Proustove knjige su prava slika ljudskog bivanja

Pjesnici

Protjerali ga iz čitanke, iz razgovora, ime mu zabranili, ni spomenuti ga se nije smjelo, ali njegova pjesma postade narodnom (Ich weiss nicht was es soll bedeuten...), svaku mu riječ slavili, kasnije mu, kada se vlast promijeni, spomenik u istom mjestu gdje su mu knjige spaljivali podigli, ulice, škole i visoke nagrade njegovim imenom nazivali. Drugi (neću mu ime spominjati, nije jedan, a ni samo u zemlji jednoj), eno, udvarao se narodu, dodvoravao (svakoj) vlasti, hvalio domovinu (a i domovina imao barem dvije), taman za čitanke bio, i u nju se kao pisac, kao veličina u svom dobu, smjestio, ordenima i počastima okitio, oni na vlasti kao pjesnika ga isticali, kao velikog slavili, ali ga, vidi, nikada za svog prvaka ne izabraše, ne usvojiše, ne prihvatiše, ni u njegovoj kulturi, ni ljudi od kulture. „Nije do pjesnika, nego do pjesme“ – reče Heine, nakon svega. Pomalo i do osobe, dodah ja, tiho, za sebe.

Platonov, Andrej Platonovič

Pisao je mnogo, objavo mnogo toga. Navodno mu je na spisateljskoj vještini bio zavidan i sam Hamingway. Čitao sam jedan izbor njegovih priča, koji je izašao u Beogradu pod naslovom Tajanstveni čovjek, čudio se njegovoj opsjednutosti lokomotivama, a kasnije saznao da je bio inženjer i s lokomotivama imao puno posla. Poslije sam čitao i Iskop, knjigu u kojoj je drama jezika osnova drame junaka ovog djela. U oba spomenuta djela je bilo mnogo humora, mnogo ironije i subverzivnih ideja, koje srećom uvijek budna cenzura nije primijetila. Ni sam Staljin nije znao što da misli o njemu, pa ga je u istom govoru najprije nazvao budalom, a malo kasnije genijem. I tako u kazivanju o piscu pokazao koliko je nesigurnosti bilo u svakom životu pod njegovom vlašću, a i sam sebe opisao.

Poeova smrt

Edgar Allan Poe je imao velike muke s pjesmama, s Gavranom posebno, pisao tu pjesmu godinama, proganjala ga i svaka od njegovih priča, u svakoj bila njegova kletva, uz to ga dohvatili i mnogi opijati, ali kasnije mnogobrojni istraživači, doktori, pusti znanstvenici, a ni mjesni policajci nikada nisu saznali gdje je bio i što se s njim dešavalo deset dana prije nego što je u deliriju i silnim mukama umro, a ne pronađoše ni pouzdan odgovor na pitanje o tome koji ga je od njegovih demona uništio. Jedino je pouzdano, donekle, da je iz tih demona rođena njegova poetika, Gavran posebno.

Pound, Ezra

Ima nekoliko pisaca koji su izgubili ugled zahvaljujući svojemu političkom angažmanu. Ponekad ih samo zbog toga slave ili kude, često im i djelo promatraju samo iz te perspektive. Čak za istog pisca kažu da mu je djelo veliko kada podrži „našu stvar“, a ako se ovaj promijeni, pa iz nekih razloga podrži „njih“, odjednom taj isti pisac i njegovo djelo ništa ne vrijede. Je li to nepravedno? Nepravedno po autorovo djelo sigurno jest, ali ne i po njegov moralni lik, jer ako je u pitanju kakva nemoralna gesta, tada ni najbolje djelo ne izbavlja autora od njegovih loših djela, od nedjela, posebno ne od zagovaranja i pristajanja uz zločin. Nema tog koji je više biće i može nanositi nekažnjeno ranu drugima. Sve to kažem, a imam na umu Ezru Pounda.

Pisao sam o Poundu, sa zanosom, o njegovoj poeziji. Promijenio je suvremenu poeziju, napisao je novu Ilijadu i doživio svoju Odiseju (zanimljivo: otac mu se zvao Homer), a u političkom životu stao u Drugom svjetskom ratu protiv svoje domovine na stranu Mussolinijevog režima. Postao izdajnik. Izdajnik svoje domovine, izdajnik humanističkih ideala, izdajnik poetske ideje lijepog i dobrog. Priklonio se fašizmu. Postao jedan od onih paradoksalnih umjetnika - populista, umjetnika koji brane svoj individualizam i elitizam, a istodobno se na sav glas zalažu „za narod“, premda nikako ne bi da budu „s narodom“. Poslije rata je Pound bio uhapšen, suđen. Bio po zatvorima i ludnicama. Umro usamljen, prezren.

Pounda pjesnika mi bi žao, nepravda se desila njegovom grandioznom djelu, mnogi zbog toga za njega ni da čuju, ali ja ga ipak slavim. Slavim njegovu grandioznu poetiku, iako Pounda fašistu nikako ne bih žalio, za njegovu moralnu gestu nikakvog razumijevanja nisam imao. Stariji teoretičari i stvaraoci, posebno oni bliski romantizmu, smatrali su da je geniju sve oprošteno i dozvoljeno, pri čemu su mu zapravo, nesvjesno, dozvoljavali isto što i moćnom tiraninu, koji ne poštuje nikoga i ništa. Ja pak ne mislim da postoji osoba kojoj je sve dopušteno ni u pravnom ni u moralnom smislu. Pa ni Poundu, fašisti. Što nikako ne znači da ne cijenim Pounda, pjesnika.

