Artur Kestler: Autobiografija (3)
Ajff 01 S

Photo: Tour Eiffel

Prostitutke sa Monparnasa

Izgleda kao da se moje obrazovanje nije moglo odvijati bez stalnih preloma i potresa. Jedan od takvih prelomnih događaja, krajnje bremenit uzbuđenjima, bio je i iznenadni prelazak iz jednog podneblja u drugo, gde sam prevalio put od Judejske pustinje do Luksemburškog vrta, iz Svetog grada otputovao pravcem za Sodomu na Seni, sa levantinskog ogranka civilizacije dospeo pravo u njen bleštavi centar. Nakon tri godine boravka izvan kulturnih zbivanja i prinudnog gladovanja svih čula moj prvi susret sa Parizom, u dvadeset i četvrtoj godini, imaće intenzitet burne hemijske reakcije.

U Pariz sam stigao po dvojakom zaduženju: u prvom redu kao dopisnik za umetnost i kulturu, ali sam isto tako imao nameru da obavljam i posao običnog novinara u Ulštajnovoj pres-agenciji. U Jerusalimu sam bio svoj sopstveni gospodar; ovde u Parizu čekao me je težak kancelarijski rad. Tokom prvih meseci po dolasku, zbog nedovoljnog broja zaposlenih, bio sam primoran da radim isključivo noću, i to od devet do jedanaest i od četiri do osam. Ovaj utvrđeni noćni raspored stavio me je pred nerešivu dilemu - da li je pametnije da legnem u postelju oko ponoći i da čekam zvrjanje budilnika u tri i petnaest ili da uopšte i ne odlazim u krevet. No time mi se makar pružila prilika da pobliže upoznam onu stranu pariskog života koja na sebi nosi pečat jedne iščezle epohe - što je već tema jednog drugog teksta, koji nosi naslov "Elegija o bordelima".

Poraniti svakog dana u četiri sata ujutro i zatim poći na posao nije nimalo lako - čak ni kada je pozornica Pariz, čak ni kada je u pitanju dvadeset četvorogodišnji mladić. Moje bi se društvo lagano razilazilo i na kraju, kad bih ostao sam, ne bi mi preostalo ništa drugo do da lutam Monparnasom, sve dotle dok ne nastupi onaj čas kada kelneri počinju da slažu stolice naopačke na sto i da piljevinom posipaju pod. Tad bih se pokupio i otišao u brasserie, neki od onih noćnih lokala na Bulevaru Edgara Kinea gde skoro isključivo zalaze umorne ulične devojke, ili u "Šop di Negr" u ulici Fobur-Monmartr, omiljeno sastajalište pariskih prijateljica noći i njihovih zaštitnika – makroa i podvodača svih godina starosti, koji tu igraju belotu kako bi na oku držali dame i klijentelu. Ili bih se, pak, jednostavno šetao glavnom pariskom pijacom, poznatijom pod nazivom Les Halles, posmatrajući kako čitava brda istovarenog voća i povrća, ribe, mesa, kokoši i jaja nestaju u golemom trbuhu Pariza - zavideći pri tom Zoli što je napisao roman o Le Ale a da pri tom nijednom noću nije posetio ovo mesto (umesto toga, radije se pouzdao u pisano svedočanstvo braće Gonkur).

