Propagandne formule Miroslava Toholja i Petera Handkea

Učestvujući u ratovima kao direktni izvršitelji ili naknadni svjedoci razaranja, književnici neće ostati lišeni potrebe da polemišu protiv tzv. datih istina. Unaprijed podastrijetim stavovima oni će, kažu, suprotstaviti reportažu i snimke stvarnosti, koje na licu mjesta grade riječima. Činiti će se, samim sebi, kao oni koji stoje na strani istine i pravde protiv cijelog svijeta, čak i kad se budu upuštali u revizionizam. Ponekad im se čini kao da nikad ne prestaju pisati nasuprot ustaljenom i vladajućem stanovištu, uprkos tome što je svako mišljenje koje skreće pažnju na zločine, bar na početku, manjinsko.

Godinama će tim zbivanjima suprotstavljati tek drugu mrežu pojmova. U zapisima i intervjuima koje daje devedesetih godina, pisac otpočetka legitimisan kao postmodernista, Miroslav Toholj, ministar informisanja u ratnoj vladi RS-a, napomenuće da u ratu i „nema toliko mjesta za književnu struku – literatura dolazi poslije rata“, a u ratu se se dolazi „do utjehe samo ako je Božja Pravda na tvojoj strani, i cio svijet može tada da uzalud ratuje protiv tebe. Tvoja vojska pobjeđuje samo zato što ratuje za Pravdu, za Istinu, za Vaskrsenje“.

Toholj u septembru 1995. zaključuje da je i (dez)informacija municija ta koja razara neprijateljske ešalone, zbog koje padaju linije fronta. Osvrćući se na angažman književnika „bliskih Izetbegovićevoj muslimanskoj vladi“, napomenuće da je „propaganda propaganda a ne književnost, ma koliko da na nju podsjeća“. - Evropa nije našla zgodnijeg načina, objašnjava, da se oslobodi muslimana od onoga da im prizna državu: izginuće do posljednjeg za taj narkotični san, jer „nema mira, bar što se Srba tiče, dok im se ne vrati oduzeta čast i starješinstvo. Bez tog ovdje ne vrijedi živjeti. Dok god sa Zapada traže ustupke, dok god prijete i pritišću, dok god prave neravnotežu, znajte da potpuno svjesno i planski produžavaju rat...“ (Tri malo duža prsta, 10. 3. 1995., NIN, str. 38-39.)

Rat koji traje Toholj vidi, kaže, postmodernističkim: „ima u njemu i pomalo bitke za Troju, i Francuske revolucije, i hercegovačkih ustanaka, i balkanskih ratova, i španskog građanskog rata, i Vijetnama“. S vjerom u pravdu i istinu, protiv ugnjetača, Toholj će, međutim, ocrtati koordinatni sistem jedne propagande koja se umnogome, također, oslanja na naslijeđeni glosarijum, najčešće se u grču suprotstavljanja protivničkim jezičkim nizovima. Da bi trijumfovao, taj svijet postaje, na riječima, istinitiji i od istine, zagledan u zajedničku rijeku nacionalne prošlosti koja teče kroz stoljeća, pateći od viška realnosti i u konačnici također padajući pod tim udarom totalne simulacije.

Već je primijećeno da je svako realno, realizovano u tehničkoj virtuelnosti, drugorazredna iluzija. Odavno je poznato, da se realnost u tehničkoj medijskoj produkciji tim više topi, što više insistira na istinitosti. Dajući opšta mjesta republičkosrpske propagande tog vremena, a insistirajući na istini, Toholj otkriva i temeljne pojmove na koje se oslanja taj propagandni koordinatni sistem, evocirajući u (post)modernim žanrovima epske formule iz tradicije: Istina, Pravda, Vaskrsenje. To su neki pojmovi koji grade iluziju, otkrivajući iznevjerenje stvarnosti.

Vjerujući da u ratu jedino te velike riječi, kao floskule, mogu pomoći u propagandi, on s pravom diskvalificira književnost, izražavajući sumnju u istom intervjuu da će „iz ovog rata banuti neki novi Crnjanski sa svojom lirikom... ne vjerujem da ćemo se suočiti sa izgubljenom generacijom... Ovaj rat ne liči na ratove o kojima smo čitali u knjigama. Oni koji su se vraćali, kao Crnjanski, uzdisali su nad besmislom. O besmislu ovog rata govore, koliko znam, samo oni od kojih su se bitke vodile na tri stotine kilometara i ja tu nalazim samo ideološke razloge.“ Toholj se, međutim, suočava sa smislom koji, kako kaže, raste što se više približava prvoj liniji fronta.

Tako je povučena linija između propagandne djelatnosti, u što se često uklapa revizionizam, u odnosu na književnost koja, godinama poslije, idući od svjedoka do svjedoka tim zbivanjima pristupa često atonalno, presječenog daha, mjestima šutnje, defetistički, prekinutim i polomljenim riječima, bez konačnih istina sa lica mjesta, imitirajući i pokušavajući se tim ritmom približiti povijesnim zbivanjima koje su donijela opustošenje. Svako apstrahiranje, generalna ocjena, konačni sud, forsiranje formula, optimizam i vjera u skup pojmova, samo su protivstavljanje drugom glosariju, zbog čega Toholj u ovom slučaju ima osjećaj da stoji nasuprot jezičkoj mreži i reprezentaciji u zapadnoevropskim medijima. Iako zaraćeni, svi glosarijumi nisu, međutim, jednako pogrešni; u svakom slučaju, nisu svi revizionistički.

Za Toholja cijelu koncepciju rata je smislio neko nedarovit: „Nikada nećemo shvatiti zašto su bosanski muslimani, njihovo političko rukovodstvo i njihovi politički mentori po svijetu prihvatili unaprijed dodijeljenu ulogu žrtve... Oni su simulirali žrtvu navodne srpske-crnogorske agresije, stali su u red za dobijanje države putem secesionizma... naprosto obukli su prijetvorne rite koje im je dobacio svijet...“ Problem za Toholja leži u tome što što Gardijan, Vašington Post ili Tajms neće da shvate razliku između Izetbegovića i Srba, kao što nisu shvatili između Hitlera i Čeha. Tako biva moguće da gaje svjetsko sažaljenje prema "najkrvožednijem akteru rata", u što se na licu mjesta uvjerio, putujući u Višegrad u junu 1993. sa jednim britanskim novinarom „koji je želio da na poseban način snima to mjesto“.

Tamo će u naselju Dušča, „gdje su živjeli Murat Šabanović i njegov brat Avdija, i gdje je formiran muslimanski bataljon 'zelenih beretki' mnogo prije početka rata“, zateći dvadesetak „neobično srušenih kuća“, raznesenih dinamitom, u prah, u gomilu prašine: „To su kuće Muratovih bataljonaca... Ostale niko nije dirao. Britanski novinar brzo je shvatio metaforu. Kraj jedne ruševine, koja je ličila na veliku humku, cvjetalo je stablo ruže. Bio je to neobični grob jedne maloumne namjere.“ (Vaskrsli na krstu. Javnost br. 132., Sarajevo, 3. 7. 1993.)

