Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (8)
Aasara 07 S

Photo: opsadasarajevablogspot.rs

Proklinjao sam granate i Veliku Srbiju

ZAUŠAK

Takvo je ovo vrijeme. A biće još i gore. Kako jednom duhovito primijeti Dino Begtašević, ovdašnji vrsni glumac, pripovjedač i hroničar: “Uskoro ćemo se čudom čuditi kad neko kraj nas prođe a da nam ne opali zaušak!”
 

Borci, 22. III ’68.

Dragi Mirko,

Ja plivam u devetu deceniju i čuvam relativno dobro zdravlje. Bez sumnje najjači je od nas bio Paja Jovanović, moj dobri poznanik u Beču. On je umro u radu u 99. god. dok je Ticijan živio 88. god.

***

Potežem suviše priča odjednom, upravo zato što želim da se u pripovijedanju osjeća zasićenost drugim pričama koje bih mogao ispričati; a možda i hoću, ili sam ih, možda, već ispričao u kojoj drugoj prilici, da se osjeti taj PROSTOR PREPUN PRIČA koji možda i nije drugo do vrijeme mojega života, u kojem se mogu kretati kao u prostoru, nalazeći uvijek samo priče, a da bih njih ispričao, morao bih ispričati najprije druge, tako da se, polazeći s bilo kojeg mjesta, ili od bilo kojeg trenutka, susreće ista GUSTOĆA MATERIJALA koji treba ispripovijedati.

Italo Calvino: Ako jedne zimske noći neki putnik...
GRANA

U prošli ponedjeljak ujutro povjerenik Mjesne zajednice Centar mi je donio poziv da se hitno javim u štab civilne zaštite. Misleći da se radi o nekom sastanku, obukao sam “misne” pantalone, bijelu majicu i u patikama smjesta odjurio ka stražnjem ulazu u zgradu Narodnog univerziteta, gdje se sada nalaze komanda i Redakcija radio Konjica.

Tamo je već čekalo trideset-četrdeset ljudi. Vidjelo se da su svi zbunjeni zbog ovako ranog okupljanja, pogotovo što se u toku noći, a ni jutros, nije čula nikakva pucnjava. Kako su među okupljenima većinu činili Srbi i Hrvati, nervoza je rasla iz minuta u minut.

Nakon više od jednog sata čekanja, za kojeg nam niko nije rekao ni riječ o čemu se, zapravo, radi, stiže jedan kamiončić sa ceradom. Narediše nam da se popnemo na njega. Tek tada nam dvojica povjerenika CZ, od kojih je jedan moj stari sportski prijatelj Toma Vranić, rekoše kuda idemo: pravac selo Spiljani, blizu vatrenih linija. Zašto tamo? “Da pomažemo Armiji”, slegnuvši ramenima, kao pravdajući se odgovori Toma.

Prilikom penjanja na karoseriju vozač nas je upozorio da će dijelom puta voziti cik-cak, jer na toj dionici često djeluju snajperisti HVO-a.

Posjedali smo na drvene klupe uzduž “stranica” kamiona, sve praveći mlake šale koje bi da prikriju strah i zbunjenost. Međutim, kad je vozilo uskoro doista počelo da ševelja po cesti, svi se utišasmo. Strah je učinio svoje. Nešto odjeknu, puče: Iznad naših glava, u pravcu kabine, nešto je napravilo rupu veličine oveće kovanice.

“Snajper”, prozbori jedan.

“Ma kakvi, grana pokraj puta poderala ceradu”, neuvjerljivo uzvrati čovjek sa dugom, plavom bradom koji je sjedio na drugoj strani kamiona. Bez obzira na njegove riječi, svi se malo pogurismo. Sa zlikovcima se nije igrati.

Niko nam se nije obratio ni kad smo, napokon, stigli na most prema Ljutoj i Spiljanima.

Tu, na vrućini, pored jednog izvora, proveli smo više od dva sata. Sve to vrijeme nam se niko nije obratio. Sjedili smo u škrtoj hladovini, pili hladnu vodu s izvora i zabrinuto poglédali ka vojnicima koji su se nervozno, kao mravi muvali oko dva kontejnera na kojima se viorila plavo-bijela zastava Bosne i Hercegovine.

Privid dezorganizovanosti raspao se kad su dvojica “naših”, civila, u potrazi za boljim hladom krenula dolje, ka gradu. Za njima je smjesta odjurio jedan golf ofarban u maskirnu boju. Kad su ih napokon vratili, jedan omaleni, okoprčni oficir pred svima ih je žestoko izgrdio.     

