Novogodišnje pismo majci
Pismo

Photo: /fthmb.tqn.com

Proročanska suza

Kiša mi uvijek dovlači riječi. Tako i sada, u 2 sata i 51 minutu. Skuhala sam dobru tursku kavu, tursku kakvu još uvijek pije većina ljudi kod svojih kuća, vani se pretvaramo da smo evropeizirani pa espresso, spustit će se visoki tlak od kave, u to sam se već uvjerila, kao što se nisam uvjerila da ga ruši ili bar umanjuje čaj od imele, 6-7 decilitara dnevno, kako to tvrdi poznata travarka Maria Treben, a ne primjećujem ni bilo kakvu korist od mješavine cejlonskog cimeta i meda, što također popijem dnevno razmućeno u čaši vode, ni maslinovog ulja na kome ne štedim, ni najmanje tri jabuke dnevno po koje sam prije nekoliko dana išla direktno na plantažu udaljenu šezdesetak kilometara. Razmišljala sam tu noć o ženi koju smo tamo upoznale prije petnaestak godina, Verica joj je ime, sjeća se ona tebe, poginula joj je kćer, prije 18 godina, imala je 20, udario ju auto na trotoaru, kao da se kretao bez vozača jer je ovaj dobio uvjetno nekoliko godina.

Vrijeme je svetaca, kažu blagdana, jesu blagdani za sve ljude koji blaguju, a ta riječ znači: dobro žive, imaju blaga u bilo kom obliku, nekad se stanje odnosilo na blago u štalama, u ambarima i kuruzanama, na tavanima i u podrumima, u dječjim krevetićima, u majkama, očevima i bakama i djedovima koji su čuvali ognjišta, održavali vatru, mijesili kruh, cijepali drva, to je bilo blagostanje, odatle riječ: blagdan. A sam sveti dan bio je blag dan već po tome što se nisu radili težački poslovi, što se odjenula najbolja roba, išlo poželjeti dobro i uspješno komšijama do sebe, pa onima udaljenijima, bilo je iskreno, ako bude dobra godina kod komšije, ne može onda ni kod mene biti loša. Danas više nema svetih dana na principu takvog blagostanja, ovi su posvećeni samo novcem, kupovinom, čak i kolača, više ni bake ne peku kolače, ima gotovih u svakom dućanu, ne isplati se gubiti vrijeme na kolače, na što se onda gubi vrijeme, ah, da, na televizijske serije, na emisije o kuhanju, natjecanjima tobožnjih kuhara, pola toga unaprijed režirano. Čega li će se unuci, kad odrastu, imati sjećati, rođendane slave u McDonald'su, oni stariji u kafićima, svi su kafići jednaki, za nekoliko godina zaboravit će rođendane, osim ako ne ostane neki nesretni trag, tučnjava, potezanje noža, razbijanje auta, spašavanje u hitnoj od predoziranja, nikad se nitko nije predozirao bakinim kolačima, ali onda su bili praznici i sveci, danas su blagdani i svega, baš svega mora biti u izobilju da bi blag dan bio obilježen i ostao neupamćen kao jedan obični dan.

Drugo je predjutro Nove godine, toplo, sa blagom i jednoličnom kišom, izaziva u šetnju, baš sad kad je već 3.30, nisam još ispila kavu, bojim se pasa lutalica, napravila bih cijeli kaos u ulici, razlajali bi se i psi koji imaju vlasnike, svima bih poremetila vrijeme mjereno danju i noću i satovima, imam toliko obzira, ne mogu to prirediti ljudima oko sebe, ta oni žive svoje normalne, redovne i uredne živote, nitko ne bdije nad bolesnim djetetom, nitko nije u bolnici, nije bilo lomova ruku ili nogu jer je sunčana Nova godina. Topla i kišna, snijeg se zadržao samo u Garmisch Partenkirchenu u njemačkoj Bavarskoj, gdje su jučer, prvoga dana 2018. godine održani skijaški skokovi, drugi poznate „Turneje četiri skakaonice“ koja traje od 1952/53. godine, a pobjednik je Poljak Kamil Stoch sa 135,5 i 139,5 metara dugim skokovima, što bi ukupno bilo 283,4 metra, obavezno gledam Garmish, pratim ljudski napredak, skakači sigurno ne jedu gotove kolače koji su „kao domaći“, tko su majke i bake koje u to vjeruju.

