Preživjele riječi: Tri zapisa
Firr 03 S

Photo: Isabelle Henricot

Prognaničke minijature

Najbliže nebu

Piše: Mirko Jeleč (Vankuver, Kanada)

- Gdje ste kupili krampone? – pitam prosijedog čovjeka mojih godina što na planinskoj snježnoj stazi grabi uzbrdo sa zupcima na cipelama.

- Ovakvi se ne mogu nabaviti ovdje – smiješi se. Donio sam ih iz Irana. Ovo je ručni rad, proizvod iz kućne radinosti. Imam još jedan par kod kuće, dajte mi vaš broj, dobićete ih besplatno!

Narednog dana zvoni telefon:

- Homan, ovdje! Evo vam moja adresa, dođite po krampone!

Kupio sam veliku bajaderu da se čokoladom što je u ovu daljinu stigla iz našeg kraja barem malo odužim velikodušnom čovjeku. Živi u Kanadi već 14 godina. Homanova supruga, prečuh joj ime, servirala je čaj sa kristalima šećera, želeom od limuna i bademima iz njegovog zavičaja. Kao pravi iskusni imigranti kurtoazno tračamo kanadske probleme, a puno nam nasljeđe naših. Interesuje ga kako je sada u Bosni, jednako kao što i mene zanima kako je u Iranu. Obojici nam rodne zemlje pune religije i neizvjesne budućnosti

- Ja sam vjernik – kaže Homan. – Nažalost, religija je na ovom svijetu počinila mnoga zla. Trebalo bi da nas uči dobru, a zavadila je i podijelila narod. Mislim da se slažete sa mnom: jedina podjela među nama trebala bi biti na dobre i loše ljude.

Nakon slučajnog susreta , dva dobra dogovorila su se da u iduću subotu idu zajedno na planinu. Najbliže nebu.

(Iz ciklusa ''Minuta sa puta'', u knjizi ''Preživjele riječi'').

***

Šamije su, nekada, bile znak iskrene vjere

Piše: Ibro Mulaomerović (Beč, Austrija)

Na putu prema toj (rodnoj) kući, na Brdu Bešlagića , iznad same Čaršije, pred jednom kućom u avliji, stajala je starica sa izgledom koji me podsjećao na moje djetinjstvo, nosila je dimije, na glavi je imala keranu šamiju, onu kakvu je nosila moja

Nona, ona što je rodila moju majku. Nije to bila šamija, marama, kakvim danas neki umotavaju žene ne bi li skrivanjem njihova lica svima preglasno pokazivali svoju navodnu pravovjernost, ne, to su bile šamije koje su mi bile pouzdan znak iskrene i čiste vjere, šamije koje nisu skrivale, nego baš otkrivale lica sa kojih si mogao čitati čestitost, uočiti iskreni pogled žene pun dobrote i nježnosti, čestitosti.

Lice ove žene koju sam ugledao nosilo je bore iz koji si mogao iščitavati sve životne tegobe, ali i njenu unutarnju smirenost, smirenost njene duše. Gledao sam u nju netremice, ona je primijetila tu moju upornost, pa da ta čestita žena ne bi krivo shvatila moje gledanje, uz srdačan i pristojan pozdrav objasnih joj zašto sam tu i šta tražim, da tražim osobe koje me vežu za djetinjstvo.

Onda je ona postavila pitanje:

- A čiji si ti?

Rekoh joj. Zagledala se u mene, valjda je i ona kao i ja pokušavala skidanjem poneke bore sa mog lica vratiti sjećanje na poznate likove i reče mi prilazeći:

- Ma, Ibro, jesi li to ti? Pa, ja sam tebe u igri nosala krke na leđima kada si bio mali.

I zagrlila me.

Ona me je u trenu vratila u moje najranije djetinjstvo kada nas je majka zbog partizanskog opredjeljenja mog oca pokupila i odvela iz Doboja preko rijeke Bosne na drugu stranu, u selo Grapsku, kod poznanika Saliha i njegove žene koju pamtim samo po imenu Salihovica. Oni su nam u tom ratnom vremenu pružili sigurnost i zaštitu, a ova žena sa šamijom bila je Salihova kćerka.

Potom sam otišao i do kuće.

(Odlomak iz priče ''Povratak u djetinjstvo'', u knjizi ''Preživjele riječi'').

***

Pucamo jedni na druge

Piše: Slobodan Stanišić (Doboj, Bosna i Hercegovina)

Suze su mu krenule iz očiju. Prišla im je Vladina majka. –Šta je bilo, djeco, - upitala je.

- Samira je poginula – rekao joj je Vlado.

- Je l' to djevojka koja je prekjuče poginula od granate? – upitala je majka.

- Jeste – potvrdio je, jer Caca koja mu je saopštila tu tragičnu vijest od suza nije mogla da progovori. Kasnije se obratila Vladi:

- Jesi li volio?

- Jesam. Mnogo sam je volio, a volim je i sada. Nikada je neću zaboraviti. Ostaće vječno u mom srcu . Njenim odlaskom nestao je i dio mene – pokušavao je da zaustavi suze koje su mu navirale na oči.

- Čula sam da je neko prekjuče poginuo, ali nisam znala da je to bila Samira – rekla mu je majka dok su sa kanisterima vode krenuli prema stanu.

- Ne mogu da vjerujem da su tako velike nesreće zadesile Doboj, Jugoslaviju i sve nas, jadao se majci. - Mislio sam da smo najsrećnija generacija. Imali smo srećno djetinjstvo, divnu mladost, imali smo planove za budućnost, a danas doživljavamo ovakve tragedije. Pucamo jedni na druge. Ubijamo se po gradskim izletištima koja smo pretvorili u ratišta. Građani koji su ostali u ovom gradu ginu od granata na trotoaraima, ili ih hapse po njihovim stanovima. Ko nam je ovako uništio sadašnjost i uništava nam i budućnost. Ko ima pravo da se sa nama ovako igra? Zar na kraju dvadesetog vijeka treba da idemo sa kanisterima vode kući –iskazivao je svoju nevjericu majci, teško pogođen Samirinom pogibijom. Boljele su ga činjenice da su uhapšene nedužne komšije i da u ovom gradu nema mjesta za njegovu sestru i Dragana, da Feđa planira odlazak iz grada u kojem su odrasli i kojeg su obojica voljeli. Imao je drugačije poglede na život. Smatrao je da niko nema pravo nikome da oduzme život, a baš se to dešavalo u njegovom životu….

(Odlomak iz romana ''Prečicom kroz život'', u knjizi ''Preživjele riječi'').

Oceni 5