Interview

Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo. Čak i kad sam sa svojom djecom, ja se osjećam totalno sam. Zaista, nikada i nigdje nijesam uspio da se adaptiram.

U karijeri koja traje više od pola stoljeća, klavijaturista Tihomir Pop Asanović prošao je kroz razne faze: bio je član grupa Time, September i B.P. Convention Boška Petrovića, upoznao mnoge svetske muzičare kao što su Frank Zappa, Ray Charles, Quincey Jones, Frank Sinatra, Michael Jackson… Konačno, posle 35 godina objavio je povratnički album simbolično nazvan “Povratak prvoj ljubavi”  

Za nekoga tko je krenuo u vrijeme novog vala ništa čudno; Zoran Predin ove godine slavi 40 godina karijere te je upravo dovršio snimanje svog 40. albuma “Zoran pjeva Arsena”. Predin predstavlja i svoju petu knjigu “Glavom kroz zid”, a u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 7. ožujka održat će retrospektivni koncert na kojem će uz njega i Lačni Franz – u električnom i akustičnom izdanju – nastupiti i Django Group Damira Kukuruzovića, Matija Dedić te Anja Rupel iz nekadašnjeg Videosexa

U pol’ 9 kod Sabe vlada poprilično feminističko ozračje. Općenito, u tom bendu uvijek su svirali ljudi koji su svjesni da feminizam uopće ne može biti upitan. Feminizam se jednostavno podrazumijeva kod Sabe!

Rekla bih da je najveći utjecaj na mene izvršio Jeff Buckley; njegov glas, introspekcija, želja da riskira, način sviranja i ton njegove gitare. Doista smatram da za glazbu nije važno kojeg je roda interpretator. Dapače, glazba je način da se izbjegne spolna ili rodna uloga. Brian Eno, pak, dao mi je zadivljujuću podršku i na tome ću mu uvijek biti zahvalna, a inspirativno je sagledati autore i izvođače poput Patti Smith koja se na nevjerojatan način poigrava riječima i to bez namjere da se ikome dodvori – kaže kantautorica koji ne bez razloga porede sa Patti Smith ili P. J. Harvey

Mislim da rokeru muzika mora da bude sve, a novac ništa. Sve mora da bude podređeno muzici, publici, radu, napretku... Znam da to zvuči samoupravljački, ali tako je...

Razgovor s doajenom hrvatskog kantautorstva i začetnikom autorskog rocka na ovim prostorima koji je za Jugoton 1968. godine s Grupom 220 snimio LP „Naši dani“, prvi rock album u tadašnjoj Jugoslaviji

Film “Koja je ovo država” započinje noćnim morama jednog generala (Nikša Butijer), nastavlja se službenim posjetom ministra unutarnjih poslova (Krešimir Mikić) Lepoglavi, gdje polaže kamen temeljac za novo krilo zatvora, i kulminira scenom u kojoj točno na Novu godinu četvorica tipova u zrelim godinama (Lazar Ristovski, Zdenko Jelčić, Mate Gulin i Slobodan Milovanović), preodjeveni u dresove naših nogometnih zvijezda, upadaju na Mirogoj i pljačkaju grobnicu prvog predsjednika RH Franje Tuđmana

U romanu se ne bavim samom Crnom Gorom koliko severozapadnim delom Boke Kotorske, i izvesnom koliko realnom toliko i fiktivnom lokalnom političkom podelom. Opisani došljaci su mahom takođe iz Zaliva, ali mislim da je neuporedivo manje bitno odakle su poreklom, od toga što su dođoši, odakle god da su. „Tuđine“ svakako nisu prvenstveno crnogorsko štivo

Jello Biafra (pravo ime Eric Boujet) za neke je bivši punker koji se prodao, za druge - relikvija. Uglavnom uspeva a ostvari svoje dečačke snove. I noćne more, ponekad...