Prije trinaest godina nisam znala da je jutro toga 2. januara posljednje koje gledaš iz bolesničkog kreveta, smještenog, nasreću, u našoj dnevnoj sobi, i cijeli si dan imala pogled uprt prema prozoru, onda povremeno okrenut meni, znala si, do zadnje minute disanja, što se događa i tvoja posljednja suza, oko 19.00 sati, nije bila suza tvoga odlaska nego moga ostanka. Proročanska suza. Kakva proročica Pitija, bila sam prije trideset godina u Delfima, na mjestu gdje je u desetom stoljeću prije Krista utemeljeno Apolonovo svetište, a proročište je počelo raditi dva stoljeća kasnije, tako uvjeravaju turistički vodiči, njena proročanstva jesu ili nisu bila provjeravana i ostvarivana to ne znam, ali ovo tvoje suzno jest, sigurno, ostvareno je, potvrđujem ja kojoj je namijenjeno i bezrječno, nijemo, samo pogledom kazano, potvrđujem to u ovo predjutro drugog dana jedne godine čije je odbrojavanje tek počelo.

U tih trinaest godina otkako te nema a ja ostala jedina suva grana na drvetu koga su rascijepili gromovi, pa urušile oluje i slomili snjegovi, čekala sam potvrdu proročanstva, već skoro povjerovala da si me pokušala prevariti u znak upozorenja da se čuvam, čak sam stekla određenu sigurnost, samopouzdanje, vjeru u vlastite vrijednosti, a onda se sve prorečeno dogodilo u samo jednoj godini, od drugoga dana protekle do drugoga dana započete. Čuvala sam se, ali, priznajem, nekoliko zadnjih godina i opustila, sad mi je jasno, previše i nepametno, naivno i sigurno, pa sam nespremna dočekala napade i izgubila nekoliko bitaka.

Prva izgubljena od prijatelja koji me, nakon nekoliko godina razumijevanja i podrške, iznevjerio, ne samo mene nego i sve vas moje kojih nema na životu a o kojima je najvažnije znao. Popljuvao je naše riječi, povjeravanja, sveo ih na osvetoljubivi zahtjev da sve bude po njegovom, ucijenio me u procesu u koji nisam bila uključena, zaprijetio mi raskidom prijateljstva ako ne napravim ono što nije od mene ni na koji način zavisilo. Hiljadu puta sam posegnula za slovima, da mu napišem: Mislila sam… ali sam se odmah povukla prisjećajući se što si me podučavala: Tko je mislio, taj se usrao (oprostite za nezgrapnu riječ, ali ona ne može biti ljepša kad je baš takva). Raskinuli smo prijateljstvo, što nam je drugo preostalo, žalim, ne za raskidom, nego zato što sam prevarena, izigrana, na kraju svjesna da sam tome čovjeku bila samo paravan iza koga je sakrivao svoju oholost dok je mogao izdržati odjeven, a kad mu je postalo prevruće i odjeća pretijesna, morao se razgolititi i izaći ispred paravana. I, eto, i noćas mi sram zbog svega što sam mu govorila o sebi ne dozvoljava spavanje, znam, učila si me da za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati, ali ja čekam, čekam friško, neskuvano, tek izmuženo mlijeko, ono me jedino može okrijepiti.

