnu kućama. Jedan čovek iz te grupe bio je ubeđen da će se Dobrovoljci vratiti, pa je svojim istomišljenicima predlagao da glasno kažu, čim se ovi pojave na vratima, da žele pristupiti njihovom odredu, jer, kako je podvukao, verovatno neće biti druge prilike. Neki učenici su plakali, dok su ostali uglavnom razgovarali o puštenim drugovima ili ćutali. Stefan Vujović nije ćutao. U tim trenucima podsećao je na onog starog buntovnika, sklonog smelim, nepromišljenim akcijama; zažaren, gestikulirajući obema rukama, poput govornika na političkom skupu, objašnjavao je svojim drugovima da će partizani uskoro, kada budu saznali šta se dešava, dojuriti da ih oslobode, kao i da će Dobrovoljce kad-tad stići zaslužena kazna. Profesori su tešili uplakane učenike ili glasno razmišljali o svemu što se dogodilo, analizirajući ponašanje Nemaca i Dobrovoljaca, posebno rečenice Marisava Petrovića, ali im nije bilo jasno šta planiraju sa njima. No, uprkos svemu, nadali su se da će na kraju sve biti u redu, da je nastup Nemaca i Dobrovoljaca samo igra kojom žele da ih zaplaše, kako su mislili i pre nego što su izvedeni sa časa.

Lazović nije bio optimista. Stojeći po strani, bez i najmanje želje da se uključi u razgovor, slušao je ostale profesore i potvrdno klimao glavom kad god bi izneli neku pretpostavku, ali je sve vreme osećao da se taj sumorni dan neće dobro završiti, da će ih na kraju, kada budu isprobali sve tehnike zastrašivanja, poslati na rad u Nemačku ili neku okupiranu zemlju. Sve je vodilo ka tome: zatvorili su samo muškarce, žene nisu dirali, a zatim su oslobodili decu i starce, jer oni ne bi mogli da podnesu težak fizički rad. Bilo je i nekoliko detalja koji se nisu uklapali u tu teoriju – Dobrovoljci su, na primer, oslobodili nekolicinu korpulentnih seljaka, sposobnih da rade za desetoricu – ali se Lazović nije obazirao na njih, smatrajući da za to sigurno postoji neko objašnjenje, koje trenutno, zbog svega što mu se desilo, nije u stanju da pronađe. Pošto je shvatio da profesori i dalje gaje nekakvu nadu, nije želeo ni sa kim da razgovara o svojim slutnjama, čak ni sa Konatarom, koji je u početku, kada su prvi put razgovarali u baraci, bio pesimista, a sada se slagao sa većinom.

– Lazoviću! – prišao mu je Gardinovački. – Jesi li dobro?

– Dobro sam. Kako ste vi? Kako prst?

– Nije strašno. Moglo je da bude mnogo gore. Je l’ si video ove zlikovce?

– Video sam, Božo. Šta da vam kažem?

– Šta misliš, zašto su izvukli one ljude?

– Ne znam više šta da mislim.

– Možda će se na kraju zlotvori ipak smilovati? Mada, nisam očekivao da će biti ovakve životinje. Čak su i mene iznenadili, a ti dobro znaš da to nije lako.

Otkako je njegov učenik imao napad epilepsije, Gardinovački nije mnogo pričao, niti se šalio, niti je prekorevao druge profesore, čak ni Radovića, a i kada bi nešto rekao, u njegovom glasu osećala se nekakva potisnuta ravnodušnost, kao kod čoveka koji jedva preživi tešku operaciju, a zatim, kada počne da se oporavlja, prestane da se interesuje za sve što ga je ranije zaokupljalo. Lazović je primetio nagoveštaj te promene kada je na scenu po drugi put stupio Miljković – koga bi nezgodni profesor crtanja, da je u njegovoj duši sve ostalo kao pre, izgrdio zbog takvog ispada, ne bi ćutao i ravnodušno ga posmatrao – a tokom ovog razgovora bio je siguran da to više nije onaj Gardinovački kome se divio zbog razbarušenog duha, već njegova bleda i žalosna senka. Istina, u njegovim rečenicama i dalje je naslućivao izvestan optimizam, ali to nije bila nepokolebljiva vera u život, koju je Gardinovački ispoljavao i u najtežim trenucima; takav optimizam više je podsećao na neku iracionalnu misao kojom plašljiv čovek u opasnosti pokušava da odagna strah.

