Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (11)
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Photo: Youtube

Publicista i propovednik: Odreći se slobode i pokoriti se nužnosti

XIV

Treba završiti — ne zbog toga što je tema iscrpljena nego zbog toga što je članak ispao dug. Dostojevski je neiscrpna tema. Malo je ko umeo tako da posveti svoju dušu poslednjim tajnama Ijudskog postojanja. Ali ne možemo da završimo a da ne kažemo makar nekoliko reči o publicističkoj delatnosti Dostojevskog koja se odvijala na stranicama njegovog »Dnevnika pisca« ...

Mi se sećamo da je svoju fantastičnu priču »San smešnog čoveka« Dostojevski završio pozivom na propoved. Njemu se odjednom učinilo da je pozvan ne samo da razmišlja nego i da dela — njemu se učinilo da je aktivnost kruna svake kontemplacije. On je zaboravio ono »užasno« o čemu nam je sam kazivao — on je zaboravio da je jednom već pokušavao da »propoveda« i da je tom svojom propovedi »iskvario« ljude koji su do tada bili tako čisti i nevini da nisu znali ni za »stid«. Zaboravio je on i biblijsku zapovest i onu pretnju — Ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš! Zapravo, ako hoćete, on nije zaboravio. Čak — ako hoćete, on je sasvim dobro imao na umu tu »istinu« i druge istine koje su se otkrile njegovim drugim očima. On je zaboravio samo jedno a to je da su te istine »nekorisne« po svojoj suštini, i da svaki pokušaj da se one učine korisnim i svima dostupnim pretvara te istine — u laž.

On je imao dodira sa »onim svetom«, on je upoznao poslednju i najveću slobodu, ali vrativši se nazad ljudima on je ponavljao zajedno sa slovenofilima da je Rusija najslobodnija zemlja na svetu i zahtevao je poput moćnika da svi za njim ponove to da je Rusija najslobodnija zemlja na svetu

»Tamo« je on video apsolutnu slobodu o kojoj kod njega govori veliki inkvizitor. Ali šta se može učiniti sa slobodom među ljudima koji se nje boje najviše od svega na svetu, kojima je potrebno da šta pre pronađu nešto čemu će se pokloniti, kojima je potreban siguran autoritet i koji — do tog autoriteta drže više nego do samoga života? Ko hoće s uspehom da propoveda on mora slobodu da zameni za autoritet kako je, po rečima Dostojevskog, postupio katolicizam, kako je, po rečima Hamaka, postupio čak i Luter. »Dnevnik pisca« uopšte i nije pravi dnevnik Dostojevskog, on ne odražava unutrašnja preživljavanja samog Dostojevskog (ipak, u »Dnevniku pisca« su objavljene priče kao što su »Krotka« i »San smešnog čoveka«).

To je jedan niz publicističkih članaka u kojima jedan čovek uči druge ljude kako treba da žive i šta treba da rade. Mi smo i ranije isticali da je Dostojevski i u romanima činilo pokušaje da ljuđe nečem nauči. Tog učiteljskog tona ima i u »Zločinu i kazni«, u »Idiotu« i u »Zlim dusima«. U poslednjem romanu F. M. Dostojevskog »Braća Karamazovi« taj učiteljski ton se posebno snažno primećuje. Tamo je učinjen i pokušaj da se u liku starca Zosime naslika idealni učitelj. Ali, dovoljno je uporediti one pouke lišene života koje izgovara starac Zosima sa nadahnutim besedama Ivana ili Dimitrija Karamazova da se vidi kako se istine Dostojevskog boje opšte prihvatljivosti, kao što se obični Ijudi boje — slobode. Kroz usta starca Zosime govori onaj isti autor koji govori i kroz usta svojih podzemnih junaka, i ponekad govori sve ono što govore i oni, ali mi čujemo samo glas onog sveta koji se zove »svi mi«. To je gotovo slično onome što se kod Dostojevskog događa sa ocem Ferapontom. Dostojevski je bio postavio sebi cilj da prikaže takvog pustinjaka koji bi bio po ukusu tom svetu koji se zove »svi mi«, ali — dobili smo jednu skoro komičnu figuru.

Iz žudnje i tuge za večnom slobodom rodilo se naivno slovenofilsko tvrđenje da je Rusija najslobodnija zemlja na svetu — tvrđenje koje je Dostojevski, ne bojeći se zakona protivurečnosti, isticao pred licem onog despotizma koji je Rusiju i doveo do propasti

Kada je pak slikao svoga Kirilova koga je čak osudio na samoubistvo — dobili smo grandioznu figuru, potresnu figuru velikog svojevrsnog pustinjaka. Dostojevski je želeo da reči starca Zosime budu jasne i shvatljive svima, čak i Klodu Bemaru. I te su se reči doista dopale svima, u njima su čitaoci — oni čitaoci koji znaju šta je to život a šta je to smrt — našli odmora. Kada čitamo te beskrajne pouke čudimo se odakle Dostojevskom toliko strpljenja da sve to napiše. Nema u njima ni traga onog duševnog napora, ni traga onog »nemerljivog« čime je Dostojevski potresao duše svega onoga što je Paskalu dalo ono neshvatljivo pravo da suprotstavi slabašnu trsku koja misli čitavome beskrajnome svetu. Zapanjujuće je to da je kod Dostojevskog čak i Smerđakov — istina samo jednom — (nije se toga uplašio Dostojevski!) nazvan »misliocem« — čovekom koji sozercava. Zosima kao i njegov učenik Aljoša su već »ljudi alccije«, oni su predstavnici sveta koji se zove »svi mi«, kojima su najdraže očevidne istine — oni za sve, pa čak i za ćud, traže pre svega garancije. Publicistika Dostojevskog — uopšte uzeto — to su reči i dela jednoga Zosime ili Feraponta. Zosima je davao savete, isceljivao je i lečio, pružao je milostinju, tešio je. Ferapont je gonio đavole.