"Kad sam prvi put pročitala scenario, rekla sam: "Ne, ne želim to da radim." Jednostavno, nisam videla sebe u toj ulozi. Želela sam nešto kao Jane Eyre. Ponekad sam svoj najveći neprijatelj kad biram scenario. Sam Bog zna da sam u životu pravila očajne izbore, a da sam odbijala zaista dobre ponude, filmove koji su druge pretvarale u zvezde. Po savetu svog agenta, ponovo sam pročitala L. A. Confidential i shvatila zašto je insistirao. Bila sam nervozna kad smo se reditelj Curtis Hanson i ja sreli, jer sam imala neka pitanja u vezi s filmovima The River Wild i The Hand That Rocked The Cradle. Ali on je imao jasnu predstavu koga želi za lik Veronice Lake. Za mene je to čudesna uloga jer su me dosad zaobilazile ozbiljne dramske role."

Ničim izazvane prosječne jugoslavenske obitelji, i to one rijetke koje su uopće i imale TV prijemnik u boji, dobile su direktan prijenos u pop-kulturno šarenilo androginih osamdesetih, nečega po čemu su Oliver Mandić i redatelj Stanko Crnobrnja u okviru današnjih država bili svakako prvoborci. U taj show uvedeni su mnogi tada napredni video-efekti, gotovo eksperimentalno razigravanje bojama, kontrastima, pretapanjima i rasterima, dok su na sceni Mandić, ali i brojni statisti, mijenjali kostime, ne iz spota u spot, nego iz kadra u kadar. Ova televizijska extravaganza, najzanimljivije od svega, upregnuta je u marginalni camp senzibilitet, što se tada nisu usudile i neke bogatije, ali i liberalnije europske TV kuće

Pošto zna da veliki dio hrvatskih Srba nije otišao u četnike nego u partizane, Lozo onda i partizane uvlači kao počinitelje tog navodnog genocida nad Hrvatima, čime upada u drugu logičku klopku. Naime, već od početka rata Hrvati se masovno uključuju u partizane – Prvi partizanski odred sastavljen je 99 posto od Hrvata – a nakon pada Italije 1943. Hrvati čine većinu u partizanskom pokretu u NDH, pa onda po Lozi ispada da su Hrvati činili genocid nad Hrvatima. Prema Lozi, ubijati ustaše znači genocid nad Hrvatima. To je isto kao reći da je nakon Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima. Nema spora da su nakon rata i na Bleiburgu počinjeni zločini, ali je ključno to što nitko od strane partizana nije ubijen zato što je bio Hrvat, nego zato što je bio ustaša ili kolaboracionist

Povijest nas uči da na Balkanu uvijek postoji mogućnost da se međunacionalni sukobi ponove. Uvijek dođe neki novi rat, koliko god to izgledalo nemoguće. Mislim da je zbog narednih generacija potrebno sačuvati realnu sliku onog što se događalo devedesetih, a ta slika nije ni jednostavna, ni crno-bijela. Nevinih žrtvi bilo je na svim stranama, i sve strane su zaprljale ruke zločinima. Ignoriranje, i nepriznavanje te činjenice samo ostavlja klice novih sukoba

Komunizam ne postoji bez prakse, bez partije, čim se odvojite od prakse i od partije, vi postajete ništa. Odvajanje od “apsolutnog” ideala, od “ideala” prakse – to je praznina totala, u kojoj sam i ja postajao ništa. Najviše me ipak pogodio sukob sa mojim drugovima od kojih sam očekivao više razumevanje. Tada, na tom Plenumu, kod sebe sam otkrio i crtu mazohizma – kad je sve loše, bar nek bude najgore, kad liči na moskovski proces nek tako i bude. Tada sam osećao i strah, ali ne onaj fizički, već strah od ništavila, od nemogućnosti da bilo šta kažete u vreme kad imate još mnogo toga da kažete. Svejedno, u momentu kad je Plenum završen, dok sam izlazio iz sale, shvatio sam da sam tim “pokajanjem” počinio, možda, najveću životnu grešku