Proljeća su minirana

Istinske pjesnike zaboravljaju u vremenu u kome živimo ili jednostavno ignorišu, kao da ne postoje. Često književnici budu izopšteni i skrajnuti na marginu društva. Ponegdje ih i proganjaju ili tužakaju ako nisu blizu vladara ili bogataša i ako ne pjevaju u njihovu slavu. A književnost je izraz kulture jednog naroda, rekao je Branislav Nušić prije devet decenija i smatrao da je grijeh zaboraviti književnike. Poljski pjesnik i diplomata Česlav Miloš je sredinom 20. vijeka kazao da su srećni narodi koji imaju pjesnike. Takvi narodi čuvaju uspomene na tvorce stihova i čine sve da svoje poete ne prepuste zaboravu. Još je i Miroslav Antić u jednoj svojoj pjesmi poručio: ''Nemoj me kazniti zaboravom''. A jugoslovenski pisac Erih Koš se zapitao ''da li smo svjesni koliku bol sadrži biti zaboravljeni pjesnik. Zaboraviti pjesnika to je mnogo više no ubiti čovjeka''.

Pavle Stanišić (Crkvice, Boka Kotorska, 1936), građanin Doboja od 1947. godine, pjesnik, pripovjedač, esejista, satiričar, novinar, urednik, bibliotekar, pokretač i urednik časopisa ''Značenja'', organizator i voditelj dvomjesečnog Aprilskog kulturnog mozaika nepune dvije decenije, čovjek visoke kulture i svestranog obrazovanja, nalazi se više od dvadeset godina u tihom izgnanstvu u svom gradu. Francusko-rumunski pisac Emil Sioran naznačio je da je izgnanstvo škola ludila ma u kom obliku se ispoljavalo.

Spočetka desete decenije 20. vijeka Pavle Stanišić bio je svjestan da se sve mijenja: i društvo, i ljudi, i ideali i da na vlast dolaze nacionalisti koji će ugušiti mnoge dotadašanje vrijednosti, posebno u kulturi. I nijednog trenutka nije se dvoumio: u tom kolu on neće zaigrati. Osniva i uređuje listove ''Slobodni reporter'', ''Alternativa'' i ''Nova alternativa'' u kojima ukazuje na mane navodne demokratije, primitivizam i pohlepu novih vlastodržaca. Time je i započelo izgnanstvo pjesnika koji je postao tuđinac u svom gradu.

Borbu protiv nacionalizma Pavle Stanišić je smatrao jednim od najvažnijih zadataka u novinarskoj karijeri, posebno na Radiju Slobodna Evropa. Urednik za Bosnu i Hercegovinu Hamza Bakšić rado je prihvatio saradnju s Pavlom Stanišićem i upitao ga o čemu misli pisati. O nacionalizmu, odgovorio je i rekao da je njegovo pravilo: Ako se boriš protiv nacionalizma, bori se protiv ''svog'' ! Ako se, dakle, boriš protiv nacionalizma u svom nacionalnom korpusu, ne očekuj priznanje ili privilegije od nacionalista iz druge grupacije. Ne traži ih i ne prihvataj. Ne činiš to radi toga da bi podržao druge nacionaliste, nego zbog toga što sve nacionalizme smatraš opasnim. Jedan iskusni političar je rekao: ''Nacionalizam je najniži oblik društvene svijesti''.

U svojim tekstovima krajem prošlog vijeka i kasnije na Radiju Slobodna Evropa kritikovao je ratne glavešine, nacionalističke i religijske vođe i zaluđene narode kojima su smetali svi oni koji nisu iste religije ili nacije ili koji ne podržavaju zločine i zla koja su činjena. Zbog toga je nekoliko puta bio i na sudu.