Druga izgubljena bitka pripremana je četiri godine, o njoj sam oduvijek znala da će jednog dana biti završena i potpuno bila uvjerena da ne može okončati drugačije nego mojom pobjedom. Mukotrpno sam pripremala strategiju, bila uporna iznad svih granica normalnoga, nisu mi trebala ničija proročanstva, ma da mi se sama svetica Pitija ukazala u snu zahvalila bih joj i dala do znanja da u ovoj situaciji znam više od nje. Ništa nisam znala jer sam, opet, vjerovala riječima čovjeka koji mi nije prijatelj, ali ni neprijatelj, jednostavan ljudsko-poslovni odnos, korektan i konkretan dogovor u stilu: može li ovo – ne može; ovako – nikako; željela bih – ma za to uopće ne brini; molim te – nije potrebno da moliš, to se podrazumijeva; hoću li – hoćeš, sve ćeš znati prije finala. Ono što je rečeno da neće biti nije bilo, ono što je potvrđeno, pa čak i samoinicijativno ponuđeno kao sigurno, također nije bilo. Bio je finalni proizvod, u vrijeme obećano, pred beogradski Sajam knjiga, ružan, nezgrapan, amaterski urađen, kao ni svoj ni svome što u svemu i jest istinito. Raskoš riječi banijskoga poddijalekta štokavštine stisnuta u sitna slova, u format knjige prikladniji prospektu ili katalogu hladno prešanih vrsta ulja kakva se odnedavno tiješte u Bijelom Brdu blizu Osijeka, štednja na papiru što sam jedino molila da ne bude, skoro nevidljiva posveta u kojoj je bitna igra riječi: odlazećima – dolazećima. Recenzije koje me skoro jednu godinu uvijek, kad ih u nuždi, sa dna stvarnosti, pročitam, podižu na mjesto koje mi pripada, i one jedva čitljive, sitna slova, bez proreda, nakon nekoliko redaka riječi plešu pred očima i čitalac mora odustati. Nisam ni pomislila da je napravljena vizualno loša knjiga zbog mene kao autora, ali možda je moja najznačajnija, možda bi trebala biti ona koja će mi osigurati dostojno mjesto u nekom dijelu književnosti. Tako se nađoh na početku, kao da knjiga i nije štampana, ulažem svojih više stotina eura e da bih mogla stati s ponosom iza svoje knjige. Kako i knjiga i ja zaslužujemo. Nema zavaravanja, vrijedi i jedno i drugo. I opet, majko, tvoja poduka: Dobar je kao krava koja dade deset litara mlijeka, a onda se ritne i mlijeko prolije. A ja i dalje čekam, čekam, friško, neskuvano, tek izmuženo mlijeko, ono me jedino može okrijepiti.

A moja treća izgubljena bitka ni na koji način nije nagoviještena, ništa za sistem obrane nisam učinila ni organizirala, ona je samo nadošla, ne znam čak ni koliko je trajala, ta je najteža jer u njoj ni na koji način nisam učestvovala, a najjače sam ranjena. Ni danas, nešto više od dva mjeseca kako je bitku vojevao vjerojatno pojedinac, poznat mi ili ne to još uvijek ne znam, možda nikad neću ni znati, bitku u kojoj nije imao drugu, neprijateljsku stranu, vjerojatno jest dobru logistiku, ništa iz te bitke ne razumijem osim krajnjeg ishoda: dok me nije bilo tri dana i toliko noći u ovoj našoj trošnoj i staroj kućici, koja je s velikom mukom i odricanjem građena kao druga kuća u varošici poslije Drugog svjetskog rata, neka je spodoba u ljudskom liku gospodarila našim prostorom, vas mrtvih i mene jedine žive, sve pregledala, isprevrtala i uzela ono što joj se ukazalo kao vrijedno. Savršeno odrađeno, bez ijedne greške, odnijeta je koraljna ogrlica ali nisu lažni biseri, odnijete su zlatne rinčice ali nisu srebrne, odnijet je zlatni broš ali nije onaj od jantara, odnijet je zlatni lančić ali nije onaj od donekle vrijednih stakalaca. Nitko ništa nije vidio ni čuo, ulica je naseljena, u svakom dvorištu pas-čuvar, razbojnik nije budala i nije ostavio tragove, osim od đonova vjerojatno tenisica, nitko ništa ne može, kažu, čak i da se, iz vica, razbojnik sam prijavi, sa materijalnim dokazima koji bi bili u njegovim džepovima, čak bi i tada policiji morao dokazivati da je baš on te stvari ukrao baš iz naše kuće, a da mu ih nije podmetnuo neki drugi kradljivac. Što bi tek mene čekalo u dokazivanju da je ukradeni nakit moj. Za ovaj gubitak ne nalazim nijednu tvoju odgovarajuću izreku, nikad nismo mogli ni pretpostaviti da bi se ovakva krađa mogla dogoditi u kući u kojoj su desetljećima svima širom otvorena vrata, pa više i ne čekam friško mlijeko koje bi me okrijepilo. Učinit će to šetnja do groblja, kad svane.

Tvoja posljednja suza sve je vidjela. Moja će se stopiti sa kišnom kapi, onom koja mi je jutros zasvjetlucala na prozoru, prije svanuća.

Oceni 5