Putovanje kroz babilonske tornjeve svjetskih jezika
Sad 01 S

Photo: Julija Erofeeva

Pronađen u prijevodu

Toliko dugo sam putovao da sam u potpunosti izgubio vlastiti centar, onaj kojem se svako vraća nakon završenog putovanja. Postmodernisti sa svojim rasredištenjem i sličnim retoričkim tlapnjama neka prošetaju. Pitanje je koliko se putovanje uopšte završava, a koliko sve to doživljeno nastavlja da traje u nama. Da živi neki poseban život koji nema namjeru da se ugasi sam od sebe.

Svi ti predjeli, lica, pokreti ljudi, gestikulacije, žamor, nejasan govor, ili sasvim razgovijetno pričanje na mnogim stranim jezicima koji se u tebe zarivaju i ne žele izvjetriti iz memorije.

Kada komuniciram sa svojim prekookeanskim drugovima onda im neke izraze, metafore stalno objašnjavam tako što se služim i riječima iz poljskog jezika, koji ne poznajem dobro, ali na leksičkom nivou svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem. Isto mi se dešava sa italijanskim jezikom. Nakon završene italijanske turneje upoređivao sam nazive za školjke koje sam jeo u Bostonu na zelenoj pijaci, gdje smo bibavu suštinu srkali uz limunov sok, sa onima koje sam jeo u Udinama i Trstu. Vongole i clams. Bostonske clams su bile ogromne, dok su vongole duplo manje i dosta ukusnije. Nekako je sve u skladu s dimenzijama, Jadran je manji od Atlantika, moraju i školjke biti manje govorila mi je pojednostavljena logika.

U Italiji je bilo naprosto nemoguće odbiti obrok, iako nikad nisam bio gladan. Kao što svi znaju Italijani su opsjednuti dobrom hranom i užitkom jedenja za razliku od nas balkanskih svinja koji štujemo samo basnoslovne količine i nimalo ne znamo uživati u hrani nego je životinjski proždiremo. Dovoljno je znati da u Italiji imate dva glavna jela. Tako mi se prvi put (kad bijah u Italiji) desilo da sam se ožderao paste carbonare a onda je kuhar debeljko s brkovima, došao i pitao me: “A šta želite kao drugo jelo?” Nisam mogao odbiti drugo jelo, na kraju sam završio čokoladnim bahanalijama u vidu profiterola, ko nije probao mora to uraditi prije nego što umre.

Kada sam nevoljko napuštao Trst i završavao svoju italijansku turneju, koja je uključivala šest gradova i sedam nastupa, bio sam malo nesretan sve dok me moj domaćin Gianluca nije pitao da li želim možda doručak i kafu. Nije bilo potrebe kazati da, jer je Gianluca rekao da je na pomen doručka i kafe vidio iznenadni sjaj u mojim očima. Bilo mi je žao rastati se s Italijom gdje je hrana bogovska, klima vrhunska, drevnost na svakom koraku, a ljudi vedri i emotivni, baš kao i mi što nekad znamo biti, mada sve rjeđe i rjeđe.

Tako mi se desilo da sam napisao kratku priču na engleskom jeziku. Bilo je to sasvim logično jer sam zimus provodio dosta vremena u Poljskoj, u dijelu Poznana koji je socijalističkom arhitekturom podsjećao na mnoge gradove Jugoslavije, i gdje sam pričao isključivo na engleskom jeziku. Pa je ta priča ispala iz mene na tom jeziku, drukčije nije mogla biti napisana. Onda sam sadržinu priče, njen duboki smisao prilagodio činjenici da je napisana na stranom jeziku, na kojem mi se čak ponekad dešavalo da počnem i misliti.

Neću zaboraviti ulicu Raszynsku u januaru, nimalo vedru, blizu koje se nalazila ulica Jugoslawianska, što je bilo ispisano velikim slovima na pročelju zgrade oblika kutije šibice položene na dužu osnovicu. Januar u Raszynskoj je bio hladan i pust; vjetar je brijao po golom drveću i sveopštem sivilu kao u kadru “Kratkog filma o ubijanju” Kristofa Kišlovskog.

Poslije sam prebivao u drugom dijelu Poznana, dosta pitoresknijem od Raszynske. Kada čovjek gleda toponime u Poljskoj, riječi na putokazima bude mu jasno da smo svi mi, Slaveni, nekad govorili istim jezikom, jer kvart u kojem trenutno boravim zove se Jezyce isto kao i dio Ljubljane. Slovenski je od svih južnoslavenskih jezika najbliži poljskom jeziku, koji je za nas težak za izgovor, ali poznate riječi drukčijeg značenja su sveprisutne.

Nekad mi se desi da razumijem neku riječ samo na osnovu njenog zvuka, asonance & aliteracije, i odmah je pridružim našoj riječi istog značenja. Sasvim mi je logično da se jagoda na poljskom kaže truskawka. Ta riječ je toliko sočna, crvena i slatka da je nemoguće da vam ne bude potpuno logično da je ova riječ apsolutno odgovarajuća za voće koje mi zovemo jagodom. U poljskom jeziku jagoda znači borovnica.

Vjerovatno postoji stručni termin u lingvistici (psiholingvistici) za ovo što se meni trenutno dešava, neki sindrom babilonskog tornja, taj nevjerovatan osjećaj bliskosti prema jezicima u kojima često obitavam, a ponajmanje boravim u vlastitom, i nije da mi nešto previše nedostaje. Taj osjećaj vesele izgubljenosti u stranim jezicima koji postaju sve manje i manje nepoznati i zastrašujući.

