Tekstovi autora: Božica Jelušić

Dakle, knjige. Kad dobro razmislim, one mi zbilja stvaraju oklop, bedem, puževu kućicu, kukuljicu obješenu o granu, i jednostavno me štite od udara bolesne, bučne, nametljive zbilje, prožete tjeskobom u svim porama društvenog tkiva. Dok ih otvaram, mirišem, gladim, pripremajući se za čitanje, osjećam plimu zahvalnosti, prema svima koji ih još uvijek pišu, proizvode, vjerujući poput mene u moć i magiju slova

U poslanici Efežanima sv. Pavao govori kako ljudi moraju platiti crkveni porez, jer (istinski) duhovnici “oru za njih na nebeskoj njivi” i donose im spiriutualne darove i buduće blagodeti milosti. A ja vam kažem: NE KUPUJTE, ne dajte i ne plaćajte ovu jeftinu, iskvarenu nauku, ovaj svjetovni jad i čemer, pehlivansko laganje i prenavljanje, balansiranje između laži i samoljublja

Ne brini za tijelo: dotrajalo bješe,/ Naći će mu lako uspješnija klona./ I srce mu dati novo, ispod preše,/ Posve isto, kao srca miliona

Mislim o svima koji poslove ne završe;/ Knjige i teoreme il’ slike plamtećih boja./ O tima, što su mračna i genijalna kroja,/ I umru prije no što četrdeset navrše

Pessoa, međutim, veli: “Moja je fantazija obitavala u negdašnjim raskošima i iz ruku kraljice primala dragulje zastrte drevnošću”. A među tim su draguljima svakako: sporost i temeljitost, pravo na dugačke rečenice, uživanje u odabranim trenucima, poznavanje okusa hrane, smisao za detalj, prepoznavanje rijetkosti, čulna treperenja, posjedovanje i čuvanje tajne, nalaženje utjehe u nastojanju oko beskorisnog, bavljenje otpisanim i zaboravljenim stvarima, višesatno gledanje kroz prozor, svakodnevno učenje o prirodi i ljudima, naposve o vlastitim osjećajima, uz dopuštenu primjenu “prava na pogrešku”

Kad mi svejedno bude kakvo je vrijeme,/ Jer mi u srcu vlada samo mir i bonaca,/ Ne razdiru me više kajanja i dileme;/ Čekam da jesen lišćem staze mi potaraca

I ne govori više da imam oči dječje./ Pamtim samo konture, ne sjećam se detalja./ Ako zaista misliš da nešto spasiti valja,/ Molim te da požuriš: Budućnost minula već je

Ona riječi gladi izvan gramatike,/ U gugutu ptice traži mrvu sklada./ I ničega nema tamo gdje strah vlada:/ Gusjenice mrve okvire i slike

Zime su kao kliješta: vade nam bitno rebro./ Od čega postali smo? U što se tijelo presvlači?/ U procjepe i škarpe kaplje sivkasto srebro./ Gdje drama rastanka traje, jesmo li promatrači?/ I Tanatos i Eros plešu u Freudovu loncu

Živi bili, idem smanjiti plin, da lepo i fino krčka, mi Sarmati volimo to natenane, i čim duže da se po kući širi onaj fini miris, koji bi i starom Montaigneu dao gušta za još pokoju stranicu

Za Arsena sam se doslovce borila i izborila: da ga smijem slušati u podstanarskoj sobi na mom nespretnom magnetofonu , kupljenom od tankih Žikinih honorara u “Međimurju”; da ga nosim na more, da ga ne dajem u razmjenu za tada aktualnije ploče talijanskih i francuskih šansonjera; da ne raspravljam o njemu s ljudima koji ne razumiju poeziju