Ponekad bih, iz čiste dosade ili očaja, svratio kod "Psa koji puši" i naručio porciju od dva-tri tuceta ostriga i čorbu od crnog luka, da bih sve to zalio alzaškim vinom – uobičajeni obed mamurnih gostiju Le Alea što ovde drežde preko cele noći. Pogled na to podnapito društvo u zgužvanim večernjim odelima izazivao je u meni isti onakav prezir kakav su valjda osećali mlekari, đubretari i ulični čistači, ljudi čiji je posao započinjao rano u zoru. Kao što je to čest slučaj sa profesionalnim noćobdijama, i ja sam ubrzo stekao odvratnost prema pijancima, ali sam zato, s druge strane, razvio u sebi neko prirodno osećanje camaraderie prema parijama zabavljačke industrije - to jest prema konobarima, kafe-zabavljačima, vratarima i prostitutkama. U to vreme izgledao sam još uvek poput kakvog gimnazijalca i pošto su me ljudi najčešće viđali kako se, sa stalnim izrazom neke tuge i razočaranja na licu, vučem s jednog mesta na drugo, skoro večito trezan, sa svežnjem knjiga pod pazuhom, to sam među prostitutkama i njihovim prijateljima ubrzo postao poznatiji pod nadimkom le petit journaliste. Dobro su znali da nikad ne odbijam café-crème i zemičke s puterom ili a cremé de menthe au cassis, piće koje je iz tajanstvenih razloga bilo najomiljenije među uličnim devojkama. Kada je reč o njima, to su većinom bile bludnice po prirodi, lišene svakog osećanja moralne odgovornosti, s niskim kvocijentom inteligencije, sklone alkoholu i neretko zavisne od droge ili, što je još češći slučaj, patološki vezane za kakvog upadljivo ružnog, ispijenog, izmoždenog, olinjalog i bahatog svodnika. Gotovo svi svodnici bez izuzetka bili su, kao muškarci, lišeni svake seksualne privlačnosti. Vladali su se poput okorelih grubijana iako nisu bili ni najmanje nalik na njih; za ovde preovlađujući tip bile su karakteristične kokošije grudi, nezdravo bledilo lica, spuštena ramena pojastučena vatom i kratke, krive noge. Kako im je nedostajala petlja za ma kakav fizički obračun, to su, kad god bi se ukazala potreba, najradije posezali za britvom, patent-nožem i ponekad, istina retko, za revolverom. Nedostajala im je isto tako i seksualna petlja. Većinom su bili sasvim impotentni ili na samom pragu impotencije; neretko su patili od hronične gonoreje. No uprkos tome, čuo sam ne jednom od pomenutih cura: "Znam da to tebi neće nikad ući u glavu. Ali shvati da meni više znači da me on pomiluje rukom, nego da me obljubi neki muškarac snažan kao deset pastuva". (Ovo ne zvuči baš sasvim idiomatski, ali nećemo sad o tome.)

Ključ za razumevanje ovih patoloških veza po svoj prilici leži u brutalnom ponašanju svodnika prema devojci. Reč je o proračunatoj i prostačkoj vrsti brutalnosti koja se odvija po utvrđenom ritualu i uz upotrebu klišetiziranih fraza. Naravno, neminovne su razlike u pojedinim slučajevima, ali brutalnost ipak ostaje kao njihov zajednički imenitelj i ona, kao takva, ima na prvom mestu funkciju da ispuni prostitutkinu želju za kaznom - želju utoliko izraženiju što se nalazi dublje u nesvesnom. "Kazniću te" je omiljeni izraz u rečniku makroa i ta rečenica već po sebi, izgleda, dovoljna je da se postigne željeni efekat. "Kazna" se uglavnom sastoji od udaraca nogom, šamaranja i verbalnog ponižavanja; vrlo retko dolazi do sadističkog ponašanja u pravom smislu reči. Jer time bi se neminovno doveli u pitanje svrha i cilj same veze, koja se rukovodi nepisanim pravilom da je kazna u suštini pravedna zato što sledi jedino u slučaju kad "devojka ne bi bila dobra". Jednom rečju, svaka prostitutka podređuje se svojevrsnom ritualu okajanja greha; udarci i šamari koje prima spadaju u program pokore; brutalnost i oduran izgled njihovih spasitelja i zaštitnika služi samo tome da upotpuni opštu sliku.

Prostitutke koje su radile u maiaons clos, što je samo drugo, pristojnije ime za bordele, pripadale su jednoj drugačijoj feli. U poređenju sa običnim uličarkama, one su bile nešto kao elitna garda prema društvu sitnih plaćenica. Za razliku od ovih drugih, nisu imale souteneurs, već bi, ukoliko upadnu u kakvu nevolju, same unajmljivale telohranitelja za sebe, i to izričito na poslovnoj osnovi.

Među javnim kućama bilo je onih sérieuse i onih manje sérieuse. Ozbiljne kuće vodile su računa o svom ugledu; u njima se nije tolerisalo pijančenje, nepristojno ponašanje i tu se nije moglo dogoditi da klijent ode kući opelješen; sve devojke, naravno, morale su da strogo vode računa o ponašanju. Bilo je nemalo luksuznih kuća, kao naprimer "Šabane", "Sfinks" ili dućana u ulici Tiktori, specijalizovanih za tableaux vivants - gde se viđaju opatice, kaluđerice, princeze i pastirice u rableovskim pozama. Na kuće ove vrste, međutim, kao i na sve što je vezano za potrebe industrije turizma, članovi pomenute branše gledali su s neskrivenim prezirom. Ozbiljne kuće bile su namenjene potrebama ljudi iz kvarta, njihova klijentela bila je manje-više stalna, cene umerene i u njima je vladala ona ugodna atmosfera u kojoj čovek može da pijucka kriglu piva ili čašicu konjaka dobar sat i više, plati i iziđe, a da za to vreme ne doživi nikakvu neprijatnost - što je posetiocima najčešće i bio cilj. Nije bio redak slučaj da muškarac sa sobom povede ženu ili ljubavnicu, koje bi svratile na ovo mesto samo da zadovolje svoju radoznalost i pogledaju "kuću" iznutra; jedino su jeftiniji bordeli iz straha od konkurencije zabranjivali pristup ženskim gostima.