Tako smo, k’o pilići bez kvočke, proveli skoro tri sata. U međuvremenu su nam podijeljeni obroci: poveća konzerva govedine i pola hljeba za naredna dvadeset i četiri sata. Odmah nam je postalo jasno da se tog dana više nećemo vraćati. Uhvatila me panika: mama će poludjeti! Rođena paničarka, odmah će pomisliti na najgore. No, kao ni ostali, nisam imao nikakvog načina da joj javim gdje se nalazim.

Napokon su nas počeli razvrstavati u grupe po trideset, pa po dvanaest. Toma me je ostavio u zadnju grupu, nadajući se da će mi time pomoći: možda onaj ljutiti oficir ipak kaže da su mu već raspoređeni civili dovoljni, i da ostali mogu strmu?

Vraga! Čim se na zbornom mjestu pojavio jedan od ozloglašenih pripadnika Armije, koji je već do tada u gradu bio zauzeo tri-četiri srpska i hrvatska stana, sa svojom ekipom – desetak do zuba naoružanih mladića – tutnuli su nam u ruke prazne bidone od pet i od dvadeset litara, naredili da ih napunimo vodom sa izvora, postrojili i sa vojnicima naprijed i dva stražara nazad poslali uz brdo.

Teško je opisati napor koji nas je čekao. Puna četiri sata verali smo se kozjom stazom, tegleći pune bidone s vodom. Uz njih, nosili smo i dva poljska kreveta za ranjenike.

(Možda će nekom sve ovo ličiti na “podrumaško” prenemaganje, ali, ponavljam, ovdje se radilo isključivo o civilima, od kojih su neki imali i šezdesetak godina. Uz to je, mislim, važno dodati i to da znam da su se neki od nas, na samom početku rata, pokušali uključiti u borbu na strani Armije BiH, ali nije išlo. Nepovjerenje je bilo veliko, tako da je većina tih ljudi uskoro ostavila oružje. Ostankom u gradu i nepristajanjem na igru nacionalista sa srpske i hrvatske strane, mislim da su ti ljudi jasno iskazali privrženost gradu i zavičaju.)

Vrućina je bila nesnosna. Jedan od starijih ljudi, brat mog kolege Kreše Blaževića, tako je teško disao da sam pomislio da će se srušiti. Uzeo sam mu iz ruku bidončić od pet litara. Sad su mi obje ruke bile zauzete, pa sam se još teže verao, pazeći gdje stajem. Na uskoj stazi su se smjenjivali lišće, po kojem smo svi “šlajdrali”, i oštar kamen koji je upropaštavao obuću i ranjavao stopala. Uskoro smo svi bili u znoju, ali su nam stražari rekli da ne smijemo piti puno vode, pošto je ona namijenjena vojsci. Ipak, na odmorištima smo uspjeli gucnuti pokoju kap. A kada bi nas i primijetili, stražari su okretali glave.

Gora od fizičkog napora bila je neizvjesnost: šta nas čeka na krajnjem odredištu? Hoće li vojska dozvoliti da se, kad predamo stvari i vodu, vratimo, ili ćemo morati gore da ostanemo? Hoćemo li, možda, biti upotrijebljeni kao “živi zid” u eventualnom napadu na srpske položaje? Čekaju li nas gore ranjenici koje treba snijeti u bazu, niz ove vrleti? Najviše me je brinulo šta bi se moglo desiti ako neko od vojnika iz naše ekipe bude ranjen, ili pogine. Poznavajući, istina, samo po čuvenju, ćud ovog čovjeka, imao sam razloga da se plašim kako bi tada odmazda bila gotovo izvjesna.

Međutim, kad smo stigli do armijskih rovova, na brdu zvanom Bukove glave, on i njegovi vojnici su odmah nastavili dalje, uzevši samo jedan bidon. Tridesetak drugih vojnika koji su nas gore dočekali žudno su pili već mlaku vodu.

Laknulo nam je kad je ekipa zamakla u dubinu guste šume. Jedan strah manje.

Ali, čim smo se, još zadihani i mokri od znoja, popeli na brijeg, jedan od stražara me žustro odgurnu niz kosinu: “Ti, u bijeloj majici, s’lazi dole! Četnici će te ucmekati k’o zeca!”