– Nema nam druge nego da se nadamo – rekao je Lazović.

– Dobro je što su pustili onog malog iz mog odeljenja. Da je ostao ovde još samo nekoliko sati, mislim da ne bi preživeo. Ovo mu je drugi napad od početka školske godine.

– Kakav je to čovek koji može da zatvori decu i drži ih bez hrane, bez vode?

– Vidiš, Lazoviću, da je sve otišlo dođavola. Ovo je neka nova sorta ljudi, koju ne mogu da razumem. Ne mislim samo na Nemce, već i na ove naše, ako uopšte možemo da ih zovemo našima. Ne mogu da shvatim da su takvi zlotvori sve vreme bili među nama, da smo odlazili u iste kafane, na iste utakmice, da smo možda čak nekome od njih i predavali.

– Ovi, koliko sam čuo, nisu odavde – kazao je Lazović i odmah uvideo koliko je njegova rečenica besmislena.

– Možda i nisu, ali znam pouzdano da među Dobrovoljcima ima i ljudi iz Kragujevca. Možda je neko od njih bio baš moj učenik? Možda sam mogao na vreme da vidim šta će postati od njega, pa da to sprečim? Kakvi smo mi to pedagozi, ako ne možemo da prepoznamo zločinca u začetku, kada još ništa nije učinio? Koja je onda svrha naše vajne profesije?

– Nemojte tako, Božidare, nismo mi za sve krivi. Mi možemo da kažemo deci šta treba ili ne treba da čine, ali ne možemo da zamenimo njihovu porodicu. Ako roditelji zabrljaju, šta mi tu možemo?

– Ti si, Milane, poslednji čovek od koga bih očekivao takvu glupost – kazao je Gardinovački, probudivši, za trenutak, svoj beskompromisni duh. – Mi jednostavno moramo da ispravimo ono što su zabrljali njihovi roditelji. To je naš najvažniji cilj. Jer ako mi to ne učinimo, onda ćemo dobiti ovakve izrode, a posle... Lako je nekoga naučiti da izvadi koren ili izdeklamuje narodnu pesmu, ali načiniti nekoga čovekom, koji će doneti nešto dobro ovom prokletom svetu, koji, ako ništa drugo, neće satima držati decu u zagušljivoj baraci, to nije lako – to je najteže. U tome, nažalost, niko od nas nije uspeo.

– Ne mogu da se složim s vama. Mislim da precenjujete našu ulogu. Ne možemo mi biti odgovorni za svaku ludost koju napravi neki naš učenik. Osim toga, verujem da deca neke osobine stiču kasnije, nakon školovanja, kao što smo ih i mi stekli.

– Hm, da... A opet – rekao je Gardinovački, više za sebe, nego što je želeo da polemiše sa Lazovićem, – uprkos svemu što se desilo, mislim da i dalje ne bih mogao da prepoznam tu đavolju klicu iz koje niču ovakve zveri. Gotovo sam ubeđen da bih sutra napravio istu grešku.

