Interview

Nenad Rizvanović (Osijek, 1968) je pisac, kritičar i urednik. Uređivao je više dnevnih novina, časopisa i biblioteka, vodio književne tribine i festivale. Autor je knjiga „Trg Lava Mirskog“, „Dan i još jedan“, „Zemlja pleše“, „Sat pjevanja“, „Valceri iz Translajtanije“ i „Longplej“, koja je nedavno izašla u izdavačkoj kući Buybook

„Ja volim reći da su Indexi opstali tako dugo jer ih je vezivalo najjače dvokomponentno ljepilo: prijateljstvo i muzika. Rad u grupi donosi mnoge prednosti. Imate sve što vam je potrebno kako biste stvorili nešto od ideje do realizacije. Radite, popravljate sve dok niste zadovoljni. Imate i ozbiljne kritičare (članove grupe), ali oni imaju zajednički cilj da sa vama naprave nešto što će se rado slušati“ kaže u razgovoru za dvomjesečnik „Journal“ osnivač Indexa

Slavoj Žižek jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih svjetskih filozofa. Postao je poznat kroz svoje radove o Jacquesu Lacanu i psihoanalizi i kritici kapitalizma. Žižek je profesor na Filozofskom institutu Sveučilišta u Ljubljani i direktor Birkbeck Instituta za humanističke znanosti Sveučilišta u Londonu. Njegova knjiga Pandemija!: Covid-19 potresa svijet – izišla u Njemačkoj u studenom

Do 1991. godine svijet mi se okretao jednom brzinom, zatim… udarac i kočenje koje još traje. To je zvuk koji pišem. Dva života s ratom između

„Forma naše demokratije je - svako ima pravo na svoje mišljenje. Čekajte, u redu, ali mišljenja imaju hijerarhiju. Postoje profesionalne i vrednosne karakteristike – nisu sva ista. Ovde čak i ljudi iz Akademije dođu i kažu: važna je demokratija, svako ima pravo na svoje mišljenje. Pa, to je katastrofa. Izvinjavam se, ali nije relevantno svako mišljenje. To je isto deo populizma“ kaže Latinka Perović u ekskluzivnom intervjuu za web magazin „Milica“ koji kao svoju uređivačku politiku slavi proboj ženskih principa u svakodnevnom životu, umetnosti i društvu

Obožavam Evropu, bio sam i u Japanu, ali baš mi leži Amerika, nigde drugde nisam osetio takvu slobodu. Nije to za svakog, neki su bili pa su se vratili, ne sviđa im se, ali kao što sebe ne vidim bez Novog Sada, usuđujem se reći da ne vidim sebe ni bez Njujorka

Diana se povlači iz javnog života. O Akciji i onome što je radila za vrijeme rata ne govori se ni u najbližoj obitelji. Uvijek sklona pomoći ljudima, i poslije rata nastavila je s humanitarnim radom. Kada je u okolici Innsbrucka osnovano prvo S.O.S. dječje selo Diana ga je, iako nije posjedovala veća materijalna sredstva, svake godine novčano podupirala. Od kraja rata pa do trajnog preseljenja u Austriju živjela je sa suprugom na relaciji Zagreb – Innsbruck. Razdoblje od proljeća do jeseni provodili su u Austriji, a zimu u Zagrebu. Godine 1972. trajno se preselila u svoj rodni Innsbruck, gdje su ona i suprug najprije živjeli u stanu njenog oca, a kasnije u maloj obiteljskoj kući koju su sagradili. Tu im se pridružila i Silvijina majka, mlađa kćer Ilse. Diana je umrla u Innsbrucku 20. kolovoza 1978. godine i sahranjena u obiteljskoj grobnici

U Sarajevu će se od 28. do 31. oktobra održati peti po redu Međunarodni festival književnosti Bookstan. Otvoriće ga Benjamin Moser, ovogodišnji dobitnik Pulitzerove nagrade u kategoriji biografije. Njegova knjiga „Sontag: život i djelo“ pojaviće se u izdanju kuće Buybook (prevela Senada Kreso), neposredno pre početka festivala. Tim povodom smo razgovarali sa autorom

Almodovara sam upoznala tokom osamdesetih. Svi umetnici u Madridu i oko njega su se poznavali. Dolazio je na naše koncerte, a jednog dana me je pozvao da igram u "La Ley de Desco," a hteo je da učini besmrtnim to kako sam tada izgledala. Tokom tog prvog pojavljivanja sama sam radila i šminku i frizuru, sama se obukla. To sam bila stvarno ja!

