Tekstovi sa tagom: filmovi

Ono što odmah upada u oči je strast s kojom je Cooper prionuo radu na „Zvijezdi“, koja mu je uzela tri godine života. O ovom projektu se razmišljalo još prije desetak godina, bila je ideja da se napravi „crna“ verzija „Zvijezde“ u kojoj bi glavnu ulogu igrala Beyonce a režirao bi ju Clint Eastwood, no od toga se odustalo, a Cooper je uskočio i odlučio da mu ovo bude projekt života. Čak je išao i na satove gitare i klavira te na vokalne instrukcije kako bi si snizio glas za jednu oktavu jer je smatrao da je nedovoljno dubok za lik Jacka. Ta strast se osjeća i u vezi Jacka i Ally: kemija među njima funkcionira od prvog trenutka

Toller, kojeg maestralno igra Ethan Hawke, je sam po sebi čovek opterećen svojim demonima (duga senka njegove prošlosti nam se postepeno otkriva kroz dalji tok filma) i sklon alkoholu, a pritom se nalazi u nezavidnoj poziciji da je njegova jednostavna, a istorijski značajna kalvinistička crkva svedena na muzej i suvenirnicu za turiste

Pejzaž koji Saulnier slika uz pomoć direktora fotografije Magnusa Nordenhofa Jonka opet je divlji, s one strane onoga što podrazumevamo pod civilizacijom, ali u tome još beskompromisniji. Mesto radnje je sever Aljaske, godina je 2014, ali ako motorne sanke zamenimo pasjim zapregama i izbacimo hidro-avione i džipove, film možemo zamislit kao neo-western smešten u svet romana Jacka Londona u kojem se ukrštaju motivi osvete, antičke tragedije, refleksije o prirodi i ljudskoj prirodi, brutalno nasilje, putovanje u metaforičko srce tame i nikad do kraja jasne perspektive anti-junaka upletenih u koloplet događaja

Šta znači biti crnac u Americi, a šta belac u crnačkom okruženju? Do koje mere se može usvojiti kulturu kojoj se originalno ne pripada, u kojoj meri dokazivanje (i kome) ima smisla. Za to treba pohvaliti pre svega dvojicu glumaca-scenarista koji na filmu nemaju nekog ekstenzivnog iskustva (Diggs dolazi iz sveta teatra, Casal sa televizije), i to pre svega u sferi dijaloga i prenosa njihove drugarske dinamike iz života na platno

"Limunada" se bavi birokratskim, egzistencijalnim i inim iskušenjima rumunjske imigrantice u SAD-u. Pogled na Ameriku iz rumunjske perspektive, odnosno podjednako, ako ne i više na Rumunje/strance iz američke perspektive, čini film osvježavajućim poput limunade, makar je redateljica servirala krajnje gorku

„Klub zadovoljnih žena“ nije film od kojeg treba očekivati remek-djelo. No, on to ni ne želi biti. Kao razbibriga funkcionira sasvim solidno dok oko četverokuta likova gradi priču o tome kako i starija dob traži začin u životu. Odabir knjige koju naše junakinje čitaju na književnom klubu također je svojevrsna pljuska kulturnom snobizmu i umišljenom elitizmu. Ona, doduše, nije nimalo suptilna

Jasno nam je da je on gubitnik, stalno na istom dosadnom poslu, stalno u istoj “lonac-plavoj” jakni, sa izbezumljenim i izmučenim pogledom. I jasno da taj gubitnik neće dobro završiti, ma kako se svi oko njega trudili da mu pomognu. Ili možda čak zbog toga

Bizarnost ili licemerje (kako vam volja) i Rija kao sredine i karnevala kao institucije i Brazila kao društva očitava se u paradoksu da se i jedno i drugo i treće vide kao otvorene, tolerantne, “gay-friendly” sredine, a ispod te fasade se svejedno vidi potreba za etiketiranjem, normiranjem i deljenjem na grupe i grupice, što trans-osobe svaka za sebe (kao “krojači” sopstvenog tela) negiraju samim svojim postojanjem

U čemu je onda tajna? Zapravo u onome na šta se Ortega fokusira: međusobnom odnosu dvoje ljudskih bića koja nastupaju s različitih pozicija i uticaju koje Paula i Jesus vrše jedno na drugo u čisto ljudskom smislu. Sa jedne strane, naravno da je reč o opštim mestima poput fine devojke koja će “smiriti žestokog momka”, kao i o tome da želja za osvetom jenjava jednom kada onog ko nam je naneo zlo počnemo percipirati kao ljudsko biće, a ne kao bezdušnog monstruma. Ali opet, sve je to tako ljudski i tako normalno, a i prati unutarnju logiku dramaturgije filma

Novi Death Wish ne izmišlja toplu vodu, to je uglavnom pravocrtni osveta-krimić u kojemu su ubačene neke dodatne stvari tek toliko da ima malo arome. Meni osobno je najslabije to što je neodlučan. Iako je na trenutke pravo izravan, barem što se tiče akcije, ne može se isto reći i za izražavanje stavova. Tako ne potiče na uzimanje pravde u svoje ruke jer to danas nije politički korektno, a još manje je poželjno kada se događa toliko pucnjava po školama. Ne kritizira ni rad policije, ne toliko koliko bi mogao, već je to samo mala pozadina koja nikoga ne vrijeđa. Svi znamo da su žandari pretrpani slučajevima, life is a bitch i to je otprilike to

Beast je mnogo više od zbira sastavnih delova i pokazatelj rediteljevog potencijala da postane jedan od najznačajnijih filmskih autora u godinama pred nama

Centralna dosjetka hotela/bolnice za kriminalce dosta duguje mitologiji Johna Wicka, ali Hotel Artemis samo djeluje kao da se odvija u proširenom svemiru akcijskih filmova s Keanuom Reevesom. Vrijeme radnje je bliska budućnost 2028., a priča je skoncentrirana na ansambl predvođen Bolničarkom hotela koja je najzanimljiviji lik i sigurno bi se bratski slagala s Johnom Wickom

Bozzer je filmu pristupio vrlo studiozno. Skupio je tonu arhivske građe i razgovarao s hrpom ljudi koji su bili vezani uz Ponte Rosso u razdoblju od 60-ih do 80-ih: trgovaca, vlasnika kafića, bivšeg gradonačelnika, carinika, graničara te velikog broja običnih ali i slavnih ljudi koji su pohodili Trst u ono vrijeme. Zanimljivo je, međutim, ono nešto čega u filmu nema: u filmu se ne pojavljuje niti jedan trgovac trapericama. Nitko od njih nije želio pred kamere. Što je šteta, ali i bez njih smo dobili vrlo dobar uvid kako je cijela ta priča funkcionirala

Putin je svakako bio Jeljcinov projekat, bivši predsednik je barem nekoliko godina tražio svog naslednika u sebi bliskim političkim krugovima, ali ga je našao tek u Putinu koji je isprva bio dovoljno bezličan da bi se uklopio u profil: govorio je u frazama, pozirao kako “sluša i čuje” narod, imao je prošlost i sovjetsku i tranzicionu i na njega je svako mogao projektirati svoje stavove i želje

Bardemov prostetički stomak i podbradak ne doprinose autentičnosti, kao ni glumačke izvedbe španjolskih glumaca engleskom jeziku. Virginia je mogla biti lik poput Karen iz "Dobrih momaka" od kojih De Aranoa posuđuje strukturu filma, no režiser odvaja romansu od biznisa i fokus se brzo seli na Escobara u već viđenim scenama njegova uspona i pada