Vojnici su govorili veoma tiho. Znači da smo veoma blizu srpskih položaja. Onaj šezdesetogodišnjak od koga sam “posudio” bidon mi reče da se njegova vikendica nalazi svega nekoliko stotina metara odavde, iza narednog brijega, u Jažvama. To je sami ulaz u selo Borci.

Sad je već svima postalo jasno da se ovdje priprema veliki napad. Zato smo nekoliko minuta kasnije, isprva s nevjericom, a potom s oduševljenjem, dočekali naredbu da opet pođemo dolje, ka Spiljanima. No, radost je u istom času pomućena drugom naredbom koja je glasila: “Večeras spavate u selu, a sutra opet bidone u ruke, pa ka Bukovim glavama!”

Ipak, sad je najvažnije zbrisati odavde. Nema “živog štita”, nema ranjenika – nema ni odmazde.

Odmah sam riješio, uz pomoć dragocjene vojne knjižice – jedine korisne stvari koju sam ponio od kuće – u kojoj je pisalo da nisam služio ni bivšu vojsku, da se pokušam što prije izvući odavde. Blesavo i apsurdno bi bilo da zaginem ovdje, nadomak očevog rodnog sela. Možda me upuca “gazda” Jovo, moj najdraži stric?!

(Naravno, jasno je da se stvar sa Borcima jednom mora riješiti. Sto puta sam i sâm proklinjao i granate, i prokletu “veliku Srbiju”, i sve koji više neće da žive zajedno. No, iskreno, mom djedu i baki, stričevima i rođacima nisam mogao poželjeti ništa loše. Lagao bih kad bih drugačije rekao. Kad već ne može drugačije, kad je “gospodin” s Durmitora glavninu bosanskih Srba poveo u “nepomućenu sreću”, tamo, daleko, jedino mi preostaje da im poželim sretan put do tamo. A nas da ostave na miru. Žao mi je samo onih među njima koji su protiv svoje volje uvučeni u to kolo bola. Mogu misliti kako takvi Srbi, na nemjestu, gledaju na divljanje šešeljevaca, arkanovaca i ostalih “ocilskih junaka” širom raščerečene Bosne i Hercegovine.

Moje je da govorim o njima, o ujama i o balijama neka pišu i govore drugi.

Elem, da se vratim na priču o Bukovim glavama: sutradan sam, uz manje peripetije, ipak uspio otići kući.

Na povratku, prašnjav-umoran-žedan, komšinica Nerma Šteta me s vrha Potoka zovne – na pivu! Njen muž Šaćir, prije rata ugostitelj, u podrumu je imao još nešto starih zaliha. Za posebne prilike. A kud ćeš “posebnije” od žive komšijske glave sa – Bukovih glava?!

Malo kasnije su se u grad vratili i drugi civili, pa i dobar dio vojske. Prethodne je noći, naime, srpska patrola nabasala na grupu od dvadesetak vojnika Armije BiH i natjerala ih u paničan bijeg. Kako je napad na Borke trebao biti munjevit i iznenadan, i to iz više pravaca, sve je “palo u vodu”.

Ostaje nam, dakle, samo da i dalje čekamo ishod novog “sijela” u Ženevi.

Do tada, u bosanskohercegovačkim gradovima i selima svakodnevno ginu mnogi mladi ljudi, vojnici, ali i žene, starci i djeca. Misle li “kravataši” o tome?!

 

KAD BUDEM VELIK KAO MRAV

Meka sunčevina. Kasno popodne. Avgust. Vjetar pirka po kruškinom lišću.

Komšinica preko puta, jebizovna crnka, “ucrvljava” se od dosade. Da nije nje – i ja bih se dosađivao!

Izmijenjamo nekoliko glatkih fraza.

Vrapci u dnu dvorišta, oko kante za smeće traže zalutale mrvice mršavog ručka: grah, riža. Kao poslastica – sutlijaš!

Kruni se fasada, visoko, iznad krova. To jedan zrnojed u rupi od gelera pravi gnijezdo. Kuću mojom kućom sada čine – vrapci.

Sprema se kiša.

Izgleda da sam sjeo blizu mravinjaka. Mile mi po papuči, nožnim prstima, listu lijeve noge. Jedan se popeo čak do podlaktice. Stresem ga blago, kažiprstom. Dosta mi je ubijanja. On padne dolje, u ambis, i stane jurcati kao da se ništa nije desilo.

Žilav.

Spretan.

Milion puta bolji od mene, i od sve moje rase.

Mislim na Vanjču, “lavića” kome će skoro peti rođendan.

Pet je mjeseci kako ga nisam mazio.

Oceni 5