Toholj u tom iskazu svjesno zakrivljuje događanja, računajući na efekt tih slika, posežući za žargonom koji neprijatelja treba prikazati kao legitiman vojni cilj. Pri tom, ne govori o uništavanju tog neprijatelja, nego u metonimiji - o razaranju njihovih kuća. Kasnija sudska ekspertiza će pokazati da je godinu ranije Višegrad bio poprište progona, ubistava, istrebljenja, okrutnog postupanja i nehumanih djela, kao zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, među kojima je i živa lomača 60 civila na Bikavcu, za što će biti osuđeni Sredoje i Milan Lukić. No to u tom trenutku nije bitno, kako kaže Toholj, sada nije vrijeme za fakte ili književnost; sada je bitnije da literatori posežu za žanrovima koji će dati jači doprinos u propagandnoj borbi, a među njima Toholj je dobio prvo mjesto propagatora jedne politike.

Sve je počelo osnivanjem lista Javnost kojeg - uprkos tome što je u pitanju tek bilten Srpske demokratske stranke - valja gledati kao list srpskog naroda koji je, poslije pola vijeka, dobio svoje novine, konačno okupljajući taj mali stožer duhovnosti i vraćajući kategoriju sabornosti, što će uskoro oživjeti i na skupštini srpskog naroda. (S Javnošću u javnost, Nin 2078, 26. 10. 1990.) Tu ponovo nije bila bitna stvarnost, jer realno tu znači simulaciju i stilizaciju, vjerovatno i moguće, a ne istinito, što se vidi na ideološki konsekventnim korespondencijama.

Prve istine, svjedoči, na stranicama Javnosti, otvorene su u isto vrijeme sa hercegovačkim jamama, o čemu se upravo u Javnosti pisalo "ponekad čak i surovo", a tu surovost "narod je morao prihvatiti da bi shvatio svoju nesreću i svoju trenutnu poziciju"; za kratko vrijeme, trebalo je svima dati "do znanja da se upravo događa sudbonosan zaokret" (Rat je trajao dvadeset i četiri časa, NIN 2149, 6. 3. 1992). Čista reportaža, to što su jedan propagandist i novinar odlaze na poprišta, sada se u tom Toholjevom iskazu otkriva kao najordinarniji artefakt, propagandni letak, u konačnici - konstrukcija sa lica mjesta.

Protiv sumnjive jezičke disperzije

To što se stvarnost u jeziku stvara na sliku i priliku cijelog kolektiva, kada na tom poprištu ureduju divovi kao u crtanom filmu, nije svakako trend od jučer. Teoretičari fašističkog filma Maurice Bardeche i Robert Brasillach, francuski kolaboracionisti, kako pokazuje Alice Kaplan, upravo će se u ratu zalagati za mitski karakter kina, izgubljenog uvođenjem zvučnog zapisa, kada je prokockana velika moć u stilu chanson de gestea, da se dočara i ojača populističko jedinstvo nacije. Organska cjelina nijeme čiste slike, na što će igrati propagandni filmovi Leni Riefenstahl, bila je razbijena tako što je uveden govor kroz individualizaciju i kritiku, a montažom i razbijanjem slike osviješteni su govor i šavovi u filmu.

Sličan efekt će imati i raslojavanje jezika na nizove u stvarnom ratnom svjedočenju, nasuprot zidanju gotovim reportažnim formulama stvarnosti. Bardeche & Brasillach, osim toga, u tom filmskom časopisu Histoire du cinema još od 1935. godine upozoravaju na pogubna iskustva iz Prvog svjetskog rata, kada se romantizam vjenčava sa strahom i užasom, u avangardnoj ljepoti muze, dok taj brak erotike sa smrću u njemačkom ekspresionističkom filmu opija tolike sinove nakon rata. Zanimljivo da će i neki avangardisti koji će postati apologeti nacizma i kolaboratori, kao što su Louis Ferdinand Celine ili Pierre Drieu la Rochelle, ili ovdje Crnjanski, bili obuzeti tim kolopletom u kojem smrt postaje jedina istina, nasuprot sveprisutnoj laži, vjerujući da se izvući iz rovova nemoguće, budući da i u miru, svako uzbuđenje biva skopčano sa strahom od smrti.

Bardeche & Brasillach, međutim, taj defetizam pripisuju jezičkoj disperziji koju je 1930-ih godina uzrokovala geografska i jezička mobilnost imigranata Jevreja. Brojne nacionalnosti, mnogi raspršeni glasovi, to svakodnevnu stvarnost, kažu, čine besmislenom i prijete da utope gledatelja u besmislenost; to će nazvati "jevrejizacijom kinematografije".

Nasuprot tih amblema disperzije, kako pokazuje Kaplan, u propagandnom nizu Bardeche & Brasillach postavljaju fašističku ideologija koja, u groteskno preuveličanoj idealizaciji identiteta, insistira na potpunom ovladavanju i obuzdavanju svih problema. Ostajući potpuno vjerni toj predstavi, i kada počne rat, u izdanju Histoire du cinema iz 1943., napisaće da je Drugi svjetski rat ustvari samo spektakl, insceniran u kolektivnoj imaginaciji filmskih gledalaca između ratova, kao da praveći od rata estetsku tvorevinu, poantira Kaplan, žele taj rat držati na distanci i kontrolirati sigurnom fantazijom i stvarnim ishodom.

Svaka ratna propaganda sanja da sav taj besmisao i raspršenost stvarnosti koja se raspukne u hiljadama običnih iskaza i individualnih jezičkih nizova, objasni u veličajnim formulama jedne chansone de geste. To neprestano evocira i Toholj, pozivajući se na epski repertoar i svodeći bezbroj događaja na jednu grandioznu matricu. Zločin iz 1992. u Višegradu jednostavno će protumačiti, u duhu epskog pjevača, kao razbijanje zavjere dvadeset Muratovih bataljonaca, nakon čega su na kraju ostale njihove razorene kuće, kao humke, na kojima cvjetaju ruže.

Sam početak rata objašnjava tako što su drugi "počeli da krvave ruke srpskom krvlju, u po bijela dana, već dobro naoružani, vojno organizovani i pripremljeni za krvoproliće". Taj događaj, u skladu sa epskom matricom, ima konkretan uzrok u tome što je prapočetku ustrijeljen sveštenik i obeščašćena svadba, dok je "nebo nad Sarajevom sijevalo od pucnjave iz nekoliko stotina hiljada cijevi: ovog puta nisu Srbe pobacali u jame već u glasačke kutije i referendumske procente".