Svaka ozbiljna kuća koja drži do sebe ima obično jednu poveću gostinsku sobu u prizemlju, uređenu poput caféa, sa tapaciranim klupama razmeštenim duž zidova, sa stolovima i stolicama. Između "kuće" i caféa razlika je samo u tome što žene na sebi ovde imaju vrlo malo ili uopšte ništa od odeće (izuzetak su, naravno, žene koje su se tu zatekle kao slučajni gosti); no, čovek se na to brzo navikne, isto kao i na razgolićena telesa na nudistickoj plaži. Raskalašnost je svedena na najmanju mogućnu meru, pijančenja gotovo da i nema, kao ni nereda i ljubomornih scena. Kad bi neki klijent rešio da se povuče udvoje sa gospođicom na sprat, iz salona bi po pravilu odlazili odvojeno i više se ne bi vraćali. Iako se u ovim odlascima krije nesumnjivi raison d'être pomenutih kuća, oni su samo jedan od manje važnih detalja u opštoj slici - kao, recimo, kad bi neki gost satima sedeo na terasi caféa, sa šoljicom kafe pred sobom koju će srknuti jednom-dvaput ili je možda ostaviti netaknutu. Iz preobilja mogućnosti automatski se rađa neki neutralizirajući efekat. U adolescentskim maštanjima bračna postelja zamišlja se nešto kao večito poprište puti; predstava koju Anglosaksonci gaje o pariskim bordelima podjednako je tačna kao i ova opisana.

Antropološka studija koja međutim do dana današnjeg još nije napravljena, zacelo bi pokazala kako "tipična" devojka iz nekog ozbiljnijeg pariskog bordela obično ima dvadeset i pet godina; ne boluje ni od kakve bolesti zahvaljujući redovnim lekarskim pregledima i preventivnim merama; dete je poverila na staranje nekoj porodici u unutrašnjosti; računa da će se baviti prostitucijom najviše još pet godina; sa ušteđenim novcem planira da otvori radnju ili café, a posle toga će se udati, po mogućstvu za nekog imućnog udovca, da bi ostatak veka poživela kao srećna i poštovanja dostojna dama. Jednom nedeljno stoji joj na raspolaganju slobodan dan; tada oblači kakav prigodan komplet naručen kod krojača, stavlja na glavu malko demodirani šeširić, neupadljivo se šminka, prebacuje jeftini lisičji pelc preko ramena i odlazi da provede taj dan kod rođaka u unutrašnjosti ili u krugu porodice kojoj je poverila staranje o svom detetu. Ni rođaci ni staratelji njezinog deteta najčešće nemaju pojma kakvim se zanatom zbilja bavi, jer je ništa u njenom ponašanju i izgledu ne odvaja od kakve prodavačice u robnoj kući ili švalje u maison de coture, za šta se, u stvari, i izdavala. U slučaju da i ostvari svoje skrivene snove, nije bilo mogućno napraviti i najmanju razliku između nje i ostalih vlasnica galanterijskih radnji i caféa u tom mestu, poudatih isto tako za imućne udovce. Izuzev možda što je u odnosu na te žene imala više razumevanja za hirove i nastrane prohteve svoga muža, kao i dublji uvid u ljudsku prirodu uopšte. Među onim energičnim, u crno odevenim, prijatnim damama bujnih grudi što sede za kasom širom Francuske, na hiljade njih regrutovano je iz redova bivših prostitutki, no zemlja zbog toga nije nimalo bolja ni gora. Mnoge od njih, verujem, ponele su se kao prave heroine u Pokretu otpora.