Potocki, Jan

Rodio se u Poljskoj, zemlji razvijene pismenosti, značajnih pisaca, naglašenog poštovanja prema duhovnim vrijednostima. Bio je bogati plemić, ugledan, sklon avanturama, jednom i u balonu letio, a i vrlo radoznala duha bio. Puno je putovao, i u Dalmaciju je dolazio. Dok sam čitao njegovu knjigu Rukopis nađen u Saragosi imao sam dojam da je Potocki samo htio pričati: njegove priče su uistinu bile priče ispričane poput Šeherezade, jedna iz druge, jedna u drugoj, a sve sprega njegove imaginacije, erudicije i životne odiseje. Pričao je ovaj nadareni grof ove priče svojoj bolesnoj supruzi, svaki dan drugu, kratku, zanimljivu, tako voljenu suprugu održavao u životu. Na kraju se pisac preplašio od sebe sama, od svoje vlastite imaginacije, povjerovao da se pretvara u vukodlaka, pucao u njega, u strahu sebe ubio.

Prévert, Jacques

Volio sam kazivati njegovu Barbaru. Pravio se važan što pjesmu znam i na francuskom. Dugo nisam ni znao da je pisao i priče za filmove. A neki od filmova kojima je napisao scenarij postadoše „filmski klasici“: Posjetitelji noći, Dan se budi i Djeca raja ubrajaju se u velika djela filmskog „magičnog realizma“. Ali, on bi bio slavan i da nije bilo tih filmova. Bio bi, jer je bio popularan pjesnik. Jedini pjesnik koji je filmu napravio uslugu, prvi koji je od filma napravio poetiku. Prévert je bio omiljen, slavljen kao veliki pjesnik, mnoge njegove pjesme su postale šansone, a vjerojatno je najčuvenija Uvelo lišće. Bio je pravi urbani pjesnik, pjesnik grada, pjesnik kejova, mostova, parkova i ulica, pjesnik koji je imao svoju mnogobrojnu „djecu raja“. Njegova djeca ga usvojila, on njihove muke i ljubavi kazivao.

Prévertova jednostavna, topla, nježna, iskrena poezija mojim je vršnjacima bila vrlo draga, naročito u srednjoj školi, dok još nisu znali što bi sa svojim emocijama, a nisu najbolje baratali ni jezičnim finesama, nisu znali „prave riječi“, pa su koristili stihove ovog pjesnika kao pomoć u „iskazivanju sebe“, kao pripomoć u (uglavnom uzaludnom) udvaranju. Tako su se Prévertove Riječi i Čari velegrade pretvorili u neku vrst „praktične poezije“, premda njihovi „korisnici“ gotovo nikada nisu navodili ime autora. Ali su tada, možda usprkos svojim namjerama, barem na kratko i sami bili pjesnici. Ne znam što bi oni na to danas rekli, ako bi se bilo koji od njih htio i mogao sjetiti svoje mladalačke nježnosti, sebe sama, svog sna, koji i sam nesta. A meni, eto, film i pjesma osta.

Proust, Marcel

Gospodin Proust zaspi obično rano, u zoru. Budi se u sumrak. Sada više ne prevodi, manje čita, najviše vremena provodi u krevetu, kao što mu je kućni liječnik savjetovao, astma ga više neće napustiti, a ni sjećanja na minula vremena, pa leži, ali ne miruje, zapisuje, ne staje, neće se više do kraja života zaustaviti.

Pisanje je sigurno umjetnost riječi, a Proust možda njegovo najpotpunije otjelovljenje. Sve što su bile zadnje godine njegova života bile su riječi. Život mu se već dogodio, a onda krevet, kupke, papir, pero, pisanje. A onda iz šalice čaja, kao iz neke nove Aladinove lampe, navriješe duhovi, uspomene, sjećanja... Nema u Potrazi za izgubljenim vremenom nekih dramatičnih događaja, ali čitatelj ne odustaje, jer ga vodi autorovo kazivanje (neki Proustovi znanci tvrde da je pisac istim ritmom i jednako opširno, bez zastoja u životu govorio), vodi ga pripovijedanje, drama pisanja, intenzitet ne-događaja, stalno očekivanje, a tako slično u svakom životu: slike likova i doba, prolaženje vremena, bivanja, svega što je bio pisac i što može biti njegov čitatelj. Nekoliko dobro obrazovanih ljudi koje sam poznavao pročitali su cijelu Potragu za izgubljenim vremenom u doba osobnih bolesti, često baš u bolnici. Možda zato što je to vrijeme kada čovjek počne misliti i o osobnom „temps perdu“ (perdu, izgubljeno, iščezlo, prošlo, potrošeno), a u cijelom Proustovom djelu ima nešto od tog „bolesničkog ritma“, od tihog odlaženja i sporosti staračkog sjećanja. A u njemu mnogo vraćanja, baš kao u svakom životu. Zato su njegove knjige prava slika ljudskog bivanja.

Osjećao je to, znao i gospodin Proust, pa nije brinuo zbog problema sa izdavačima, nije se ljutio ni kada je njegov prvi tom Potrage odbio u ime izdavača nitko drugi do veliki André Gide, koji je, uostalom, i sam kasnije shvatio o kakvoj se knjizi radi i zato svoj prvi, negativni sud o Proustovom djelu smatrao najvećom greškom koju je u životu napravio. Proust je u mladosti mnogo volio biti u dobrom društvu. Onda ga bolest i razočaranja od društva odvojiše. Tada je, tek tada postao pisac i potpuno ovladao, potpuno shvatio što je njegovo društvo i on u njemu. A takvi su i njegovi čitatelji: razlikuju se u navikama, nazorima ukusu i obrazovanju od drugih čitatelja, pomalo na njih gledaju s visine, a najčešće iz sve veće i već daljine.