Ustanak koji je uslijedio, kaže Toholj, morao se dogoditi, ako Srbi nisu željeli biti živ zabetonirani. Da stvari dobiju na dodatnoj grandioznoj dramatičnosti i starostavnosti, u sve je utkan i biblijski mitos: "Izgleda da se u sve što je srpsko umiješao arhetip Božije volje i biblijske sudbine. Kao što je Gospod iskušavao Jova i Avrama kroz uzimanje žrtve, i krv na Baščaršiji rječit je znak da se obistinjuju Gospodnja volja i najstariji zakoni" (Rat je trajao dvadeset i četiri časa, NIN 2149, 6. 3. 1992).

Kad se rat zahukta, svo zbivanje će kasnije reprezentirati organskim rječnikom koji kaže da je u pitanju "biološko ratovanje fantomske hijene koja grize leševe, mladunčad i nemoćne žrtve", a s tom najvećom strašću Srbi bivaju ubijani tamo gdje su manjina i gdje je gustina stanovništva najveća, što su istovremeno granice vjekovnog tamnog vilajeta. Upravo na tom području: "Muslimanke su kasapile srpske dječake, starci silovali srpske nevjeste, čitavi zeleni bataljoni napadali su na zaselak od pet-šest srpskih kuća, i sve je to predstavljano kao briljantna muslimanska pobjeda". (Vaskrsli na krstu. Javnost br. 132., Sarajevo, 3. 7. 1993.)

Zauzimajući pozu pravednika, Toholj će konstatovati da pred tim nepočinstvima čovjek može samo zanijemiti pitajući se ko su ti ljudi s kojima smo do jučer živjeli? To pobrojavanje zločina samo je uvod u sljedeći propagandni talas koji najavljuje obezljuđenje neprijatelja. To će izrijekom i postizati u jednom konkretnom pleodajeu za genocid: "Narod koji posegne za takvim zločinom moraće biološki da nestane, da izumre u krvi nevinih koju je prolio". Na istom mjestu iskoristiće priliku da unaprijed izuzme počinitelja od odgovornosti i relativizuje krivicu, navodeći da ti neprijatelji u nepočinstva nisu ugazili sami, već kao izmanipulisana djeca koja sad moraju platiti zasluženu kaznu: "U taj krvavi karamerak gurnuli su ih imami, zagrebački intelektualci, evropski političari, koji će morati da podijele odgovornost za zločin." (Vaskrsli na krstu. Javnost br. 132., Sarajevo, 3. 7. 1993.)

Ta kataklizma u vidu genocida će, svakako, biti donesena rukom pravednika: "Srbi moraju žestoko i istovremeno, kao grom s neba, kazniti svako potezanje noža, svako huškanje", a sam Toholj, kako priznaje, doživio je i s dolaskom rata neku vrstu lične katarze suočivši se sa malograđaninom u sebi: "Sve to nadoknađuje svijest da sam ostao tamo gdje je trebalo da ostanem; osjećam čak i neku blaženu zahvalnost nebu što me izložilo takvoj vrsti iskušenja, što je pružilo priliku da se potvrdim kao čovjek ili iščeznem kao ništarija".

Nasuprot toj pravedničkoj figuri stoji neprijatelj, reprezentiran metonimijski u vidu "priručnih sredstava za ubijanje Srba", zaplijenjenih i donesenih sa ratišta, među kojima su srbosek, maljevi, pendrek, razna eksplozivna sredstva, ampule narkotika, mnoštvo kalibara municije stranog porekla, mali primjerak Kur'ana, što Toholj sve drži u svojoj kancelariji, da može kao materijalne dokaze pokazati strancima koji tu dolaze i govore o srpskim logorima: "Vidite li kako su masni od ljudske muke, krvi i suza, ovi tokmaci kojima nam šest vijekova udaraju po lobanji!" (Zavisnost zavisnih, Javnost br. 203., Sarajevo, 28. 1. 1995.)

Osim takvog sumnjičenja - direktnog i materijalnog - u jezičkom repertoaru koji Toholj, pisac postmodernist, zadaje medijima i kao ministar informisanja, nalaze se i suptilniji mehanizmi koji razbuktavaju stereotipe i diskreditiraju protivnika predstavljajući ga (ne samo moralno nego i) kulturno inferiornijim. U tom ritmu, naprimjer, Toholj insistira da jezik kojim govori 17 miliona ljudi, kojim su napisani "večeras ćemo za njih voljeti" i "očevi na službenom putu" - djelovanjem književnika iz muslimanskog dijela Sarajeva - postaje preko noći jezik kojim govori tek pola miliona ljudi i nije napisano ništa osim oporih ratnih gluposti.

Još u novembru 1991. insistirao je da se Javnost štampa u Beogradu, ne samo zbog štamparske špijunaže, nego i zato što sarajevski slagari i korektori ne razlikuju č i ć, a u septembru 1995, nakon što su predajnici uništeni, komentarišući ubacivanje neprijateljskih pirata u naše radio frekvencije, kao sa divljih krugovala, istaknuće da je ta diverzija lako raskrinkana zbog evidentne jezičke razlike: "našem čovjeku ne može promaći ono balijsko Zen'ca ili meko Ć tamo gdje treba tvrdo Č, podsvijest našeg čovjeka jako je osjetljiva na to.." (I informacija je municija, Glas srpski br. 28, Banjaluka, 30. 9.-1.10. 1995)

Dijalekatsko raslojavanje, pripisano cijeloj etničkoj grupi, u ovim iskazima lako je identificirano kao strano tijelo u ogromnom i cjelovitom organizmu jednog jezika i kulture, kao primjerak sumnjive disperzije koji treba eliminisati ili odbaciti.

Nacionalni mit o Božijoj pravdi

- Ovaj rat se vodi oko nekih ranih opštečovječanskih principa - izjavljuje Toholj u martu 1995. - i zato je cio svijet umiješan u njega. To će biti prilika da još jednom uštima univerzalnu pozu, locirajući svoj govor na progonjenoj strani u verbalnom atlasu svijeta, odajući još jednom epski kod u srcu propagandnog angažmana.

Njegovo lično mišljenje, kaže, jeste da istočni totalitarizam seli na Zapad, da je Zapad postao Istok koji se urušio na dno svoje strukture, a protiv takvog Zapada stoje posljednji vitezovi pera kao što su Žerar Bodson, Patrik Beson, Čomski, Ditur i Handke. U toj konstelaciji srpska zajednica služi kao "evropski rezervat za socijalne, političke, ekonomske i patološke opite i velike svjetske ludosti" (Rasprodaja naše nesreće, Intervju br. 375, Beograd, 2.2. - 16. 2 . 1996.)

