Ptica na žici
Begs 01 S

Photo: Scaramanga

Dario Džamonja: S proljeća

Tada je pakovala stvari i vraćala se svojoj majci.

Ocu bi tada čelo postajalo za jedan prst više i na njemu bi se urezala još jedna, nova bora. Kaput na ramenima mu je postajao širi, a nogavice na pantalonama duže...

Kada bi ujutro pošao na posao, kada me je nosio do kuće preko puta, do naše komšinice Aiše, kojoj me ostavljao na čuvanje, svi prozori bi se načičkali glavama žena koje su ga pratile sažaljivim i podsmješljivim pogledima, sve dok ih muževi ne bi psovkama utje­rali nazad u kuću.

Ja sam kod Aiše ostajao sve do poslijepodneva, dok se otac ne bi vratio s posla.

Ne sjećam se kako sam provodio dane prve godine kada se to desilo; u sjećanju mi je ostao samo miris prȁse kuhane sa steljom, a i dan-danas mi se desi, kad se u nekom snu vratim u djetinjstvo, da se probudim sa zrnastim ukusom crne halve u ustima, one iste hal­ve koju sam svakodnevno jeo kod Aiše.

To bi trajalo sve do prvih dana ljeta, a tad bi se kući, isto onako iznenadno kao što je i otišla, bez riječi objašnjenja, vraćala moja majka.

Pamtim da se uvijek vraćala ljepša, svježija i mlađa. Ili se meni to tek činilo.

Njen povratak su na prozorima sada dočekivali muževi onih is­tih žena koje su proljetos gledale za mojim ocem. Mahali su glava­ma u kojima su se rojile razne misli, ostajali ukočeni u jednom po­ložaju sve dok im opušci u ustima ne bi dogorjeli do usana i prenuli ih, a tada su psovali nešto i ulazili u kuću.

Majka bi me po povratku mnogo voljela i nije propuštala nijed­nu priliku, kada bih se našao u njenoj blizini, da me čvrsto zagrli i obaspe mi lice poljupcima.

Tepala mi je:

«Malo moje, maleno.. . Budalice mala, ti si mislio da bi tebe tvoja majka ostavila? Ne bi tebe tvoja majka ostavila ni za kakvo blago ovoga svijeta.»

Tada je, po povratku, voljela i mog oca. Svakodnevno se dotjerivala i uređivala, čak i kad je išla na pijacu. Kad bi se vraćao s posla, dočekivala ga je još na samom početku ulice, padala mu u zagrljaj, ljubila ga i hodala s njim pod ruku, sva zanesena, a tada su se na prozorima pojavljivale glave i žena i muževa, i posmatrale ih s mržnjom i nerazumijevanjem.

To bi trajalo kratko. Uskoro bi se u vazduhu u kući počeli osje­ćati nagovještaji neke netrpeljivosti: tanjiri su sami od sebe padali s polica, mlijeko se sirilo, brašno postajalo crvljivo, ulje užeglo...

Majka bi prestajala da se kinđuri, da dočekuje oca kad bi se vraćao s posla. Otac bi teškim korakom ulazio u kuću i zaticao maj­ku kako sjedi u nekom kutu, odsutna pogleda, a ruke joj beživotno leže u krilu.

I ja sam prestajao da postojim za nju. Sada je često sjedila ispred psihe sa ogledalom, naginjala se nad njega, netremice buljila u je­dnu tačku kao da hoće da vidi šta se krije iza njega, zatezala rukama kožu na vratu i licu, i plakala...

Tako bi išlo sve do prvih dana proljeća, a onda bi se opet ponav­ljala prošlogodišnja scena sa pakovanjem kofera, sa komšinicama na prozorima, sa mojim odlascima kod Aiše...

Ta, druga godina, kada je majka otišla, donijela je sa sobom, osim vječnog mirisa prȁse i ukusa alve u ustima, nešto novo. Aiša je imala kćerku Eminu i sada sam s njom provodio dane. (Aiša je i ranije imala Eminu, ali ja je nisam primjećivao.)

Emina je bila nešto starija od mene. Imala je zelene oči i crvenu maramu na glavi. Maramu na glavi je nosila jer je bolovala od neke bolesti od koje joj je počela opadati kosa, a na tjemenu su joj se pojavile ružne kraste.

To sam saznao kad je jednog dana, dok smo sjedili na ponjavi u dvorištu njene kuće, skinula maramu s glave i rekla:

«Hoćeš da vidiš nešto ružno?»

Ja sam preplašeno potvrdio da hoću, a ona je onda spustila glavu i rekla:

«Zar nije odvratno?»

Rekao sam da nije, a ona mi je tada naredila:

«Dobro, ako nije, onda me češkaj tuda.»

Morao sam da je češkam po ružičastoj krasti s koje su otpadale bijele ljuspe sve dok joj to ne bi dosadilo ili dok joj nešto drugo ne bi palo na pamet.

Rekla bi, naprimjer:

«Hajde da pravimo ručak.»

Tražili smo puževe golaće po vlažnoj bašti i pekli ih na vatri od pruća i to me je neobično zabavljalo sve dok Emina ne bi rekla:

«A, sad pojedi to!»

Ne znam šta me je to tjeralo da je slušam, ali znam da sam bez pogovora ispunjavao svaku njenu želju.

Gutao sam puževe, a utroba mi se okretala od gađenja. Jeo sam sve dok ne bih počeo plakati od muke, a ona bi se tada nasmijala i rekla:

«Što jedeš kad ti ne prija?»

Davno bih se požalio njenoj majci Aiši ili mom ocu, ali je Aiša nekako prozrela tu moju namjeru i prije nego sam je sproveo u djelo, upozorila me je:

«Ako ikome živom kažeš -više me nikad nećeš vidjeti.»

To je trajalo nekoliko godina i svake godine su Eminina mučenja postajala sve maštovitija, ali, ako sam nekada s nestrpljenjem očekivao dan kada će se majka vratiti, sada mi izvjesnost njenog povratka, saznanje da ću prestati da vidam Eminu, nije dalo da spa­vam.

Nisam mogao da zamislim ni dan bez Emine, ali kada bi se maj­ka opet vratila, kada bi stvari u našoj kući krenule po starom, ja bih prestajao da mislim o njoj, sve do sljedećeg proljeća...

Onda je tog proljeća moja majka spakovala kofere, izgovorila sve one rečenice o promašenosti svog života i otisla. Otac je nije čak ni pogledom ispratio.

Nije me uzeo za ruku i nije me odveo Aiši. Nije otišao ni na posao . Ostao je da sjedi na stolici.

Cijela glava mu se pretvorila u jedno veliko, smežurano, izbora­no čelo, nogavice su mu se vukle po podu, a ramena na sakou spala do lakata. ..

Doduše, meni više niko nije ni bio potreban, a nije me ni mogao čuvati. Ja sam već počinjao da kradem po pijacama, da se kačim o tramvaje, da se uvlačim na utakmice i bioskopske predstave, a bli­žio se i dan mog polaska u školu. Ja sam bio odrastao muškarac.

Emina me je srela na ulici, strgla maramu s glave i, netremice me gledajući onim svojim zelenim očima, pokušala da mi naredi:

«Češkaj me!»

Ja sam samo pljunuo kroz zube, kao što sam vidio da to rade odrasli muškarci, pokupio jedan opušak s ulice, koji je neko malo­ prije bacio i koji se jos dimio, uvukao dim u pluća i nisam je ni pogledao...

*Iz "Ptica na žici", drugo dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.

Oceni 5