Razmišljam opremiti i obučiti veliki kofer i uvijek ga držati na gotovs, te kad dođe momenat pakovanja da ne moram sve na brzinu kao što inače radim, jer me užasava pomisao na tegobu nasilnog savladavanja vremena i prostora. Pod ‘nasilnim’ mislim na brzinu kojom putuje vaše tijelo i duša, a oni nisu sposobni na tako nagle promjene vremenskih zona. Najviše sam to osjetio putujući famoznom Amerikom.

Prvo smo letjeli preko Velike bare do Čikaga, i sletjeli u Novi svijet. Sam aerodrom je bio potpuno drukčiji od svega što sam sretao u ostatku svijeta. Znam samo da smo trčali sa dva ranca i velikim koferom, isto sprintanje smo imali i u New Yorku kad smo ujahali legendarnim Amtrak vozom u Pen Station. A opet smo u New York stigli iz Bostona vozeći se prekrasnom atlantskom obalom, gledajući okean, pješčane plaže, lijene brodove i rijeke kako se kreću svojim poslom.

Boston je bio čudo neviđeno jer smo iz ljeta i sarajevskih plus 26 C sletjeli u neugodnih 9 stepeni Celzijevih i bukvalno se smrzli do kože iako smo ponijeli zimsku garderobu. Taman kada smo se navikli na bostonsko vrijeme, za nekih 6-7 dana boravka u ovom lijepom gradu Istočne obale, morali smo na novo putovanje do Kalifornije. A to je značilo nova tri sata vremenske razlike. Ukupno smo kaskali za našim evropskim vremenom devet sati. Stalno smo bili u prošlosti cijelih devet sati, osjećaj na koji se zaista teško navići. Kad ideš sa geografskog istoka na geografski zapad onda te jet leg ni ne hvata toliko. Gadno je u povratku kao što je u djetinjstvu uvijek bilo gore sići sa vrha stabla nego se na njega popeti. Let sa Istočne na Zapadnu obalu je trajao skoro 6 sati, blizu 5000 kilometara, čudovišne brojke, u poređenju sa USA Evropa se doima provincijski neuglednom.

A Kalifornija kao Kalifornija, čuda i pokore, osim vječnog proljeća i činjenice da tu nikad nema ni zime ni minusa ni snjegova, ono što oduševljava je da svaka kuća u Berkeleyu ima baner, natpis u avliji gdje vam jasno pokazuju svoja politička uvjerenja: lijevo-liberalna, tolerantna i napredna. Tako vrlo često možete vidjeti slogane: Black Lives Matter ili poruke protiv mržnje, netolerancije, rasizma i nacionalizma. Na stranu što se u ovom gradu nalazi jedan od najbitnijih fakulteta na svijetu, odakle se poput virusa šire najnovije i najrevolucionarnije ideje u USA i svijetu, Kalifornija djeluje kao raj, ali jedino ako ste dovoljno bogati da tu živite. Jedan našijenac Amerikanac mi je rekao da plaća 1000 dolara samo za sobu bez upotrebe kuhinje i WC-a. Još je čovjek asistent na jednom faksu u Berkeleyu i jedva sastavlja kraj s krajem.

Najveći strah koji možeš doživjeti u Berkeleyu je da naletiš na gorskog lava, naški pumu, jer u USA divlje životinje slobodno šetaju u većini gradova koje sam posjetio na kratkoj turneji dvije obale, Istočnoj i Zapadnoj. Nismo naletjeli na pumu ali su druge, manje opasne životinje u Bostonu izrazito participirale u gradskom životu.

U Americi, premda nisam ekstremni znalac engleskog jezika, sam se osjećao kao kod kuće jer sve ono što se upisalo u vašu memoriju putem pop-kulturnih referenci možete ovdje vidjeti na svakom koraku. New York je zaista lijep kao i u filmovima, posebno Brooklyn, 5th Avenue gdje smo u ulici Dean imali čitanje i razgovor s publikom koja je bila sastavljena od pisaca, urednika i drugih umjetnika. Isto možete popiti tri kafe za 14 dolara u hipsterskom kafiću Clever nasred 5th Avenue. I možete vidjeti vodenu paru kako izlazi iz šahtova na ulicama Bostona naveče kao što sam ja bazao gradom žudeći da se gradske slike nezaboravno upišu u moju memoriju.

Glede jezika u Americi sam bio kao kod kuće, dok me je u Londonu bilo pomalo sramota pričati bh. akcentom, ovdje nisam imao taj problem. Amerika je još zemlja velikih mogućnosti, nije da bih volio tamo otići živjeti, ali volio bih je vidjeti još koji put.

Moje putovanje kroz babilonske tornjeve svjetskih jezika će se završiti onog trena kada točkovi Wizz Airovog aviona dotaknu pistu aerodroma u Dubravama kod Tuzle. Tek kad se spustim u svoj jezik biću svjestan siromaštva kojem se sve teže vraćam. Mislim na siromaštvo boravka unutar jednog jezika sada kada sam se navikao na veseli metež mnogih jezika. Ali to će biti samo privremeno do sljedećeg putovanja jer mi je kalendar unaprijed popunjen satnicama avionskih letova. Ono zbog čega najviše volim Bosnu i Sarajevo je činjenica da pola godine provedem izvan njih. Nije džaba Boris Maruna napisao o Hrvatskoj: “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5