U isto vrijeme, pojašnjava Toholj, kvislinška poslanstva iz Beograda odlaze Kolu i Genšeru, denunciraju Srbe i Vašingtonu i Vatikanu, dok ključne figure međunarodne politike otkrivaju svako malo karte kojima igraju u toj prljavoj istorijskoj partiji, a izdajnički mediji, pod izgovorom novinske slobode i nezavisnosti, neće da ukapiraju jesu li rat u Hrvatskoj i Bosni proizveli Srbi ili Nijemci. - Da li su, pita se, Česi u vrijeme Hitlera imali, i koliko su imali, takvih medija sklonih da nečasno i za sitne pare griješe u procjeni? Zahvaljujući tom propagandnom radu domaćih i inih medija, "poslije godinu dana beogradske ladovine, premda su ispili čašu gorčine ovog rata, oči moje djece gledaju u me i zapitkuju: koliko si muslimanki silovao, gdje je tvoj najpoznatiji logor, pripremaš li se za haški sud za ratne zločine, zar nisi još u paklu..." (Vaskrsli na krstu. Javnost br. 132., Sarajevo, 3. 7. 1993.)

Mit o Božjoj pravdi, dodaje Toholj, koji je lako uspostaviti unutar porodice, moraće se podići i na nivo nacije. Nije lišena svake sugestivnosti Toholjeva odluka, kao postmodernističkog pisca koji je postao ministar informisanja, da republičkosrpsku propagandu priključi na svjetski ideološki koordinatni sistem koji je iza Drugog svjetskog rata crtao i Bardeche, predviđajući dolazak jednog međunardnog sistema koji će biti represivan i isključivo ekonomski, a ne politički ili vladin. Njegova svrha će, kaže Bardeche, biti da zaštiti međunarodnu ekonomsku elitu, a ne obične ljude, narode ili nacije. Njegovi zakoni su nejasni, sistem ne pokušava da sankcioniše široko, već samo selektivno, za odabrane žrtve kazne su oštre, ne kažnjavaju se zato što su prekršile zakone, nego jer su uvrijedile “Univerzalnu Savjest” koju stvaraju i njeguju mediji (“radio”). Bardèche je, kažu, jasno predvidio sistem koji danas nazivamo “globalizmom”, iako nigdje ne koristi taj termin.

Nagovještavajući mnoge aspekte postmodernog svijeta: imigraciju iz trećeg svijeta, iracionalno veličanje demokracije, gubitak suvereniteta, humanitarne ratove i intervencije, zločine iz mržnje, rasno miješanje i zamjenu stanovništva, Bardeche redovno poantira: „Na dnu u svetištu sjedi crnački bog. Imate sva prava, osim da govorite zlo o bogu.” Zalažući se za odbranu Evrope od "invazivnih i agresivnih zala američkog konzumerizma i marksističkog materijalizma", angažovan za "treću silu" koja će biti između američkog i sovjetskog bloka, Bardeche crta granice po tom alter-globusu što će svoje daleke rezonance imati, između ostalog, i u transkriptima skupštine srpskog naroda u kojima se, kao lajtmotiv, provlači ideja da „u odlučnu bitku za spasavanje srpskog nacionalnog bića" valja ići bijući se protiv "dva lјuta protivnika: rasrblјavajućeg komunizma i raščovečujućeg modela potrošačkog društva" (Nikola Koljević).

Neskriveno vežući tu 'treću silu' za ratni nacistički poredak, kao deklarirani fašistički pisac i nakon 1945., Bardeche će i nakon Drugog svetskog rata zagovarati teorije zavjere iz Protokola sionskih mudraca, upozoravajući da su se demokratije pokorile svjetskoj jevrejskoj diktaturi, a sveopšti raspad obuzeo Evropu: nemoral, promiskuitet, oživljena radikalna ljevica, čijem je terorističkom djelovanju oko 1968. liberalizam omogućio pravnu i političku osnovu, nadahnut nasiljem u čistkama 1945. godine u Nirnberškom tribunalu.

U revizionističkoj knjizi Nirnberg ili obećana zemlja (1948), zbog koje će odležati i jednu godinu u zatvoru, piše o pogrešnoj reprezentaciji Holokausta, o neuspjehu da se uspostavi trajno antifašističko sjećanje u društvu spektakla. Same slike Holokausta, u tom spisu, Bardecheu činit će se nedovoljnim, i njihova proizvodnja i distribucija i riječi koje ih prate. Konzumirane kao komercijalne slike, sveprisutne, ta potrošena i iscrpljena značenja za Bardechea svjedoče o nesposobnosti da se pamti istorija, osim kao unosna atrakcija koju donose crna hronika i negativni spektakl. Vrteći te slike frekventno kao vijesti, dok kamera oslobađa tereta sjećanja, snimajući da bi zaboravila, Bardeche se koristeći tu relativizaciju, na trenutak igra postmoderniste i aludira da su te slike anestezirajuće i nedovoljne, tako da pamćenje Holokausta znači isključivo banalizaciju, neku vječnu sadašnjost u kojoj se sve derealizira.

Nekada veliki pobornik organske koncepcije i velikih gesti u filmovima, koji su trebali potvrditi jedinstvo cijelih nacija, sada Bardeche na pitanju Holokausta, glede antifašističke reprezentacije, najednom postaje pobornik avangardne fragmentarnosti, benjaminovske montaže i otkrivanja šavova, veliki vjernik diseminacije i razljevanja slika koje gube značenja. Tim trikom koji pervertira avangardnu sumnju u organsku kompoziciju, zloupotrebljavajući i otkrivanje šavova u montaži, kao tobožnji kritičari slika koji osviještavaju označitelje, a ustvari obični švindleri i pobornici zaborava koji nisu sposobni da na slikama naslaganih mrtvih u Auschwitzu i Srebrenici vide išta osim slika i okvira, kao Bardeche, istom mahinacijom služit će se i Toholj, ali i Peter Handke.

Dok gradi slike o muslimankama koje kasape srpske dječake, staraca koji siluju srpske nevjeste, dok pokazuje in vivo srbosjeke i pendreke, dok piše o pokolju od pet do sedam hiljada Srba u Sarajevu koji su likvidirani samo do kraja predsjednikovanja Nenada Kecmanovića u Alijinom kabinetu (ta ubistva će mu najnormalnije spočitati u polemici koju vode u aprilu 1995.) - Toholju se sve te slike čine jasne i postojane kao dan, netaknute, živa istina. Čim počne, međutim, govoriti o masakru u ulici Vasi Miskinu, Srebrenici ili Ratku Mladiću, šavovi neprijateljske montaže će se ojasnoviditi, napravljenost tih neugodnih snimaka se pokazuje. Tako, naprimjer, piše o iskazu nekog svjedoka koji pomno opisuje scene dok se priprema krvava predstava u ulici Vase Miskina, "sračunata da šokira svijet i da izazove vojnu intervenciju protiv Srba, a izazvala je rezolucije i odluke sa dalekosežnim posljedicama po srpski narod. To je svjedočanstvo osobe u kojoj se naknadno probudila svijest šta su zapravo značili svi oni detalji koje je sasvim slučajno opažala prije nego se tobožnji masakr desio. Televizijske kamere, kola hitne pomoći, ljekari, policajci, eksperti - sve je to bilo na licu mjesta prije nego je 'srpska granata ispaljena na ljude u redu za hljeb'". (Rasprodaja naše nesreće, Intervju br. 375, Beograd, 2.2. - 16. 2 . 1996.)

