Godišnjica: Deveti mart 1991. godine
Corava 04 S

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Prve žrtve stare kartografije

Dve žrtve, policajac Nedeljko Kosović i sedamnaestogodišnji učenik Branivoje Milinović, obračun vlasti i opozicije, tenkovi i suzavac na gradskim ulicama, svi ključni motivi za čitanje novije istorije Srbije, bili su u centru Beograda pre četvrt veka; Slobodan Milošević nije dao Televiziju, poligon na kojem će ubrzo defilovati reprezentativni slavodobitni, pohlepni ološ. Dogodilo se sve što je davno bilo ukalkulisano, živote su izgubila dvojica od više miliona Srba, viđenih za topovsko meso u realizaciji velikosrpske ideje i prateće kartografije.

"Rekao sam, ima mesec dana, nisu verovali boljševici da ćemo danas, kod našeg čestitoga Kneza - a naročito za koji trenutak kad krenemo da uzmemo TV Bastilju - pokazati srpsko srce i srpsku izdržljivost. Nažalost, drugoga nam puta nema. Predsednik Republike pred sobom ima dva tasa: na jednom su vaši životi, životi mnogih milicionera (jer čujem da su naši momci u okršajima zarobili automatsko oružje), na tom tasu su sloboda Srbije, čast, mir, a na drugom pet ostavki i jedan demanti. Neka predsednik Republike odlučii šta će, ja sam odlučio: vodiću vas na Televiziju rešen da poginem”, uzvikuje predsednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković tog vetrovitog 9. marta koji će se preseliti u istoriju.

Pet ostavki, direktora Dušana Mitevića i četiri urednika: Slavka Budihne, Predraga Vitasa, Ivana Kriveca i Sergeja Šestakova, Slobodan Milošević doživeo je kao najozbiljniji napad na sopstvenu vlast. Braniće ih, s jakim razlogom, a potom, kao u šahovskoj partiji, žrtvovati za tempo.

Pred vratima propagandnog štaba već su iz rezerve vrebali gori od smenjenih, gomila ratnohuškačkih bednika, neki od njih i danas ugledni članovi društva, čak i medijski tajkuni, poput istrebitelja dezertera Milorada Vučelića. Podeljeni su otkazi nesrbima i sumnjivim Srbima, punih deset godina Srbija je, različito motivisana, nakazno drvo neslobode (Borislav Mihajlović Mihiz) lomila, lomila i na kraju ga polomila. Vratila se na početni položaj, u prvobitno stanje, nakon smrti i patnje, četiri izgubljena rata i nesputanog zla koje je širila sa komandnog položaja u svom glavnom gradu.

Prvim je jurišom komandovao Vuk Drašković, drugi je, u naletu višestruko brojnijih demonstranata i nekih drugih protagonista oduvao Televiziju, privremeno je oslobađajući stega dirigovanog izveštavanja i komentarisanja. Danas, četvrt veka od prvih "mirnih demonstracija za slobodu informisanja" izvesno je da su građani Srbije izašli na ulice Beograda, boreći se za očuvanje naznaka demokratskih građanskih institucija koje je Slobodan Milošević bezočno gazio. Izvesno je i to da se deo njih pobunio protiv ratova i da je godinama gubio tu bitku, u gradu kojim su, već koji mesec nakon devetomartovske pobune, defilovale državne bande uniformisanih protuva.

"Beograd - ratište" izvestiće "Borba" u desetomartovskom broju, prvom u novom formatu. Već koji dan kasnije osvanuće naslov "Roditelji na Ušću - deca na Terazijama", tiskana svedočanstva pokušaja da se pobedi narastajuće zlo. Pozvaće Dušan Matković, visoki funkcioner Socijalističke partije na odsudni obračun sa studentima, koji su, za promenu, bili u centru Beograda. Kontramiting će se tako udenuti u simbole nezaustavljive propasti.

Nisu devetomartovske demonstracije bile dan homogene pobune protiv velikosrpskog projekta, protiv zločinaca koji će zaposesti i zadržati vlast. Nisu bile mnogo toga što bismo danas voleli da jesu. Konačno, nezavisno od njihovog karaktera, ostaje činjenica da ni pošten svet nije dao sve od sebe, često ni malo, onoliko koliko bi bilo dovoljno za drugačiju Srbiju.

Oni koji su pokušali, nemaju čega da se stide.

*Tekst je objavljen 9. marta 2016. godine na e-novinama

Oceni 5