Indeks broj jedan

Da smo izdavali članske karte, moja bi vjerovatno imala broj jedan – kaže Ismet Nuno Arnautalić (1942) koji se davne 1962. u Sarajevskoj ulici, danas poznatoj kao Ferhadija, sreo sa Šefikom Akšamijom i dogovorio da formiraju bend. Dao mu je i ime – Indexi, po studentskim knjižicama čiji su ponosni vlasnici postajali tih godina. Indexe napušta 1969, ali statistika kaže da spada u njihove najplodnije autore. S Goranom Bregovićem formirao je i grupu Jutro, nakon koje nastaje Bijelo dugme.

Jedan je od najodgovornijih za ono što će poput kakvog muzičkog cunamija zapljusnuti cijelu Jugoslaviju, za nastanak sarajevske pop-rock škole. Nakon muzičke započeo je televizijsku karijeru gdje je bio muzički urednik i autor brojnih emisija. Osnovao je i filmsku kuću Saga. Sve te godine, otkako nije član, ostao je vezan za Indexe neraskidivim prijateljstvima i uspomenama, koje su dijelom i uspomene svih nas koji taj bend i danas slušamo. Dio njih ove je godine ukoričio u knjigu Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu. Živi u Sarajevu, gradu čiji je imidž dobrim dijelom stvorila muzika, dakle Indexi. U gradu čiji je zaštitni znak njihov Pjevač, Davorin Popović. Razgovarali smo o… A o čemu bismo drugom uopšte i mogli?

Vic kaže: Znaš li kako su se Indexi zvali prije nego što su počeli studirati?

– Ne znam. Kako? – Đačke knjižice.

* Indexi su ušli u opštu kulturu, a navedeni vic jedan je od najilustrativnijih dokaza toga. Jeste li ponosni?

Kada nešto traje tako dugo i uspješno, onda se naviknete da ste i vi stalni dio toga. Počeo sam da izbjegavam taj izraz „ponosan“ jer je u neku ruku ofucan od prevelike upotrebe od strane političara. Ja bih danas radije rekao da sam srećan što sam bio dio te uspješne priče koja se zvala Indexi.

* Sa Šefikom Akšamijom ste početkom 60-tih osnovali Indexe. Ima i ploča na mjestu Vašeg sastanka koja o tom svjedoči. Kad se vratite u taj moment, kako Vam današnja slika Indexa izgleda, da li je daleko izvan tadašnjih očekivanja, u skladu s njima ili, možda, ispod?

– Nismo mi bili svjesni u šta će se to pretvoriti. Imali smo jaku i jasnu želju da nešto stvaramo. Imali smo i određenu dozu talenta koja se povećala dolaskom novih članova. Imali smo odlične uslove za rad. Radio Sarajevo otvorilo je tonski studio za snimanje, radio program počeo je da obraća veću pažnju na domaću muziku, pojavljuju se diskografske kuće, a mi smo postajali sve hrabriji, pa smo počeli i komponovati. Ta naša početna ideja bila je tako jaka da je uspjela da opstane toliko godina, da se razvija, podržava i voli od onih kojima je i bila namijenjena.

* Ni Vi ni gospodin Akšamija niste dugo pratili Indexe kroz njihovu karijeru kao članovi benda. Šta je, u Vašem slučaju, tome bio razlog?

Šefko je bio član Indexa od 1962. do 1965. a ja od 1962. do 1969. godine kada sam otišao na odsluženje vojnog roka. U tih sedam godina bio sam veoma produktivan jer sam napisao 12 kompozicija, 12 tekstova i 11 aranžmana za Indexe. Tek nedavno, kada sam istražio koliko je ko od članova Indexa bio produktivan u autorskom smislu, shvatio sam da sam ja na trećem mjestu, iza Bode i Fadila. Ja sam stalno bio u kontaktu sa Indexima. Ostao sam veoma blizak sa Bodom, a napisao sam i nekoliko tekstova za njegove pjesme. Bili smo najbolji drugovi sve do njegove smrti 2004. godine.

* Kad kažemo Indexi, pred očima nam je Davorin Popović, ponekom Slobodan Bodo Kovačević, upućenijima iskrsavaju i Fadil Redžić, Kornelije Kovač, Ranko Rihtman, Sinan Alimanović, Vi... Ima li neko ko po Vama u javnosti nije prepoznat, ali bi se njegov značaj trebao više naglasiti?