Tom masakru Toholj prilazi kao nekom postmodernističkom komadu koji otkriva svoju napravljenost, tako da više pažnje treba obratiti na te mehanizme ogoljavanja postupka, nego na samu sadržinu. Kada, međutim, upozna generala Ratka Mladića, slijedeći logiku slučaja kao pravi pisac, pitaće ga, koji je najteži utisak koji nosi sa ratišta, a to će biti prizor jagnjeta kojem su izboli oči, reći će general, što će ga zaboliti tim više jer je to napravio njegov vojnik; to će biti najstrašniji prizor koji je vidio. Osim toga, Mladićevo glasovito naređenje koje kaže: Razvuci im pamet!, samo je ustvari, po Toholju, "oružje iz arsenala našeg specijalnog rata", ustvari obična gluma i performans, koji se planski emituju na prisluškivanoj frekvenciji.

Svjedočit će i o Karadžićevoj težnji ka savršenstvu, ratni zločinac biće trešnjin list koji plovi rijekom na čijoj ga površini čeka savršeni mač da ga presječe napola, što on, doplovivši do oštrice, zaobiđe i nastavi ploviti. - "To je to", portretiše Toholj Predsjednika pjesnika, "uskliknuo je čovjek o čijoj sudbini pokušavaju da odluče moralni patuljci koji upravljaju ovim svijetom". (Rasprodaja naše nesreće, Intervju br. 375, Beograd, 2.2. - 16. 2 . 1996.)

Iza svih tih sumnjičenja će, tvrdi Toholj kao Bardeche, stajati globalistička zavjera međunarodnih organizacija i medija koji rade sve za novac, obavijeni humanizmom koji "žudi za što više ljudske nesreće u kojoj će rasprodati umoljčane svjetske lagere". Usmjereni tobože protiv globalnih centara moći, hinjeno zaokupljeni samo označiteljima, ti alterglobalisti a la Toholj-Bardeche ustremljuju se na jednu reprezentaciju koja je bliska stvarnosti, dok konstantno ucjenjuju pseudo-alternativnim moralom i pozivaju da se vjeruje u najordinarniju kompoziciju floskula stvarnosti, koju pružaju po knjigama kao trakavicu.

Bardeche piše knjigu o Nirnbergu također 1948., kao Orvel, sa uzdanjem da će se taj pamflet moći čitati bez stida i za petnaest godina, što neće ostaviti bez sluha ni njegove prevodioce, koji će potpadati pod uticaj tog underground morala i godinama kasnije, lamentirajući kako je Orvelova 1984., iako nekada zabranjena u Sovjetskom Savezu, sada naširoko čitana i hvaljena, dok je Bardèche zabranjen u Francuskoj i općenito nepoznat drugdje, premda je strašna (liberal-globalistička) budućnost koju je najavio 1948. sada definitivno obuzela sve.

Nirnberška evanđelja po Bardecheu/Haško evangelije po Handkeu i Toholju

Korijene antisemitizma tokom rata, kao i svog sopstvenog, Bardeche nalazi u tome što je jevrejska inteligencija, iz antifašističkih razloga, Francusku i Njemačku uvlačila u rat, protiv neprijatelja svoje rase. Događaji su, kaže, pokazali da je ta averzija prema Jevrejima i njihovom ratu imala pravo.

A šta nam to dokazuje - pita se Bardeche - da nacional-socijalizam nije bio i istina? Nakon svega, kao suština nacional-socijalizma, iz nekog razloga su uzeti nepredviđeni slučajevi, neizbježne nesreće koje se dešavaju u svakoj borbi? Možda je, kaže Bardeche, nacional-socijalizam zapravo bio istina i napredak, ili barem, oblik istine i napretka. Da li bi ga istorija osudila ako budućem svijetu ostane izbor između komunizma i demokratije koja nije održiva? Super-Država, sigurno bi, kao Univerzalna Savjest, zabranila nacistički program i stranku. Iako Super-Država ne postoji, njen veto postoji: nalazi se u presudama Nirnberškog tribunala.

Šta je problem sa Nirnberškim procesom? Tu se, opominje Bardeche, prvi put ukazao plan naše buduće civilizacije naslikan u plejadi crnaca u uštirkanim okovratnicima. To je maskenbal, kaže, to je noćna mora: obučeni su kao sudije, ozbiljni su, pokriveni slušalicama, imaju glave patrijarha, čitaju novine sa saharnim glasom na četiri jezika istovremeno, ali su to crnački kraljevi, to je kostimirana zabava za crnačke kraljeve, u ledenoj prostoriji gotovo da će se u pozadini začuti ratni bubnjevi plemena; oni su vrlo čisti crnci i savršeno modernizirani. To je čudan i univerzum koji je tuđi, upravo onaj koji je davno uplašio jednog pisca jer su se snovi, zaključani u lukavom mozgu malog crnca čistača cipela u njujorškom getu, konačno ostvarili. - Mi smo sada tamo, paniči Bardeche, naši umovi su dopingovani, svi smo postali Jevreji.

Isto kao što Toholj masakr u Vase Miskina vidi tek kao dobro uštiman predstavu namijenjenu intervencijama i rezolucijama, kao što su novinski izvještaji o gladi iz opkoljene Srebrenice samo lukrativni medijski sadržaji novinara sa bogatim dnevnicama, za Bardechea su "takozvane plinske komore izgrađene prvi put 1945. godine, za savezničke propagandne napore nakon rata". Riječ je, kaže, o poduhvatu kamuflaže i rekonstrukcije koji vode pobjednici u svrhu stvaranja svojevrsnog promotivnog turizma. Da bi se pokrenula mašta ljudi, određeni broj kampova je pretvoren u muzeje.

Tako se pomoću voštanih manekena, restauriranih plinskih komora i scena mučenja čuva sjećanje na užase koje opisuje propaganda. Često se dešavalo da mjesta ne podležu restauraciji, objašnjava Bardeche kao pravi postmodernistički rastjerivač iluzija, pa se lopatica angažovala gradeći, kao za filmove, kompletne setove za mučenje na mjestima gdje ih nikada nije bilo, u Auschwitzu i Dachauu, naprimjer. Tako će se pisati istorija, prokazuje Bardeche, raskrinkavajući kobni napredak u teškoj umetnosti propagande.