I u doba socijalizma bio je na meti partijskih rukovodilaca. Pokrenuo je i nekoliko mjeseci jednom sedmično vodio originalne satirične večeri pod nazivom ''Bakšiš'' koje su počinjale u osam sati naveče i završavale se ponekad pred samu zoru. Humorističke priloge čitali su i recitovali članovi SSRN – glumci Amaterskog pozorišta u Doboju Branka Alićehajić, Nađa Karabin, Mihajlo Marsov… To nije bila politička organizacija Socijalistički savez radnog naroda nego Satirična scena radnog naroda. Novinari su tada pisali da je ''Bakšiš'' jedna od manifestacija koja od provincije čini grad. Ali dežurni čuvari socijalizma su se pobrinuli da se ''Bakšiš'' ukine. Nekoliko članova Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine su napisali da je ''Bakšiš'', ni manje, ni više nego ''reakcionarni akt političkog podzemlja''! Tako su šapatom ukinute satirične večeri u Doboju. Međutim, socijalistički vlastodršci u Doboju nisu imali namjeru da se osvete i diskriminišu Pavla Stanišića, autora i voditelja ''Bakšiša'', nego su mu dali novu šansu: čak je kratko vrijeme bio i izvršni sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista!

Pavle Stanišić je bio urednik Radio Doboja, urednik-dopisnik Radio Sarajeva, uređivao je listove ''Glas komuna'', ''Slobodni reporter'', ''Alternativa'' i ''Nova alternativa'', bio urednik časopisa za društvena pitanja i kulturu 'Značenja'', direktor Narodne biblioteke, predsjednik Književnog kluba ''Ivo Andrić''… Bio je član Udruženja književnika i Udruženja novinara Bosne i Hercegovine, urednik nekoliko pjesničkih zbirki… Vodio je i organizovao Aprilski kulturni mozaik pa su svake godine u aprilu i maju u gradu gostovala pozorišta iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, Zenice, priređivane su književne večeri, organizovane izložbe slika, obavezna je bila i premijera Amaterskog pozorišta iz Doboja… Tako je grad postajao kulturna adresa Bosne i Hercegovine.

Već krajem dvadesetog vijeka nove snage na političkom i kulturnom nebu Doboja potpuno su ignorisale Pavla Stanišića i njegovo književno stvaralaštvo, izbrisan je iz članstva Udruženja književnika i Udruženja novinara, nije ga bilo ni u Društvu pisaca Republike Srpske. Dakle, za njih kao da Pavle Stanišić više ne postoji! Neće biti!

Pavle Stanišić je osvajao nagrade na konkursima za priče u ''Politici'', ''Oslobođenju'', ''Dnevniku'', ''Cetinjskom listu'', ''Pobjedi'', ''Frontu slobode'', ''Glasu'', ''Borbi''… Dobio je i nagrade ''Ivo Andrić'' i ''Zija Dizdarević'' , te godišnju nagradu Udruženja novinara Bosne i Hercegovine. Vrijednost književnog rada Pavla Stanišića i njegov doprinos kulturi Doboja prepoznali su u Zadužbini Petar Kočić u Banjaluci i Beogradu i u prvoj deceniji 21. vijeka objavili dvije njegove knjige: priča ''Plavi putevi'' i pjesama ''Evropa za uspomenu''. Često i portal tačno.net objavljuje njegove pjesme.

U svojim pričama Pavle Stanišić postaje pjesnik, u njegovoj poeziji to je snaga misaonog jezika; uspješno je dočarao duh vremena u kome živimo i prolazimo kroz dane straha, strepnje, očaja i neizvjesnosti. Nakon završetka rata nisu prestali bol i stradanja nego su nastavljeni u ljudima ne samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu. Pjesnik sve više i sve dublje uranja u ljudske sudbine. U pjesmi ''Pismo iz Njemačke'' naslućuju se tamne dubine duše: Tamo je, kažeš, proljeće, uređuju groblja / grade nove ruševine / i smišljaju zemljotrese. / A jorgovan čak i ovdje / još miriše. / Proljeća su minirana, / pa se čuvaj i pogleda, / opasna je svaka suza / i misao koja kane./ A ja ovdje, / na nagradnom putovanju u samoću, / imam vizu za ulazak / u kafanu, / gdje me stižu crne sjene / drvoreda / kojih nigdje više nema.