Uvijek i uglavnom u prvom su planu vokalni solista i solo gitarista. Oni su zvijezde benda. Svi su ostali u neku ruku, kako bi to dizajneri rekli „blurovani“. Ali osim gore navedenih članova Indexa ne smije se zanemariti uloga ostalih članova, Alije Hafizovića, našeg prvog vokalnog soliste, Nene Jurina, Ence Lesića i bubnjara Đorđa Kisića, Mire Šaranovića i Pece Peteja. Samo članovi benda znaju pravu važnost i ulogu bubnjara. Na bini oni drže stvar u svojim rukama.

* Ja se sjećam i Đorđa Kisića, iako je, recimo, kao bubnjar Indexa javnosti poznatiji Milić Vukašinović. Šta nam možete reći o tom, po mom mišljenju, samozatajnom čovjeku?

Mića Vukašinović poznatiji je kao javna ličnost, ali Đorđe Kisić jedan je od zaštitnih znakova Indexa. U samom početku postojanja Indexa on je bio veliko pojačanje jer je bio profesionalni bubnjar, a mi ostali bili smo amateri. Sama činjenica da je Đorđe Kisić bio član Indexa oko 30 godina govori o njemu kao važnom timskom igraču.

* Mnogo je priče o Indexima. Meni u toj cijeloj priči ima suviše anegdotalnog, a malo se priča o njima jezikom muzike. Šta je ono što po Vašem mišljenju treba istaći, a da dosad nije istaknuto?

Svi su poznati i kvalitetni muzičari željeli da zasviraju u grupi Indexi. Naša Muzička srednja škola i Muzička akademija zabranjivale su učenicima i studentima da sviraju zabavnu muziku. Zato se za Indexe može reći da su bili jedna vrsta pop-rock Muzičke akademije. Ako ste bili član Indexa, onda ste imali priliku da pokažete sve što znate. Davor i Bodo svojim su talentom uspostavljali muzičke standarde. Bodo je uvijek bježao od toga da njegova muzika bude jednostavna, prosta. Muzika Indexa mora nositi kvalitet znanja, rada, eksperimentisanja. Osim toga, morala je biti u rangu svjetskih muzičara. Ja volim reći da su Indexi opstali tako dugo jer ih je vezivalo najjače dvokomponentno ljepilo: prijateljstvo i muzika. Rad u grupi donosi mnoge prednosti. Imate sve što vam je potrebno kako biste stvorili nešto od ideje do realizacije. Radite, popravljate sve dok niste zadovoljni. Imate i ozbiljne kritičare (članove grupe), ali oni imaju zajednički cilj da sa vama naprave nešto što će se rado slušati. Možda se u tome krije i odgovor na pitanje koje ste mi postavili: „Zašto Davor nije imao toliki uspjeh sa svojim solo albumima kao što ga je imao sa Indexima?“

* Ne znam, recimo, šta su ti ljudi voljeli slušati kroz svoju karijeru. Šta je Davorin slušao, ko mu je eventualno bio uzor, šta Bodo, šta Vi?

Davor je u početku svoje karijere pratio festival u Sanremu jer je to tada bio jedini izvor modernije muzike. Znao je sve pjesme sa festivala. Bio je naročito uspješan u izvođenju kompozicije „24 hiljade poljubaca“. Tako smoga i otkrili u Fisu. Kada za nekoga kažete da je „načitan“, onda znate o čemu se radi. Bodo je bio „naslušan“ jer je kupovao po 50 ploča razne vrste muzike. Slušao je sve što mu je dolazilo pod ruku, bez obzira da li je neko bio popularan ili nije. Ja sam bio audiofil i imao sam veliku kolekciju ploča od Elvisa do grupe Toto.

* Indexi su imali kompleksan muzički izričaj. Bilo je pjesama, poput „Plime“ recimo, koje su u cijelosti bile takve, ali bilo je i onih koje iz kompleksnosti pređu u troakordni šlager. Volim navesti kao ilustraciju pjesmu „Sanjam“. Divna pjesma za slušanje. Budi najljepše emocije. Međutim, za muzičko umijeće, bar kad je u pitanju gitara, ogromna je razlika između uvodnog razlaganja i refrena. Primjera ima još: „310 poljubaca“, recimo. Jasno je, naravno, da su te razlike bili svjesni i članovi i benda. Čime se to opravdavalo?