Pomalo iritiran samooptuživanjem svog starijeg kolege, Lazović bi verovatno nastavio da brani profesorski poziv, da se ubrzo u baraci nije upalilo svetlo. Iako su zasijale samo dve sijalice, koje ne bi bile dovoljne ni za učionicu, a kamoli za čitavu baraku, Lazović je morao da stavi ruku preko očiju, jer ga je čak i tako slaba svetlost zaslepela. Kada se malo privikao, zbunjeno je pogledao Gardinovačkog, zatim Gavrilovića i ostale profesore, koji su takođe bili zbunjeni, a onda se okrenuo ka potpornom stubu koji je služio kao toalet, odakle su dolazili povici oduševljenih građana:

– Svaka ti čast, dete!

– Ne verujem rođenim očima!

– Kako nismo ranije videli taj prekidač?

– Povlačim sve što sam u životu rekao o vama Ciganima!

Lazović je osmotrio unutrašnjost barake i brzo shvatio da je duga četrdesetak metara i oko petnaest metara široka. Osim detalja koje je već bio uočio, kao što su greda iznad njegove glave, potporni stub kod kojeg se olakšao ili minijaturni prozori, sada je video da se ispod krova nalazi još pet poprečnih greda, kako je pretpostavio ranije, na kojima je sedelo desetak ljudi, prvenstveno mladića (među njima je prepoznao jednog svog učenika). Na sivom betonu pod njegovim nogama bilo je mnoštvo sitnih otpadaka: papira, opušaka, palidrvaca, parčića stakla i metala. Zatim je osmotrio ljude, kojih je, prema njegovoj proceni, bilo oko hiljadu. Još po ulasku u baraku bio je svestan da dolaze iz svih slojeva i da su različitih godišta, ali ga je njihova raznovrsnost ipak iznenadila. U prednjem delu barake, nedaleko od vrata, najbrojniji su bili Romi. Oko njega su bili đaci i profesori (u toj grupi sada je bilo i dvadesetak učenika iz Druge gimnazije, koji su došli kada se upalilo svetlo, dok su se njihovi školski drugovi i profesori nalazili na suprotnom kraju barake, pored desnog bočnog zida) i još nekoliko građana, kao što su Dušan Manić ili roditelji koji su među učenicima pronašli svoje sinove. Iza ove grupe stajalo je ili sedelo dvadesetak seljaka, odevenih uglavnom u čakšire od valjanog sukna, gunjeve i opanke, a odmah do njih bilo je stotinak radnika Vojno-tehničkog zavoda u tamnoplavoj radnoj odeći. Nedaleko od njih Lazović je video sveštenike koje su Nemci ugurali u kolonu kod nove crkve. U drugoj polovini barake najviše je bilo „običnih građana“, koji su na sebi imali mantile, sakoe ili košulje (neki su nosili i šešire). Među njima je uočio mnogo poznatih ljudi, poput Branka Timotijevića, trgovca iz Ulice Vojvode Putnika, kod koga je kupio Simensovu električnu peglu, Miroljuba Jarčevića, vlasnika prvog trkačkog automobila u Kragujevcu, Sime Levajca, nekadašnjeg direktora Pasivne zaštite i vođe tima koji je pošumljavao Košutnjak, ili Nenada Alempijevića, poznatog kragujevačkog glumca, koji je stekao ime ulogom kralja Lira u pozorištu. Za trenutak je ponovo imao utisak sličan onome u kuhinji, ili onome u učionici tokom prvog časa, kada mu se činilo da postoji nekakva veza između učenika, zvukova, predmetâ i prostora, ali ni sada nije mogao da ode dalje od te nejasne pretpostavke, koja, sama po sebi, nije značila ništa.

Takođe ga je iznenadilo raspoloženje zatvorenih građana. Ono što je nakon odlaska Dobrovoljaca zapazio kod jednog učenika, trojice-četvorice profesora i nekoliko građana, sada je uočavao i kod drugih ljudi. Na njihovim licima videli su se tragovi iscrpljenosti i straha, ali nisu svi bili namrgođeni, potišteni, očajni, kako bi se očekivalo posle svega što su preživeli, već su mnogi delovali obično, kao ljudi koje je sretao na ulici svakog dana, a neki su se i šalili, naročito mladići na gredama, koji su zadirkivali svoje drugove ili ih gađali komadićima papira. Lazović nije znao zbog čega im se raspoloženje popravilo, još manje mu je bilo jasno zašto se on tako ne oseća, zašto i dalje misli na prinudni rad. Osim toga, njemu svetlost nije mnogo prijala; štaviše, premda to u početku nije želeo sebi da prizna, pomalo se plašio svetla, jer je i on postao izložen pogledima, pa je poželeo da se opet nađe u mraku.