Od kako su pariski burdelji zatvoreni 1946. godine, o njima su počele da se ispredaju čitave legende. Ako se nekom pažljivijem čitaocu možda i učini da ovi redovi nisu napisani bez izvesne nostalgije za tim kućama, ja ću mu mirna srca dati za pravo. Jer te su kuće bile sastavni deo šire pariske slike, francuskog života i literature. Ako bi se povela, pak, reč o moralu, svi oni otrcani no ništa manje uverljivi argumenti govore njima u prilog: prostitucija je stara koliko i čovečanstvo; zakon koji bi zabranjivao legalan rad bordelima – slično kao što je to bio slučaj sa prohibicijom alkoholnih pića - ima za posledicu u prvom redu to da se prostitucija povlači u podzemlje, pri čemu nužno dolaze do izražaja sve one pojave što prate zločin, nemoral i korupciju. Pariske kuće iz dana legalnosti ne predstavljaju ni jazbine Sodome ni idilična mesta kakva su opisana u pojedinim romanima; u pitanju je jedna propisna trgovinska organizacija gde se seks, lišen svih tajni, nudi kao roba. Apsurdno je u okvirima merkantilnog društva očekivati da bi jedan od najpotentnijih ljudskih nagona mogao izbeći sudbinu opšte komercijalizacije. Ako već priznajemo sebi činjenicu da je seks kao predmet kupovine i prodaje neiskorenjiva pojava, onda valja priznati i to da je slobodna trgovina neuporedivo bolja od crne berze i svih ostalih prljavih rabota vezanih za nju.

Jedan od najjeftinijih pariskih burdelja nalazio se u ulici Fursi, u kvartu Sen Pol - siromašnom predgrađu između Otel de Vija i Bastilje. Oko ovog mesta vrteli su se uglavnom fabrički radnici, mehaničari, alžirski ćilimari, poštanski službenici i mornari. Petkom uveče, kad bi primili nedeljnu platu, ti ljudi bi formirali dugačku kolonu na uskom pločniku uličice. Na prvi pogled nalikovali su na svet što mirno čeka u redu pred nekim bioskopom, s tom razlikom što su ovde bili sve sami muškarci. Mirno ćaskaju među sobom, puše, neki čitaju sportsku stranu Pariz Soara, mnogi grickaju cacahouettes ili semenke suncokreta. S vremena na vreme, gérante promoli glavu kroz vrata i okupljenima se obrati sa pitanjem ima li klijenata za gospođicu Žizetu; na to bi neki muškarac istupio bez žurbe iz reda i ušao u kuću. Tarifa ovih kuća godine 1929. iznosila je četiri i po franka (serviette comprise) ili upravo onoliko koliko košta jedan jeftiniji prix fixe ručak. Seks je ovde bio sveden na vrednost tanjira supe u Vojsci spasa. Izgovaram te reči ne s revoltom kao što u prvi mah možda izgleda, već sa patetikom: u ovom prizoru bilo je bez sumnje mnogo više dostajanstva nego u bilo kom američkom striptiz-šou. Ljudi su u najmanju ruku bili sigurni da ih na ovom mestu ne čeka nikakva prevara, da će ono za čim žude zbilja i dobiti; u njihovim očima kuća u ulici Fursi, sa svojim jeftinim sjajem, nije bila lišena čak ni izvesnog oreola romantike. Ta im je kuća dolazila kao svojevrsna zamena za neki otmeniji noćni klub; u ime kojih moralnih principa je ovim ćilimarima i beskućnicima uskraćen njihov prix fixe raj?

Jedna od devojaka iz ulice Fursi zvala se zbilja Žizet. Bila je mlada, lepuškasta crnka rodom iz Marseja, a od roditelja Talijana. Računa da će najdalje za dve godine raskrstiti sa svojim zanatom i da će se udati za svog mladića - koji upravo služi vojsku, a kome rok službe ističe za dve godine. Sa ušteđenim novcem planira da otvori benzinsku pumpu negde u Provansi; svom zaručniku, razume se, i ne pomišlja da otkrije tajnu na koji je način stekla miraz. Njezin radni dan završavao se u četiri sata ujutro; nakon toga bi obukla neku pristojnu, modernu haljinu, nazula sandale sa niskom potpeticom i pešice krenula ka Lionskoj stanici gde je živela. Dok bi se vraćala kući, često se dešavalo da joj priđe neki kasni prolaznik, ali ne kao uličnoj devojci već kao svakoj pristojnoj dami. Takve pozive najčesće je odbijala, iako bi joj ponekad bila ponuđena suma bar deset do dvadeset puta veća od one koju je dobijala u bordelu gde je radila. Objašnjavala je to s jedne strane svojim umorom, a s druge time da joj se gadi i sama pomisao da treba da se pretvara pred tim ljudima.