Bodo i ja smo zajedno pravili aranžman za kompoziciju „310 poljubaca“ koji smo namjerno zakomplicirali nekim dionicama za gitaru i bas. Već na prve zvuke ove pjesme svima je jasno da to izvode Indexi. Mi smo tako skretali pažnju sa činjenice da je to šlagerska pjesma, ali u stilu i sa mirisom Indexa. Davorin je odgovoran za to što su Indexi počeli izvoditi i šlagerske pjesme. Ali u aranžmanskom smislu sve te pjesme bile su obogaćene stilom i prizvukom Indexa. Ne treba optuživati Davora za to, jer je on volio da pokaže da zna uspješno pjevati razne žanrove. Kada poslušate njegove izvedbe narodnih pjesama, kao što su „Snijeg pade na behar, na voće“ i „Žute dunje“, onda mu možete odmah sve „oprostiti“.

* Kad smo kod kompleksnosti muzičkog izričaja Indexa, anegdotalno ju je opisao Milić Vukašinović. Kaže kako dođe na probu, a oni se svađaju o kojem je akordu u nekom dijelu pjesme riječ, da li je neka sedmica ili šestica i sl., dok je on smatrao da se može upotrijebiti i neki standardni akord. Jeste li svjedočili takvim situacijama i kako objašnjavate tu težnju za perfekcijom? Da li je ona bila produkt muzičkog obrazovanja ili savršenog sluha ili nečeg trećeg?

Lijepo je i duhovito to što je Mića rekao. Svaka proba nove kompozicije donosila je i izmjene početnog stanja. Ako neko od Indexa predloži izmjenu nekog akorda, onda je presudno da li to dobro zvuči i ako zvuči, odmah se usvaja bez „svađe“. Kada je nešto dobro, onda je i jednostavno složiti se oko toga.

*Vi se već dugi niz godina bavite videom. Danas kad gledate Indexe, njihove spotove i nastupe, šta o tom možete reći?

Indexi uopšte nisu razmišljali o vizuelnom aspektu njihove muzike niti su po tom pitanju postavljali neke posebne zahtjeve. Za poboljšanje kvaliteta vizuelne prezentacije više su zaslužni mladi i talentovani reditelji koji su se pojavili prvo u Beogradu, a nakon toga i u svim drugim TV centrima. Ta vrsta televizijske prezentacije muzike dostigla je svoj vrhunac tako da je danas skoro nemoguće izmisliti nešto novo i originalno. Možda zato to sve postaje i pomalo dosadno. Ali postoji i jednostavno pravilo: Ne može se loša ili neoriginalna muzika popraviti nikakvom vizuelnom gimnastikom.

* Nele Karajlić, frontmen Zabranjenog npušenja, rekao je da je njegov bend jedini autentični sarajevski bend, da su i Bijelo dugme i Indexi mogli nastati bilo gdje u Jugoslaviji i da bi bili isti, a da je Zabranjeno pušenje moglo nastati samo u Sarajevu. Da, Zabranjeno pušenje je zaista samo moglo nastati u Sarajevu. Međutim, njihova sarajevskost se ogleda na leksičkom planu i opjevavanju nekih specifično lokalnih situacija. S druge strane, mislim da nije u pravu za Indexe. Nema muzičkog sinonima za Sarajevo kakav su Indexi, pogotovo Davorin. Teško je naći bend koji bi bio sinonim za Beograd ili Zagreb kao što je to slučaj s Indexima i Sarajevom. Može li sem to objasniti s muzičkog aspekta?

Nisam znao za ovu izjavu, ali mislim da je ona djelomično i tačna. Odnos Sarajeva i muzike malo je složeniji nego što se misli. Sarajevo kaom kulturni centar, kao višenacionalna sredina imalo je snažan uticaj na sve sfere života. Naravno da ako ne živite u Sarajevu, onda tog uticaja i nema. Ako iz nekog razloga odete iz Sarajeva, onda ste izgubili ono što vam je davalo posebnost i što vas je pokretalo i usmjeravalo u nekom pravcu. Pa i Nele Karajlić i Emir Kusturica nisu više bili tako uspješni nakon što su pokidali veze sa Sarajevom. Dobar primjer je i muzika koju je stvarao sarajevski dio „Zabranjenog pušenja“. Njihova je muzika mnogo kvalitetnija od one koju je stvarao Nele Karajlić u Beogradu. Nemoguće je napisati kompoziciju „Yugo 45“ u Beogradu. U nedostatku sarajevskog uticaja, Nele Karajlić je pokušao obojiti svoju muziku Dragačevcima. To je bio najbrži put da slušaoci u Bosni i Hercegovini prestanu slušati beogradsku verziju Zabranjenog pušenja. Ta muzika nije imala onaj „neophodni“ uticaj Sarajeva. Sve ono što je muzika Indexa, Bijelog dugmeta, Plavog orkestra, Crvene jabuke, Ambasadora itd. jeste direktni proizvod Sarajlija i Sarajeva.