Da, da, proljeća su minirana evo već pune tri decenije i munje sijevaju na sve četiri strane ne samo Bosne, nego i cijelog svijeta. I zato je poezija Pavla Stanišića često puna suza koje još kaplju. Ipak, u vrtlogu zlog i opasnog vremena u kome se nalazimo i ljudi sa kojima živimo priče i stihovi Pavla Stanišića ponekad prosjaje tračkom nade da na ovoj planeti žive i dobri ljudi. Kroz priče i pjesme Pavle Stanišić vodi nas vješto i ubjedljivo bez ijedne suvišne riječi. Usamljen i izolovan, pjesnik živi za svoju poeziju i priče kao i sveci za svoju vjeru i ne haje mnogo za izgnanstvo u kome bivstvuje. Pjesnik živi za ljepotu svog govora i ljubav za čovjeka sa biblijskom željom da svi ljudi budu braća. Ko zna hoće li ikada ta želja biti i ostvarena?

Poeta se obraća sadašnjim generacijama i govori im: vidite šta se dešava, mi živimo u teškim vremenima kada su i proljeća minirana ''i ovo do krvi, do suza bolno vrijeme / uskoro će se pretvoriti u jedno davno,/ dobro, zlatno doba, / u kojem su ljudi vjerovali u čuda: / u ljubav, u četiri strane svijeta, / godišnje doba i poeziju., napisano je u pjesmi ''Pozdrav iz vremena''. Pavle Stanišić nije jedini zaboravljen u gradu u kome živi. Zaboravljeni su i ignorisani nekada poznati dobojski pisci: pjesnik Kasim Deraković, bosanska i hrvatska poetesa Jozefina Dautbegović Krajinović i romanopisac Novak Tešić, autor sjajnog ratnog i poratnog romana ''Crna marama moje majke''…

Pavle Stanišić objavio je devet knjiga proze i poezije: ''Pahuljice i ludaci'' , ''Vjekovo, grad u Dardaniji'', ''Plavi putevi'', ''Mladić iz ''Kaprija'',''Pjesma o spasenju'', ''Večernja načela'',''Preživjele riječi'', ''Teutino blago'' i ''Evropa za uspomenu''. U predgovoru knjige ''Evropa za uspomenu'' pjesnik je zapisao: ''Sloboda će doći, pored ostalog, i s poezijom, ali, prije svega, ona mora biti slobodna. Samo strah od novih vidika, od oslobođenog duha prorokuje smrt poezije, najveće slobode''. Pjesme i priče Pavla Stanišića prevedene su na italijanski i slovenački jezik.

Doboj je postao grad pisali su davno novinari poslije jedne originalne satirične večeri ''Bakšiš''u sali Radničkog univerziteta. Nakon četrdeset i više godina, u Doboju je 24. decembra 2010. izvrsno pripremljen i održan kabare ''Ljubav, ljudi!'' čiji je autor i režiser bila Slađana Bukejlović, Dobojka, glumica Narodnog pozorišta iz Banjaluke i tada je Pavle Stanišić napisao da je ''Doboj ponovo postao grad jer smo te večeri bili na vrhunskoj pozorišnoj predstavi u sasvim nekom drugom gradu, koji se takođe zove Doboj!''.

Kad su se listovi i časopis koje je uređivao Pavle Stanišić, ugasili on se još više posvetio pisanju pjesama i priča i poslušao savjet Danila Kiša: S budalama se ne prepiri, imaš čistu savjest u odnosu na privilegiju koju ti zanat pisca donosi. Tako je uspio da nadvlada vrijeme koje je donijelo vulkane mržnje, primitivizma, nipodaštavanja i zavisti i oslobodi se straha sa vjerom u moralnu jačinu riječi i istine, svjestan da jedino umjetnost svojom snagom može da pobijedi laž i izgnanstvo. Srećom, nevolje u životu uticale na njega da misli dublje i još suptilnije piše svoje pjesme i priče.