Kao što žrtve po riječima Toholjevim navlače pred svjetskim kamerama već pripremljene rite, tako i Bardeche kaže pomireno da svi znamo da su mnogi deportovani umrli a da nisu bili istrijebljeni, pali jednostavno kao posljedica nereda, gužve i užasnih sanitarnih uslova koji su postojali posljednjih mjeseci. Zašto onda insistirati na sistematskoj legendi horora? Naravno, bilo je i drugih logora, bio je Majdanek, bila je Treblinka. Ali koliko je Francuza bilo u Treblinki? - pita se.

Čemu takva zavjera? Po Bardecheu, pobjednicima nije bio dovoljan raspad Njemačke. Nijemci nisu bili samo poražen narod, jer nisu bili običan poraženi narod. U njima je nadvladano zlo: trebalo ih je naučiti da su varvari. Bila je to pravedna kazna poslana s neba. Morali su sjesti, ovi Nijemci, na svoje ruševine i tući se u prsa. Jer oni su bili čudovišta. I samo što su gradovi čudovišta uništeni, kao i žene čudovišta i njihova mala djeca. Prava osnova Nirnberškog procesa, kaže, to je spektakl ruševina, to je panika pobjednika. Neophodno je da ostali budu u krivu, zato su svoje masakre transformisali u krstaški rat. Budući da su ubice, promovirali su se u policajce.

Kritikujući, Bardeche se pita nije li možda zvjerstvo zasipati cijele gradove fosfornim bombama i zaboravljati na hiljade leševa žena i dece nagomilanih u svojim podrumima, 80.000 mrtvih u Hamburgu za četiri dana, 60.000 mrtvih u Drezdenu za četrdeset osam sati. Ne znam, kaže, šta će ko misliti o svemu tome za pola vijeka. Mi smo branitelji civilizacije, ali zdušno podržavamo ideju da sovjetski gradovi budu uništeni u sekundi sa dvije-tri atomske bombe, čak i želimo to u interesu civilizacije i onoga što je ispravno. I nakon toga sa užasom navodimo broj žrtava nacista.

I Toholj, također, navodi da je tokom NATO bombardovanja bilo trenutaka suštog pakla. Neka je kuća šetala po brežuljku kao kutija za cipele. Sve je obuzimao utisak snažnog zemljotresa od kojeg se gubi ravnoteža. Postoji trenutak kada bude isisan vazduh na mjestu na kojem se čovjek nalazi. Kad jave da ima poginulih, žuriš da pomogneš ljudima da skinu udove rasute po granama prije nego dođu planinske ptice. Neki momak, koji je došao polagati prijemni ispit u Lukavici, preko noći je zbog bombi osijedio.

Objašnjava Toholj, da ratni neprijatelj koji za druge upotrebljava uvredljive nazive kao što su crveni kmeri i tamilski tigrovi, ustvari je isti onaj što Srbe naziva četnicima, to je jednak "izvor informacija i recept prema kojem se stvara predstava o nekom događaju". Ti stranci su dolazili i objašnjavali ko su Evropejci a ko varvari, a to je sve "ono što se na Zapadu zove slobodom štampe, javnim mnenjem ili demokratijom... međunarodnom zajednicom... to su samo isprazne hladnoratovske fraze, pokriće za postupke koji u osnovi imaju kriminogenu strukturu. Pogledajte: na zapadu kažu: Srbi pucaju na grad, a onda pošalju stotinu aviona da bombarduju stotine vaših sela i gradova!" (Rasprodaja naše nesreće, Intervju br. 375, Beograd, 2.2. - 16. 2 . 1996.)

Engleski i američki bombarderi iznad Dresdena, kaže Bardeche, moraju da izgledaju kao mač Gospodnji. Ako jednog dana ljudi prestanu da veruju u njemačku grdosiju, zar ne bi zahtevali obračun za razorene gradove? U postojanje ratnih zločina Bardeche će povjerovati kada vidi generala Ajzenhauera i maršala Rokosovskog kako sjede u sudu u Nirnbergu na klupi za optužene. Dok čeka, iskoristiće priliku da ne bude uvijek, kao ostali, uvijek protiv neprijatelja Wall Streeta ili da baca anateme kao što žene mijenjaju šešire; koristiće i svoje pravo da ne vjeruje u izvještaje ratnih dopisnika.

Bardeche, dakle, osjeća Nirnberški ideološki diktat, ništa manje smrtonosnim za mir u svijetu od političkog diktata Versaillesa. Pred čovječanstvom vidi presudan zadatak da vrati domovini krunu i mač, obnavljajući jednostavne i prirodne principe političke mudrosti. Dužnost i poslušnost onih koji su u službi države su grede koje podupiru i koje su uvijek podržavale sve narode. Moramo zahtijevati svečano priznanje ove prve istine koja je osnova za svu vlast: da onaj ko se pokorava knezu i kneževim ukazima ne može biti gonjen, jer bez toga nema države, nema vlade bez toga. Ne trebamo se plašiti jakih država i nemamo pravo zahtijevati da struktura ovih država bude demokratska (u smislu da se ta riječ koristi u Londonu ili Washingtonu), ako te države više vole da žive pod drugim zakonima. Ako se jedinstvo Zapada može ostvariti samo oko bloka autoritarnih socijalističkih država, nije li ovo rješenje bolje od rata i okupacije?

Kad se Peter Handke, inače pisac koji je u ekspertizi najozbiljnijih ideoloških dijagnostika ostao aideologičan, u svom svjedočenju zaobilaznog svjedoka, bude pozabavio Haškim tribunalom, također će mu zapeti za oko internacionalnost sudačke trojke, naime, bijelobradog crnog Jamajčanina, mene, koji sam s farbama rijetko siguran, ili suca do njega, južnokoreanskog pravnog eksperta za pljenidbe – koji će imati neobičan izgovor kosovskih mjesta kao što su Dečani, Gračamica (sic!), Kosovska Mitrovica.

Što razgranatija i raznolikija nadležnost jedne institucije, ističe Handke, što više prekogranična, nadlokalna, ‘internacionalnija’, to se samo prezentira udaljenijom od svakog društva, to je više podložna samo vlastitim zakonima i biva ritualnija, kao kvazi-državna sila s onu strane države, čak i bez njezinih principa podjele vlasti, kontolirana od koga samo? odogovorna komu samo? To je svijet, i novost, na primjeru i u obliku Međunarodnog kaznenog tribunala za Jugoslaviju. Iskoristiće zato priliku da se upita: Je li to svijet? Novi veliki svjetski teatar?

Bardeche je odavno objasnio da su evropske nacije izgubile tlo pod nogama, kao da žive tuđi univerzum. Osjećajući da je došao osumnjičen što u reportažama prikriva nedjela cijele Srbije i ‘Srba’, a ustvari je samo nalazio pripovjedački vrijednim pisati o ‘ovcama koje uživaju u nebi’ na vinogradskim brežuljcima na Moravi ili ‘šumskom tamnom medu’, Handke će također biti znakovito što se našao u unakrsnom saslušanju prekopiranom i po kratkom postupku uvedenom iz anglosaksonskog prava (od koje li moćne sile samo?), možda čak osobno i od strane visoke zastupnice optužbe, svjetski čuvene ekspertkinje za kaznane delikte iz Švicarske, nepogrešive tragateljice za istinom i pravičnošću, nositeljice različitih međunarodnih nagrada za ljudska prava.