* Da li su postojala neka mjesta gdje su Indexi najviše voljeli svirati i zašto baš tu?

Meni su u sjećanju Sloga i Fis. To su bila mjesta gdje smo isprobavali naše autorske radove, gdje nas je publika dobro poznavala, pratila i voljela. To je bila naša raja.

* Ovih dana Yu grupa obilježava 50 godina rada. Oni su svirali i klasični rock, ali i s primjesama etna. I Bijelo dugme je slično po izričaju. To je ujedno i najplodniji jugoslovenski talas u muzici kad su u pitanju nasljednici. Drugi način nastao je 1974, oni su imali flautu, prizvuk klasike, pa i simfonijskog rocka. U nekom smislu, sarajevski je reprezentant tog talasa bila Rezonansa. Potom tu je novi talas, s mnogo bendova; hard rock s primjesama metala, također je imao puno bendova, pop-rock također. Međutim, Indexi, kad je o muzici u Jugoslaviji riječ, samo u početnoj fazi sliče malo beogradskim Siluetama, potom se svaka sličnost s bilo kim ovdašnjim gubi. Kako je ta originalnost postignuta, koliko je svjesno ta sličnost izbjegavana? Zašto se, po Vama, nije stvorio neki nasljednik?

Autori, članovi Indexa, nisu stvarali muziku koju bi kasnije neko svrstavao u neku muzičku kategoriju ili talas. Indexi su morali pokazati da su vrhunski muzičari. To je bilo vidljivo na svakom njihovom snimku, a pogotovo na koncertima. Niko od dobrih muzičara ne želi da svoju individualnost sakrije od drugih. Zato je muzika medij u kome svaki muzičar želi da se pokaže u najljepšem svjetlu i gdje možete procijeniti da li je neko dobar muzičar za samo nekoliko sekundi, dok u drugim profesijama možete uspješno da prikrivate svoje neznanje, a da u isto vrijeme izigravate i stručnjaka. Ne znam zašto nema pravih nasljednika, jer su današnji uslovi za rad u muzici daleko bolji nego u naše vrijeme. Možda je i bolje da se ne pokušava imitirati Indexe jer je to područje koje su oni osvojili i u kome su bili suvereni.

*Koga ste na svjetskom planu nastojali prenijeti ovdje?

U početku su to bili The Shadows, The Beatles, The Rolling Stones. Kasnije smo natjerani da počnemo stvarati svoju muziku. To je bila najvažnija odluka koju smo slijedili.

* Još jedna stvar koja se veže za Indexe jest mali broj albuma i, generalno, u smislu kvantiteta, to je mal opus. Kako to objašnjavate?

U periodu svog postojanja (1962–2001) Indexi su snimili 135 kompozicija. Davor je snimio tri samostalna albuma sa 30 kompozicija. Brojke kažu da su mogli mnogo više. Indexi nisu imali nekoga ko bi ih tjerao u studio. Kompozicije su nastajale kao rezultat pojedinaca, a ne kao proizvod nekog kolektivnog koncepta.

* Kaže jedna anegdota da su Davorina navodno zezali da Zdravko Čolić pjeva bolje od njega. On je na to, opet navodno, odgovorio da može otpjevati sve što Čola pjeva, ali da Čola ne može ono što on pjeva. Moguće da je priča izmišljena, ali krije u sebi jednu tačnu stvar. Jako je teško otpjevati pjesme koje je pjevao Davorin, a postići isti efekt. Živimo u svijetu covera, reciklira se naslijeđe pa slušamo mlade ljude kako pjesme od gotovo bilo koga pjevaju dojmljivije nego njhovi originalni izvođači. Rade se i coveri Indexa, u muzičkom smislu savršeni, ali glas nas tjera da ipak potražimo original kako bismo istinski uživali. Kako Vi objašnjavate Davorinov glas?

