Intervju sa Đanijem Vatimom
Pkcr 02 S

Photo: Gladiators after the Fight. 1882. Jose Moreno Carbonero. Spanish 1860-1942.

Samorazumljiva homoseksualnost

*Gospodine Vatima, sebe opisujete kao „poluvernika". Šta podrazumevate pod tim?

U starosnom dobu između petnaeste i dvadeset pete godine bio sam ubeđeni katolik. Onda sam počeo da čitam autore koji su bili protiv hrišćanstva i protiv moderne, pre svega Ničea i Hajdegera. Moj cilj kao filozofa se sadržao u tome da pronađem poziciju koja je istovremeno trebalo da bude moderna i antiracionalistička. Otkrio sam pritom koncept postmoderne, čija se osnovna misao sastoji u tome da veliki metafizički sistemi nisu održivi. A upravo su ti sistemi odveli modernu filozofiju u ateizam. Stoga sam se pitao: postoje li uopšte još uvek filozofski razlozi za ateizam? Moj odgovor je bio - ne.

*O kojim to sistemima govorite?

O naučnom pozitivizmu i o marksizmu. Prvi od tih metanarativa, kako ih Liotar (Lyotard) naziva, govori: istina leži u nauci, nauka ne poznaje nikakvog Boga, Bog dakle ne postoji. Za drugi metanarativ Bog je infatilna željena predstava. Time što je postmodernizam razložio te sisteme, istovremeno je razdrobio temelj ateizma. Otuda verujem da je vera u Boga filozofski ponovo moguća — ali samo kada se ona sa svoje strane odrekne metafizički poduprete doktrine. Tu poziciju označavam kao poluverničku. Prilično sam ubeđen da život nakon smrti ima smisla. U suprotnom svet ne bi bio ništa drugo do gomila smeća, koje bi trebalo baciti.

*Vi niste samo deklarisani poluvernik, nego i deklarisani homoseksualac. Ove godine je kardinal Racinger (sadašnji papa Benedikt XVI, prim. prev.) homoseksualnost označio kao povredu „prirodnog moralnog zakona", pravno priznanje gej braka kao „tešku nemoralnu praksu". Odakle to neprijateljstvo prema gejevima u Rimokatoličkoj crkvi?

Najpre, Rimokatolička crkva nema samo napet odnos prema homoseksualnosti, nego uopšte prema seksualnosti. Pokušaj da se seksualnost suzbije i da se erotske strasti zauzdaju ima veze sa društvenom i ekonomskom kontrolom i do izvesnog stepena se iza toga krije civilizacijski učinak. Kada primera radi ne bi bilo barem ni privida bračne vernosti, familija kao institucija verovatno ne bi preživela, i sasvim je jasno da neko ne može ustajati u sedam i odlaziti na posao, pošto se prethodne noći provodio u kakvom bordelu. Nenaklonost prema gejevima ima i istorijsku pozadinu. Putem homofobije je hrišćanska zajednica pokušavala da se ogradi od grčko-rimske kulture, gde se istopolna ljubav tolerisala. Ili barem kod Grka, istini za volju. Rimljani su bili već neprijateljski nastojeni prema homoseksualcima.

*Možda je neprijateljstvo Rimokatoličke crkve prema homoseksualcima takođe pokušaj da se proteraju sopstveni demoni.

To je sasvim verovatno (smeh). Jedan crkveni ekspert koji radi za UNESCO, nedavno mi je rekao da su u poslednjih stotinu godina bila tačno dvojica heteroseksualnih papa: Jovan XXIII i ovaj sadašnji (misli se na pokojnog papu Vojtilu, prim. prev). Svi drugi su bili, prema tom gospodinu, nedvosmisleno gejevi. To mi se čini izuzetnim, ja sam na kraju krajeva nekada želeo da osnujem jedan red po imenu Opus Gay. U svakom slučaju, Katolička crkva, sa njenim tradicionalno neprijatnim držanjem prema ženama, naslanja se nužno na institucije koje su izuzetno muške i upravo stoga deluju privlačno na homoseksualce. Osim toga, istorijski gledano, došlo je do paradoksa: crkva je doprinela tome da se homoseksualnost društveno tabuizira - ali upravo to ju je učinilo atraktivnom za gejeve, koji se zbog svojih seksualnih sklonosti u tzv. pristojnom društvu nisu mogli ostvariti.

*Ali i druge totalitarne ideologije su neprijateljske prema gejevima, recimo komunizam ili tropski socijalizam a la Fidel Kastro. Da li je homofobija osobina diktatorskih režima?

Jedan diktatorski sistem se u osnovi bori protiv manjina, koje se organizuju ili od kojih se strepi da bi se mogle organizovati. Komunisti su verovatno iz tog razloga postupali protiv homoseksualaca, a ne toliko jer su se bunili protiv kršenja jednog tabua.

*Vi se svrstavate u jednu filozofsko-religioznu tradiciju koja Vašu seksualnost žigoše kao neprirodnu. To je kao kad...