Film „Dete ljubavi“ rediteljke Eve Mulvad nudi dirljiv portret Lejle i Sahanda, iranskog para, koji su, budući da su proglašeni za izgrednike zbog svoje ljubavi, napustili zemlju sa svojim četvorogodišnjim sinom Manijem. Ni ona ni on nisu mogli da priznaju da je Mani nezakonito dete jer preljuba u Iranu može biti kažnjena pogubljenjem. Eva Mulvad je tokom pet godina intimnog snimanja, pratila njihovu težnju da budu zajedno, borbu sa iranskim i evropskim pravom, njihove živote između dve vatre

Ozbiljno verujem da je đavo (šejtan) vodio rat na prostoru bivše Jugoslavije. Drukčije se to ne može protumačiti. Mnogi su mislili da je to pozorišna šala. Lakmus za patriotizam. Sećam se rečenice vojnika Bosanca (znam da je bio Bosanac po akcentu), sa terena u Sloveniji, na samom početku rata. Dok čuči u nekakvom žbunu kaže: Sve je to igra, oni nas kao napuštaju, a mi im kao ne damo, a iza njega gore kamioni, jauču ljudi. I moja dva vrlo pribrana prijatelja, zapravo prijatelj i prijateljica, na moj iskazani strah onim što se događa i u šta se to može pretvoriti, glasio je: „Hajde bogati, šta si se uplašio (pretvoriše me u kukavicu), ništa se neće dogoditi“. Ja se i dalje družim sa te dve osobe i ne smem da im ponovim njihovu rečenicu jer bi se naljutili na mene, kazali bi da oni to nisu nikada izgovorili. I njih je đavo bio ošamutio, smradom ratnim uspavao. Kasnije su njih dvoje bili sjajni borci protiv Miloševićevog režima. Eto, to je đavolja rabota. To samo đavoli mogu tako nešto da učine magličastim, bezosećajnim, nešto što je zbilja ili još jače sâm život, a da se to dok se događa ne da na pravi način sagledati. U pesmi „Nepomenik“ ja kažem da za Boga imaju 3-4 imena a za đavola i preko 50

Ekatarina jeste opozicija, ali ne namerna. Nismo sedeli i definisali šta je u stvari naš rock and roll i pravili nešto suprotno od toga. Mi smo, a i ja sama, vremenski jako uslovljeni. Godinama, događajima kod nas i u svetu. Narativnost koja je postojala proisticala je baš iz takvog vremena kakve su bile osamdesete. Sećaš se Šarlove "Ona se budi" i stripa koji je Kordej radio na osnovu te pesme. Sve to posedovao je i Bora, koji je u to vreme harao Jugoslavijom

Oktobar 1997: Sinead O'Connor je bila odsutna s muzičke scene još od prethodnog albuma "Universal Mother" iz 1994. godine. Ovih dana ponovo je aktuelna EP izdanjem „Gospel Oak" i govori za XZ o novom materijalu i svom privatnom životu...

Nikada nas u rat nije uvukao neki građanin ili seljak, u rat nas uvek vodi država. Pa ako joj dozvolimo da manipuliše nama i proizvodi propagandu mržnje, opet će nas uvući u rat, za to su uvek jako velike šanse

Za vrijeme ove pandemije vidimo sličan raspon uloga koju vjerske ustanove igraju, od onih koje zanemaruju preporučene mjere distanciranja i predostrožnosti i nastavljaju sa obrednim okupljanjima do onih koje odbijaju fatalističke narative o božanskoj volji i ukazuju na važnost poštivanja nauke i medicine da nas zdravstveno zbrinu, ali i pozivaju na vjerska učenja o ljubavi prema bližnjem svom kroz podršku, savjesnost, humanističku etiku, itd. Osim toga, ove krizne situacije često dovode do onoga što su psiholozi Christina i Stanislaw Grof nazvali spiritual emergency, naime, nagon i potreba za nekom vrstom spasenja u kriznim momentima kada je ugrožen vlastiti život ili život najbližih, što plasira vjeru i sakralne ustanove na vrlo važno mjesto u trenutnoj situaciji. U Kanadi se od samog početka razgovara o važnosti uključivanja vjerskih zajednica i lidera u kolektivnoj borbi protiv pandemije. A s obzirom na to da je u Kanadi, po zadnjim procjenama, zastupljeno oko 15-20 različitih religija i denominacija, govorimo o angažovanoj suradnji vjerskih zajednica sa sekularnim zdravstvenim i drugim državnim institucijama oko brige za one koji nemaju mogućnost da se sami suoče sa krizom ovih razmjera