Ja sam napisao prvu Davorovu pjesmu „Dječak iz obične ulice“. Na snimku Davor zvuči kao dječak (što je i bio), ali ipak sa prepoznatljivim stilom. Od 1965. do 1970. Davor nije imao onaj svoj specifični vibrato u glasu. On ga je kasnije umjetno stvorio i uvježbao do savršenstva tako da je postao prirodan. Po njemu je bilo lako prepoznati Davora. Indexi su imali svoj prepoznatljivi zvuk koji je bio rezultat njihove muzikalnosti i instrumentalne vještine. Čola i Davor su bili nešto najbolje što je Sarajevo dalo. Ne treba ih porediti jer ćete na kraju zaključiti da Davor liči na Davora, a Čola na Čolu. To je kao da poredimo Elvisa Prislija i Frenka Sinatru. Uzaludan posao.

* Osim Indexa, Vi ste, koliko mi je poznato, i s Bregovićem formirali grupu Jutro iz koje nastaje Bijelo dugme. Kako je bilo sarađivati s Bregovićem?

Nakon vojske zaposlio sam se kao gitarista u Plesnom orkestru Radiotelevizije Sarajevo. Nekoliko godina poslije počeo mi je nedostajati rad sa grupom. Goran i ja smo se dogovorili da osnujemo grupu Jutro. Obojica smo pisali kompozicije i nije tu bilo nikakvog nadmetanja. Ja sam pisao neke pjesme za grupu Jutro koje smo pokušavali predstaviti preko festivala zabavne muzike. U to vrijeme to je bio najbrži put do publike. Goran je imao svoj pristup koji se pokazao potpuno ispravnim. Ono što treba istaknuti da je Goran Bregović bio vrhunski kompozitor, tekstopisac, aranžer i gitarista. Nije onda ni bilo čudno što je njegova muzika, koju je stvarao za Bijelo dugme postala tako popularna, ali uz epitet „kvalitetna“.

* Radili ste na Radioteleviziji Sarajevo. Bili ste muzički urednik, autor, muzičar u orkestru... Ko su bili televizijski traženi muzičari, takoreći „televizični“, i kako su u toj priči stajali Indexi?

Indexi nisu bili muzičari koji bi se provokativno obukli niti izvodili sklekove za kameru. Oni su mislili da je bilo dovoljno da stanu pred kameru i otpjevaju/odsviraju svoju kompoziciju. Druge grupe trudile su se mnogo više od njih. Bez obzira na tu scensku ukočenost, Indexi su bili rado viđenigosti u svim televizijskim programima.

* Koliko je Radiotelevizija Sarajevo imala uticaja na razvoj muzičke scene? Jasno da u početku jeste, ali osamdesetih, recimo?

Uticaj Radija Sarajevo u šezdesetim i sedamdesetim godinama bio je primaran. Oni su bili glavni nosioci muzičke kulture. Pojavom prvih privatnih tonskih studija, diskografskih kuća, Radio Sarajevo gubi vodeću ulogu. Diskografske kuće počele su da finansiraju odlaske u najbolje tonske studije u Londonu, Minhenu. Postalo je popularno da se nova muzika miksa u inostranstvu. Radio Sarajevo, odnosno Radiotelevizija Sarajevo nastojala je da prati svjetski tehnološki napredak u snimanju muzike. Tako je kupljen i najbolji mix-pult Neve, višekanalni magnetofon Studer i sve ono što je bilo potrebno za svjetsku muzičku produkciju. Nažalost, to nije bilo dovoljno da Radiotelevizija Bosne i Hercegovine povrati staru slavu u produkciji muzike.

* To je sigurno bio jedan od puteva uticaja na muzička kretanja, ta radiotelevizija, šta biste u tom smislu sebi pripisali kao najveći lični uspjeh?

Kada sam ja došao na Televiziju Sarajevo kao urednik programa, odmah sam shvatio da je to kolektivni rad u kome su svi pojedinci važni jer pridonose ravnomjerno. Zato sam odmah okupio svoju grupu saradnika u kome su bili najbolji pojedinci – scenaristi, reditelji, scenografi, snimatelji, montažeri, organizatori itd. To je odmah dalo i rezultate tako da su sve pop i rock grupe i solisti iz svih centara Jugoslavije rado dolazili u Sarajevo na snimanja televizijskih emisija. To je rezultiralo i time što sam ja kao urednik imao zeleno svjetlo i za najskuplje projekte. Uprava Televizije znala je da će naša grupa uvijek dati maksimum i napraviti nešto vrijedno pažnje. Otvorio sam mladim muzičkim snagama sva vrata za lakši pristup televizijskim programima.