...neko istovremeno instistira na punoj bačvi vina i jednoj pijanoj supruzi? Da, to mi kažu mnogi. Ali to da u crkvi postoje korumpirani elementi koji prete da je odvuku od njenih korena, nije izmislio Luter, nego je to istorijska konstanta. Ubeđen sam da upravo ja kao gej izvesna crkvena okoštavanja naročito jasno primećujem. Te pape i episkopi se moraju svakog dana nogom u zadnjicu, i to upravo treba da radi vernik. Jer u slučaju nekog izvana lako im pada da kažu: to je ateista pa ga ne moramo uopšte ni uzimati ozbiljno. Ja sam slobodan, jer me je Bog svojom jevanđeljskom reči tako stvorio i stoga takođe branim u ime jevandelja svoju seksualnu slobodu. Antonio Gramši (Gramsci) je čak pretpostavljao da su Isus i jevanđelista Jovan imali homoerotsku vezu. Jevanđelista Jovan je bio, kao što znamo, privlačan mladić... što onda da ne? Ne idem tako daleko da podržavam ovo tvrđenje, ali ne držim ga ni na koji način za blasfemično.

*Papa zastupa seksualni moral koji nema ništa zajedničko sa suvremenom životnom realnošću. Ipak je kod omladine omiljen. Zašto?

Tokom svete gospodnje dve hiljadite godine, na velikom trgu u Rimu se okupila masa mladih ljudi da bi čula papinu propoved i da bi aplaudirala njegovom pozivanju na devstvo. Drugog dana su čistači našli hiljade upotrebljenih kondoma. Hrišćanska zajednica ima jednu mudrost koja ne odgovara nužno onoj crkvene hijerarhije. Mehanizam ideologije uvek tako funkcioniše: idealizuju se one vrednosti koje ne žele da se slede. Papa je jedan stari, bolesni čovek, simpatična figura koja očinski deluje i pobuđuje sažaljenje. I njegove zasluge za pad komunizma su neprikosnovene, što vodi tome da mu se druge stvari opraštaju.

*Razumete li zašto on zabranjuje upotrebu kontraceptivnih sredstava?

Jedini praktično-racionalni razlog kojeg mogu sebi da predstavim je sledeći: on kalkuliše da će Severna Amerika za nekoliko godina biti većinski latino-katolička, jer Latinosi imaju znatno veći natalitet od protestanata. Možda želi sa tom zabranom kontracepcije da podrži taj proces. Inače, to bi bilo čisto ludilo. Možda ludilo krsta, ali ludo ostaje ludo.

*Vaša homoseksualnost Vas nikada nije odvela u religiozni konflikt svesti?

Na početku me je neprijateljstvo crkve prema homoseskualcima iritiralo. Ali danas mislim da se neprijateljski raspoloženi crkveni dostojanstvenici mogu zbog mene obesiti, da to jednom delikatno izraze. (smeh) Uvek sam mislio da svako treba da ima svoju crkvu, kako bi je izdao. Onaj ko može da se usprotivi strukturi kao što je crkva ili familija, nalazi lakše jedan identitet nego onaj ko se potpuno slobodno rađa i kome vreba opasnost da se zarobi drogom, nekim guruom ili tako nečim sličnim. To je sličan efekat, kao onaj kojeg je veliki italijanski novinar Indro Montaneli (Montanelli) u vezi sa Berluskonijem opisao: mora se nešto strpljivo podnositi da bi se protiv toga pelcovalo.

*Gejevi u Zapadnom svetu ne trpe više represiju, upravo suprotno. Gej supkultura se slavi i komercijalizuje.

To je jedan tipični efekat manjine, uz moto: hoćete nas ružne, bićemo onda još ružniji. Ja sam isuviše star i debeo da bih uzeo učešća na gej prajdu, ali te manifestacije su sigurno doprinele tome da se društvo manje oko nas uzbuđuje.

*Ako je homoseksualnost za Vas tako samorazumljiva, zašto ste Vaš coming out imali tek u poodmaklom dobu?

Jer mi uopšte nije bilo stalo da se naokolo svađam sa mojom sedamdesetogodišnjom majkom, mojom sestrom i ostalom familijom. Konačno me je gej pokret Partito radicale, čiji sam nekad bio pristalica, bez mog znanja stavio na izbornu listu. Bio sam tada profesor i kada sam jednog jutra došao na fakultet, svi su me čudno gledali. Otvaram novine i vidim moje ime na listi gej pokreta.

*I kakve su bile reakcije?

Najpre sam se plašio da me kao filozofa više neće uzimati ozbiljno. Ali moj fakultet je hteo da se prikaže kao progresivan, mada je većina njegovih članova bila užasno reakcionarna. Kasnije sam izabran čak za predsednika. Italijansko društvo je prema stvarnim ili tobožnjim prestupnicima oduvekbilo relativno trpeljivo. Nedavno je Emilio Kolombo (Colombo), jedan osamdesettrogodišnji senator i nekadašnji demohrišćanski predsednik vlade i ministar spoljnih poslova, uhvaćen da šmrče kokain. Tvrdio je da to koristi godinu i po dana, i to iz terapeutskih razloga. U osamdeset trećoj godini! Kakva li je to terapija? U svakom slučaju, niko se nije posebno zbog toga potresao. U izvesnim pogledima, Italija je jako prijatna zemlja.

Iz: Die Weltwoche 51, 2003.

QT magazin (1-2)

Oceni 5