Handkeu, skeptičnom, u zgradi tog suda, koji je sramotan za nacionalne sudove, nad-civiliziran, u samtu procesnog poretka, gdje se oni sa Balkana privode danom za danom, pitanjem po pitanje, tretirani kao dragovoljno doputovali svjedoci ili počasni gosti – sve to činiće se kao da se odigrava jedno povezivanje Nad-moći i niza figura, gdje više nije moguć prigovor, ili čak otpor, a da se ne govori o pravnom sporu.

Takva alijenizacija, kaže nije bila na djelu baš svaki put, svjedočio je, primjerice u procecima protivu lokalnih hrvatskih paramilitarnih poglavica od Mostara/Hercegovine, ili protivu muslimanskih kapoa i podkapoa u logoru Čelebići gdje su bili internirani bosanski Srbi, kada su suci radili u propitljivoj zajedničkoj igri i protu-igri s optuženima i braniteljima na pojašnjenju krivice i ne-krivice.

Za to vrijeme glavna optužba protiv ranijeg srpskog predsjednika, pa potom predsjednika ‘ostatka’ Jugoslavije – za genocid s onu stranu Dunava u Hrvatskoj (vukovarski masakar) i, prije svega, s onu strane Drine u Bosni (masakr muslimanskih vojnika u Srebrenici) (sic!) – ne strada li se u ratu ionako, zbog nereda i gužve, pogotovo vojnici, što bi rekao Toholj-Bardeche - oslanjala se na pravnu konstrukciju jednog ‘joint criminal enterprise’ (udruženi zločinački poduhvat), čiji šef bi trebao biti S. Milošević: u kojem je on računao na ‘Veliku Srbiju’, bez da je izdavao naročite komande.

Bivajući zakonodavac i sudac u jednoj osobi - baš kao divlje sugestivni žurnalisti, prokazuje Handke – vijeće je nadglasalo, i to sa obrazloženjem da je ‘izvan svake sumnje’, da optuženi mora odgovovarati zbog ovog kapitalnog, najkapitalnijeg od svih zločina, jer je dokazano da je on –u projektima ‘joint criminal enterprise’ i ‘Velika Srbija’ – imao pod svojom kontrolom masakre s druge strane Drine.

Handkeu se ta konstrukcija ili fikcija (‘fikcija’ nije bezuvjetno ‘neistinita’) činila kao jedna unaprijed donesena presuda od strane Visokog suda (i ne više samo od strane ratničkih NATO-državnika i medija, tih instrumenata Super-Države koja ne postoji), i prije nego što su mogli nastupiti svjedoci obrane, nemalo nalik jednoj pred-presudi.

Protiv tih obezličenih lica globalizma koji spremaju već donesene istine, u humusu i šumskom medu literarne jugo-desnice, namjesto hladnih i aseptičnih tribunalskih sala, i Handke, skriven tako u srcu izgubljenog jugoslovenskog raja, sniva o vječnom mitu vraćanja, kao da žudi za ukazanjem stare suverenosti nacionalnih država i sudova protiv te Super-Države, zahtijevajući na optuženičkoj klupi i drugu stranu, kao što je Bardeche onomad čekao generala Ajzenhauera i maršala Rokosovskog.

Rat-efekt i rat-defekt

U reportaži Pravda za Srbiju Handke, također, nije mogao da vjeruje na riječ ratnim izvještajima. Isuviše brzo su, kaže, za takozvanu svetsku javnost i u ovom ratu utvrđene i zapisane uloge napadača i napadnutog, čistih žrtava i prljavih negativaca. Kako je bilo moguće, pita se, da bosanski muslimani koji govore srpskohrvatski i koji su srpskog porekla uopšte postanu narod – na teritoriji gde još dva naroda imaju svoje pravo, i to jednako pravo!? Neverziran dublje u tematiku (u to vrijeme prvi RS pisac propagandist odavno je identificirao tu grupu po mekom izgovoru afrikata i zamjenici him), Handke nije pobornik teze da ta jezička disperzija može tako lako razdrijeti stabilno tijelo jugoslovenske kulture.

Vjernik njene organske celoleposti, Handke, međutim, na drugim temama također nije mogao da odoli postmodernističkom zovu, i ko bi mu mogao reći da griješi ili da je čak zlonameran, kaže, ako na fotografiji lica jedne žene koja roni suze iza žica logora prepoznaje da poslušno prati uputstva fotografa Internacionalne novinske agencije; čak i u načinu kako se ta žena očajnički drži za žicu, Handke vidi ono što joj je trgovac slika prethodno pokazao?

Da, kaže postmodernist u njemu, možda je taj parazit u njegovom oku (dete, na fotografiji, uveličano, viče iz sveg glasa, u rukama žene, njegove majke? a već na sledećoj fotografiji, daleko u nekoj grupi, isto dete sasvim bezbrižno, u naručju druge žene, njegove prave majke?) – ali zašto takve brižljivo kadrirane, proračunate i kao režirane snimke nije nikada – bar ne ovdje, na „zapadu” – vidio o nekoj srpskoj žrtvi rata? To je dobra prilika i za Handkea da ogoli postupke i napravljenost tih logorskih scena. Da li je, upitaće se, dokazano da su oba napada na Merkale, sarajevsku pijacu, zaista bili nedelo bosanskih Srba? Šta se to zaista dogodilo sa Dubrovnikom? Zar je stari prelijepi gradić na dalmatinskoj obali tada, u ranu zimu 1991, zaista bombardovan i mitraljiran? Ili su možda objekti na koje se ciljalo nalazili iza debelih gradskih zidova, a reč je bila samo o zalutalim projektilima?

Možda su to one slike koje se rastapaju, anestezirajući, to je možda kamera koja slika da se ne bi osjetila, kako bi za vedute iz Auschwitza rekao Bardeche. Ili, Handkeovim riječima, možda svi ti ljudi nisu, istina, „pozirali", ali su, zahvaljujući uglu posmatranja ili izveštavanja, zauzimali jasnu pozu: zaista su patili, ali su i prikazivani u paćeničkoj pozi. I tokom godina ratnog izvještavanja, bez obzira što su i dalje stvarno patili, nameštali su, sve više i više, za sočiva i mikrofone međunarodnih ekipa i izveštača koji su ih pozivali prstom („Hej, partneru!”), koliko prenaglašeno, toliko poslušno, izraz lica ili držanje kakvo su stranci želeli, tako da su, naprimjer, (dodali bismo mi) spretno udešavali koščata rebra i otkinute noge.