* Šta biste pripisali sebi kao muzičaru mimo rada na Radioteleviziji, ne u smislu bilo kakve samohvale, znam da niste takav čovjek i vjerovatno biste najradije odgovorili: Neka drugi o tom govore, ali u smislu ličnog osjećaja ponosa, to samo Vi možete reći.

Ja sam po prirodi znatiželjan i volim da osvajam nova područja. Bavio sam se muzikom, televizijskim programom, filmskom produkcijom. U te tri oblasti djelovanja radio sam razne poslove: kompozitor, aranžer, tekstopisac, gitarista, osnivač i član grupa Indexi i Jutro, član Plesnog orkestra Radiotelevizije Sarajevo, urednik mnogih televizijskih emisija (Pop non-stop, Pop poligon, šou programi, Novogodišnji programi, Top lista nadrealista, Pjesma Evrovizije), scenarista, reditelj, direktor filma, supervizor postprodukcije, montažer slike i tona, koautor filma MGM-Sarajevo koji je predstavljen na Kanskom filmskom festivalu, dobitnik kolektivne nagrade „Felix“ koju dodjeljuje Evropska filmska akademija. Film u kome sam bio producent i montažer „Sasvim lično“ bio je bosanskohercegovački predstavnik za Oskara. Nije ovo nabrajanje poslova i uspjeha koje su uradila tri čovjeka, nego samo jednog i to vrlo znatiželjnog i vrijednog.

* I na kraju ste skroz otišli u videoizričaj. Osnovali ste filmsku kuću Saga. Otkud video? Šta je to što se videom može reći više u odnosu na muziku i obratno?

Video je veoma izazovan jer koristi drugačije alate od muzike za postizanje onoga što ste željeli reći. Ima jedan apsurd kod videa. Kod videa je najvažniji audio. Audio podiže kvalitet videa, tj. svaki je video mnogo bolji ako mu je audio besprijekoran. Već tri godine radim na velikom videoprojektu „Ulice i trgovi grada Sarajeva“. Završio sam snimanje i montažu. Svaka ulica ili trg koji pripadaju jednoj od četiri općine Grada Sarajeva, a ima ih 985, ima svoj kratki film, autorsku muziku, tekst o ulici i engleski prevod. Napisao sam i knjige za četiri općine (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad). Sve sam radio sam, osim muzike. Biosam scenarista, snimatelj, reditelj, montažer, muzički saradnik, tekstopisac, organizator, vozač itd. Danas živimo u vrijeme pojednostavljenjaprocesa videoprodukcije. Ne možete imati ekipu u kojoj su pojedinci striktno zaduženi samo za jedan uži dio posla. U muzici je to bilo poznato kao one man band. U videoprodukciji ja to zovem „Uradi sam“.

* I za kraj, opet Indexi. Šta biste mladima preporučili kad su Indexi u pitanju, na šta da se ugledaju, šta je to što su Indexi radili, a da i danas može donijeti uspjeh?

Teško je, a i nepotrebno davati savjete nekome ko ih nije ni tražio. Nove generacije imaju dobru osobinu jer misle da znaju sve. Ustvari oni ne znaju šta sve ne znaju i zato su mnogo hrabriji. Hrabrost i talenat već su dovoljni za neki uspjeh. Ako nisam uspio da detaljno odgovorim na sva postavljena pitanja, preporučujem čitaocima da pogledaju mojum nedavno objavljenu knjigu Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu u kojoj sam pokušao dase prisjetim tih divnih vremena. Jedan od učesnika, Milić Vukašinović, napisao mi je: „Još uvijek sam pod dojmom i nostalgijom jer sitako uvjerljivo i sa ljubavlju ispričao priču našeg života, svih nas koji smo dio te veličanstvene sarajevske muzičke scene i veličanstvenog života koji smo tada živjeli. Svaka čast i hvala ti.“

*Sa dozvolom uredništva, intervju je preuzet iz dvomjesečnika Journal – izdanje KDBH Preporod, Zagreb 2020, novogodišnji broj 236/237