I želja mu se brzo ispunila. Samo deset minuta pošto je mladi Rom upalio svetlo, vrata su se ponovo otvorila. Ovoga puta, međutim, ispred su stajali samo nemački vojnici. Jedan je povikao, stojeći par koraka ispred svojih saboraca. Prevodilac, isti onaj koji je toga jutra bio u Domu Makedonaca, tumačio je njegove reči:

– Odmah ugasite svetlo. Skinite sijalice i donesite ih ovamo.

Videvši da se niko nije pomerio, možda i primetivši prkosna lica u prvim redovima, vojnik je zaurlao.

– Ako to ne učinite – rekao je prevodilac smireno, – bacićemo bombu unutra. Imate pet minuta da ugasite svetlo i donesete sijalice.

Kako bi pokazao da je ozbiljan u svojoj nameri, vojnik je skinuo ručnu bombu sa opasača i pokazao je građanima. Ostali vojnici, koji su stajali iza njega, odmakli su se nekoliko koraka unazad.

Uplašeni građani brzo su ugasili svetlo, da bi posle nekoliko minuta Nemac držao u ruci dve sijalice. Bombu je vratio na opasač. Naredio je nešto svojim vojnicima, koji su potom zatvorili vrata. Nekoliko minuta kasnije, dok su ljudi, u panici, našavši se ponovo u mraku, pokušavali da pogode šta planiraju nemački vojnici, začuo se zvuk motora – bilo je teško odrediti da li je pripadao kamionu ili oklopnom vozilu, ali su svi pretpostavili da je u pitanju snažnije vozilo od automobila – a onda i jak udarac u vrata, od čega se zatresla čitava baraka.

– Nečim su blokirali vrata – oglasio se Gavrilović. – Zlotvori hoće da nas zaplaše.

Premda je potajno želeo da u baraci zavlada mrak, Lazović nije bio srećan kada se to dogodilo, pogotovo ne nakon što su Nemci blokirali vrata. Taj neočekivani tresak podsetio ga je na zemljotres koji je pogodio Kragujevac godinu dana ranije, kada je sa ženom i detetom, u pola tri ujutro, morao da istrči u dvorište, jer su popucala stakla na prozorima u njihovoj spavaćoj sobi. Celu tu noć proveli su pod otvorenim nebom, zajedno sa još nekoliko porodica, plašeći se da bi u novom potresu, koji su svi očekivali, kuća mogla da se sruši, pa se Miloš prehladio, pošto mu na hladnom oktobarskom vazduhu ćebad nisu bila dovoljna.

– Šta više hoće od nas? – začuo se glas Dragoljuba Radovića. – Zašto nam ne kažu? Ako su hteli da nas zaplaše, to su već postigli.

– Sačekajmo još malo – rekao je Gavrilović. – Vidite da ulaze svaki čas. Pretpostavljam da ćemo uskoro saznati šta planiraju. U međuvremenu, molim vas da obilazite učenike. Ne smemo da zaboravimo na njih, šta god da se desi.

– Nisam siguran, gospodine Gavriloviću, da će ponovo doći – kazao je Dušan Manić. – Čuli ste da su doterali nešto na vrata.

– Ne brinite za to – odgovorio je Gavrilović. – Žele da budu sigurni da niko neće da pobegne. Uostalom, uvek mogu to da pomere, ako neko treba da uđe. To je najmanji problem.