I Bardeche je ustalom isticao, da ne preuzima odbranu Njemačke, nego odbranu istine. Ne zna da li istina postoji, ali zna, kaže, da laži postoje, kao i sistematska deformacija činjenica. Transpozicija je jedina realnost i Rothschild grupa je, dodaće, na taj način promovirana u metafizičko postojanje. On, Bardeche, glupo međutim vjeruje u istinu, čak se skromno uzda da će na kraju istina trijumfovati, pa čak i preko slike koju neko pravi o nama. On zna da naše novine lažu, da naši filmovi lažu, da naši pisci lažu. Čitava istorija ovog rata, kaže, treba da se prepravi, mi to znamo. Hoćemo li odbiti da otvorimo svoja vrata istini?

Nadovezujući se na subverziju u sličnom ritmu, Handke se pita šta čovek zna ako se njegovo učešće svodi samo na gledanje (televizora)? Šta čovek zna kada od silnih TV-mreža ima samo svest o znanju (kao snove o snovima ili sliku o slici), ali ne i stvarno znanje što nastaje jedino učenjem, gledanjem i učenjem? A kako će steći Handke to svarno znanje i donijeti pred čitatelje?

Uputivši se na put na kojem će kao pravi faktovik-hodač ispisati reportažu i donijeti te istinite odsječke stvarnosti, o svom računu, usuprot lažnim i dobro uštimanim snimcima koji donose novinari natovljeni putnim dnevnicama. A to što će donijeti i prezentirati, opet će biti neke floskule o skromnosti švercerskih ruku koji sipaju benzin, o nevjerovatnoj usamljenosti šetača po beogradskim ulicama, o komadu tomahavk-raket ispaljene te jeseni na Republiku Srpsku, veličine ragbi-lopte, s vidljivim natpisom US-AIR FORCE; o nekom tužnom čovjeku koji se u brdima blizu Srebrenice, tužan nad propašću Jugoslavije, ubio svojom partizanskom puškom.

Prizori, koliko (ne)istiniti, toliko banalni i također krhotine jedne hiperrealnosti. Želeći protivriječiti globalnoj zavjeri riječi i slika, Handke će posegnuti za još ordinarnijim reportažnim snimcima, iz sopstvenog ideološkog repertoara, insisirajući na realnom koje je vanbračno dijete deziluzije. Nije tako nedavno umrla ta iluzija o efektnosti živih jezičkih snimaka.

Davni avangardni nefikcionalni žanrovi koje će nasljedovati lefovci, razrađujući ih u koncept književnosti činjenica, kada će postaviti radikalan soc-realistički zahtjev pred pisca – da rastvori umjetnost u životu, da primjenom dnevnika, bio-intervjua, reportaže, feljtona, intervjua, filmske hronike, fiksira i agituje tako fiksiranim činjenicama, i na književnoj ljevici i na desnici, vraćat će se u stubovima pojmova koji će zakrivati stvarnost, preobučeni kao stvarno znanje.

Poetički razrađena laž javlja se svaki put, kada su avangardno osviješteni odsječci stvatnosti koji se osipaju, uzeti zaozbiljno, i na ljevici i na desnici, prekodirani u skladu sa korektivima stiliziranog i ideološki lakiranog odraza stvarnosti, koji se ne zadovoljava pogledom s distance, nego želi biti avangardistički poletan, aktivan i zanosan, želi uticati i agitovati, želi preorati čitateljevu svijest. To će biti razlog, da se u žanrovima autofikcije i reportaže, pisci, kad ideologija i zadaci dana to zatraže, nastave pozivati i uvjeravati u taj teror evidentnosti, u veliku realistiku, promovirajući te ambleme stvarnosti kao krajnje istine, za koju žele pridobiti.

Konačni poraz ta će avangardna poetika doživjeti, kada i njen drugi krak (velika apstrakcija) – kao ludička igra sa znakovima, osipanje slika, ogoljavanje postupka, koncentracija na označitelje - u literarnoj propagandi bude instrumentalizirana u cilju (revizionističkog) poticanja sumnje u sve slike, osjećajući diseminaciju čak u prizorima iz Auschwitza, kao Bardeche, prokazujući montažu slika čak i iz Vase Miskina i Keraterma, kao Toholj ili Handke, kada stvarnost prestaje uopšte da postoji.

Subverzija, heretici i sanjari, kako su se avangardisti postavljali spram javnog mnijenja i kulturnog establishmenta, ma koliko da je veliki ili (ne)moćan, protiv dominantnih tendencija i medija, sada se - u kritičkom otklonu prema liberal-demokratskim medijima - paradoksalno okrenuli protiv onih koji žive tih dana po pećinama, iza logorske žice, protiv onih bačenih u masovne grobnice. (Svi profesori, svi žiriji, sve izložbe, za Celinea su po pravilu židovski, naprimjer u antisemitskom pamfletu Bagatele za jedan pokolj iz 1937., u kojem ga neće napuštati osjećaj da se bori protiv vladajuće sile, kao što Handke i toholji osjećaju za stanovište prisutno tih dana u nekim zapadnoevropskim medijima, da je izraz krajnje Svjetske Moći, držeći intelektualno hrabrim i provokativnim boriti se protiv te reprezentacije.)

I kad budu, kao izravni svjedoci, u perspektivi relativizovali zločine i negirali povijesna zbivanja kao što su Shoah ili genocid u Srebrenici, pisce i dalje neće napustiti osjećaj da su djelovali subverzivno, ćuteći se (neo)avangardno. Zastali pred povijesnim zbivanjima, često će se spašavati pojmovima kao što su simulakrum, medijska istina, centri moći, propaganda, koje daju sebi zadatak raskrinkati, zapetljani u jezičku kudjelju.

Sve emancipativno u avangardnoj poetici do kraja dvadesetog stoljeća ostati će suspendirano, a sve što je stremilo zvati se istina i napredak vrgnuti će se na laž, otvarajući se u vazdušne jame. U posljednjim redovima svojih ratnih intervjua, kao iluzionist, Toholj po pravilu najavljuje ujedinjenje srpskih zemalja. Proces ostvarivanja nacionalnog srpskog prava nezaustavljivo će se, objašnjava, nastaviti i u miru. U polemici sa Kecmanovićem poletno je najavio da se će u Sarajevo vratiti na tenku, onako kako je i izašao odatle. "Obistine li se dejtonske zablude koje implicira taj sporazum", najavljuje Toholj 1996., "za manje od deset godina ponovo će se probuditi taj uspavani demon koji se bješe raspojasao u Bosni". Taj proces će, kaže, neminovno rezultirati ostvarivanjem prava na samoopredjeljenje i srpskim nacionalnim i državnim ujedinjenjem.

Zidajući godinama, možda bi pisci ponekad i dočekali da se odsječci hiperealnosti otjelove u stvarnosti, da ih i u miru ponekad ne stiže tako kraj.