"Nisam rođena za takve stvari", glasilo je njeno objašnjenje, "prevrće mi se utroba kad pomislim da moram da se prenemažem, glumatam ili natežem s nekim. Ovde je sve prosto kao bob i jednostavno. Dovoljno je da stavim na sebe bluzu i da haljinom zaklonim zadnjicu od radoznalih pogleda pa da moja cena skoči deset puta i ja odmah postanem femme fatale. A znaš li zašto? Samo zato što u času kad navučem bluzu na sebe, ovo ovde (tu se ona pljesnu po svojim lepim, obnaženim grudima), ovo ovde prerasta u misteriju. Ljudi su spremni da plate i stotinu franaka samo da bi bacili jedan pogled ispod te bluze, dok ovde mogu sve dobiti za pet franaka, serviette comprise. Pritom mi bez prestanka melju o tome kako sam jako pametna, puna duha, žena o kojoj su celog života sanjali. Naročito Englezi i Amerikanci što se vraćaju kući iz Bal Mizeta u ulicu Lap. Ti momci su tako fini, tako plavi i tako glupi da hoćeš-nećes moraš da ih sažaljevaš. Da kojim slučajem i kod njih ima kuća poput ove, ne bi im trebalo mnogo da shvate da se iza njihovih uspaljenih nada ne krije uglavnom ništa - osim mnogo buke oko jednog omleta. Čujem da je svaki drugi Englez impotentan, pederast ili des mélancoliques. To je samo stoga što nalaze tajnu tamo gde je reč jedino o korzetu sa elastičnim žicama. O les pauvres malheureux..."

U slobodnom vremenu između kancelarijskog posla i noćnih smena prionuo bih na pisanje uvodnih članaka - u proseku dva mesečno - za Vossische Zeitung, najpoznatiji u to vreme Ulštajnov liberalni časopis, koji je imao najviše sličnosti sa engleskim Mančester Gardijanom. Pisao sam o neadrealističkim filmovima (Bunjuelov danas već klasični film "Andaluzijski pas" upravo je bio stigao u bioskopske dvorane), o Petefijevom pozorištu, o nečuvenom skandalu koji je izbio povodom Gazotte Franc, o neverovatnom nestanku belogardejskog generala Kutipova (koga je kidnapovao GPU – u što sam tada, poput svih dobrih liberala, odbijao da poverujem). Pisao sam isto tako o čuvenom Pikolijevom lutkarskom teatru na čije sam predstave jedno vreme pasionirano odlazio, o proleću u Parizu, o francuskom zvučnom filmu, o Meterlinkovoj najnovijoj knjizi i teoriji Luja de Broljija teoriji, koja će svom tvorcu doneti Nobelovu nagradu za fiziku 1929. godine.

Poslednji članak imaće presudni uticaj na moju karijeru. Pozvao sam telefonom de Broljija nepun sat pošto je senzacionalna vest iz Stokholma stigla u naše kancelarije, još pre nego što je i njemu samom stiglo zvanično saopštenje o nagradi. Bio je radostan poput kakvog gimnazijalca, nije čak ni pokušavao da prikrije svoju radost i dvaput me je upitao: "Jeste li zbilja sigurni da nije u pitanju šala?" Jedan ili dvojica novinara već su ga bili pazvali pre mene da bi ga pitali nekakve gluposti o sunčevim pegama i zracima smrti; stoga mu je ne malo laknulo kad je čuo da sam bivši student politehnike i da su moja interesovanja još uvek vezana za fiziku. Razgovarali smo nekih tri-četiri sata - de Broljiju je tada bilo trideset i sedam godina i u njegovoj ličnosti krio se nesvakidašnji spoj šarma i genijalnosti - da bih nakon tog razgovora ostao budan do zore, radeći grozničavo na novom članku.

U članku o kojem je reč izložio sam u popularnom obliku neke revolucionarne posledice de Brolji-Šrederove teorije o talasnoj mehanici; tekst je izašao nakon nekoliko dana u Vossische preko cele stranice. Zahvaljujući pre svega tom članku, Ulštajnovi su došli do zaključka da mi leži popularizacija naučne problematike; kako je glavni urednik naučne rubrike profesor Džoel upravo stajao pred penzionisanjem, to su mi ponudili njegovo mesto, što sam odmah prihvatio sa velikom voljom. Revient toujours á son premier amour - još jednom je, kada je reč o meni, došla do izražaja magijska privlačnost strele u plaveti.

U Berlin, gde me je čekala nova služba, stigao sam u septembru 1930. Moj prvi medeni mesec sa Parizom potrajao je tek nešto malo više od godinu dana. Nisam u to vreme ni sanjao da ću se nakon tri godine ponovo zateći u Parizu, no ovog puta kao izbeglica bez prebijene pare u džepu.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5