– Ako neko hoće da nam se obrati – oglasio se Konatar – onda je bolje da požuri. Ne znam koliko još vremena ljudi mogu da izdrže.

– Hajde da ne razmišljamo o tome – presekao je Gavrilović – nego da vidimo kako da se organizujemo, da dok smo ovde sve bude kako treba. Stoga vas sve još jednom molim da povremeno obilazite učenike i kažete im pokoju utešnu reč. Dobro, nekima od njih tu su i očevi, ali ako mi ne pokažemo...

Nije stigao da završi rečenicu, jer je nedaleko od barake odjeknuo dug mitraljeski rafal. Bilo je teško oceniti iz kog pravca, ali je svima bilo jasno da pucnji dolaze sa udaljenosti od nekoliko stotina metara. Zatim se začulo pet-šest kraćih rafala, a onda ponovo jedan dug. Tokom tih tridesetak sekundi, koliko je trajalo štektanje mitraljeza, u baraci niko nije govorio.

– Šta to bi? – upitao je Konatar kada se ponovo začuo žamor.

– Ne znam, zaista – odgovorio je Gavrilović.

– Možda su se Švabe napile? – rekao je Gardinovački. – Ili ove naše bitange? Pa šenluče, dabogda im preselo.

– Ne verujem da bi smeli – zaključio je Lazović.

– Milan je u pravu – složio se Dušan Manić. – Ipak su to, da tako kažem, vojnici nižeg ranga. Sumnjam da bi imali hrabrosti da urade tako nešto.

– Možda je neko prekršio policijski čas, pa pucaju iz upozorenja? – pretpostavio je Radović. – Sad sigurno ima osam sati, možda i pola devet.

– Ne verujem – kazao je Živadin Miljković. – Šta ovde ima neko da traži za vreme policijskog časa? Znate i sami da je prilaz barakama blokiran kod Gornjeg parka. – Nakon što je razdražio nekoliko profesora, Miljković nije učestvovao ni u jednom njihovom razgovoru. Najviše vremena provodio je sa učenicima, pa su mu profesori oprostili ispad, premda su u početku bili sumnjičavi, naročito Gavrilović, koji je u nekoliko navrata prisluškivao šta Miljković govori učenicima, spreman da reaguje ako profesor matematike kaže nešto nepromišljeno. – Da neko puca u gradu – nastavio je, ohrabren činjenicom da ga niko nije prekoreo – pa i da razumem, ali ovde... Ne, ovo nema veze sa tim, nešto drugo je u pitanju. Možda je neko pokušao da pobegne?

– Možda – rekao je Gavrilović tiho, gotovo šapatom. – No, dobro – povisio je ton. – Da ne nagađamo. Ko zna šta je Nemcima palo na pamet? Hajde mi da vidimo šta ćemo ovde da radimo, a oni nek’ čine šta im je volja.

Profesori su poslušali njegove instrukcije: otišli su do učenika, popričali sa njima, a razmenili su nekoliko rečenica i sa očevima koji su pronašli svoje sinove. Lazović je među njima prepoznao vlasnika kafane Lepenica, ne samo po njegovim dugačkim brkovima, koji, sami po sebi, pod slabim svetlom mesečine, koja je dopirala kroz prozore ispod krova, ne bi bili dovoljni, već i zato što ga je ranije, kada se u baraci upalilo svetlo, video kako razgovara sa sinom. Činilo mu se da učenici još uvek sve dobro podnose. Neki su se, doduše, žalili na glad, žeđ ili hladnoću, neki su plakali, ali nikoga nije hvatala panika. Stefan Vujović se okružio grupom od sedam-osam drugova, koji su pažljivo slušali njegov monolog. Kada im je Lazović prišao i upitao ih kako se osećaju, mladić mu je oduševljeno rekao:

– Profesore, jeste li čuli pucnjeve? To su partizani, došli su da nas oslobode.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5