Dostojevski je kao čovek akcije potčinio svoje druge oči onim običnim ljudskim očima koje su u saglasnosti sa ostalim čulima, pa i sa razumom. On je hteo da nauči ljude kako treba da žive ili — da upotrebimo njegov izraz — kako da se »nagode s Bogom«. Ali, teško je nagoditi se s Bogom kao što je još teže urediti život bez Boga. Sam Dostojevski nam je to rekao u svom Velikom inkvizitoru: otkrovenje se ne daje ljudima da bi im se život učinio lakšim — da bi se kamenje pretvorilo u hlebove. Otkrovenje nije dato ljudima da bi usmerili »istoriju«. Istorija zna samo za jedan smer, onaj koji vodi od prošlosti prema budućnosti — »otkrovenje« pak pretpostavlja drugu dimenziju vremena. Onaj ko hoće da ima uticaja u »istoriji« mora se odreći slobode i pokoriti nužnosti. Zbog toga je umni duh i veliki kušač govorio Hristu: Daću ti sve ovo ako padneš i pokloniš mi se!

»Ponekad čovek više voli patnju nego blagostanje« — sada se za potrebe »akoije« pretvara u nešto što nema ništa zajedničko s tim — u ono: »ruski narod voli patnju«. Tu »istinu« su sasvim dobro znali i bez Dostojevskog upravljači Rusije, koji su uvećavali patnje ruskog naroda i doveli zemlju do svega ovoga što se danas zbiva pred našim očima

Onaj ko se ne bude poklonio principu — »dva puta dva jesu četiri« neće nikada postati gospodar sveta. Ponavljam: sve ovo nisu moje reči, sve je to video i govorio Dostojevski kada je bio nasamo sa samim sobom. Ali, bilo je potrebno samo da se pojavi pred ljudima — i on je bio isti kao i svi. Lično »iskustvo«, to jest ono što je video svojim očima — postajalo je za njega breme. Ljudima je potrebno onakvo »iskustvo« o kakvom govori Kant, o kakvom govori naučna filozofija, iskustvo koje može da pretvori kamenje u hlebove, koje može da ih »nasiti« uvek i svuda, ljudima je potrebno takvo iskustvo koje i »ćud« i sve pojedinačno može da pretvori u opšti princip koji stavlja »zakon« iznad života, koji u »zakonima« vidi suštinu života, koje »nasilje« onog principa — »dva puta dva jesu četiri« kao i druge »očevidne istine« uzima kao nešto što je samo po sebi — i na osnovu takvih svojstava — božanskog porekla.

Došlo se do neviđenih rezultata. Stegnute u mengele onog što se zove »svi mi«, »pomahnitalosti« samog Dostojevskog postaju »sluškinje« onog svakodnevnog i uobičajenog. Ponekad Dostojevski samo stavlja pečat »onostranog« na ono što je uobičajeno — što je prihvaćeno mišljenje. On poriče, bodri, opominje i poput oca Feraponta goni đavole. On je predskazivao da će Konstantinopolj ranije ili kasnije biti »naš«, govorio je da kod nas neće biti klasne borbe, da će Zapad potonuti u krvi i da će iz krvi vapiti i pozivati u pomoć Rusiju. »Bez Boga se čovek ne može srediti na zemlji«, ali reklo bi se da je s Bogom to za njega moguće. Mi danas vidimo kako se Dostojevski ljuto varao — Rusija danas tone u krvi, u Rusiji se događaju takvi užasi kakvih nikada do sada nije bilo u svetu. I ma koliko to čudno zvučalo — možda se sve to događa upravo zbog toga što su ljudi koji su vekovima upravljali Rusijom i njenom sudbinom hteli da se »nagode« s Bogom ili, drugačije rečeno, oni su uređivali život rukovodeći se onim »istinama« koje su Dostojevskom otkrile njegove druge oči, ali — te su istine od njih bile sakrivene. To je Dostojevskom bilo jasno: on nam je i sam u Velikom inkvizitoru nadahnuto ispričao da su ljudi zbog toga otišli od Boga jer On nije hteo da se pozabavi njihovim zemaljskim uređenjem, nije hteo da im pruži »garancije« za ćud. Pa ipak, on je nastavljao da propoveda — on je pretvarao onostrane istine u sudove koji su prihvatljivi za sve. On je imao dodira sa »onim svetom«, on je upoznao poslednju i najveću slobodu, ali vrativši se nazad ljudima on je ponavljao zajedno sa slovenofilima da je Rusija najslobodnija zemlja na svetu i zahtevao je poput moćnika da svi za njim ponove to da je Rusija najslobodnija zemlja na svetu.

Nemoguće je dokazivati Boga i tražiti ga u »istoriji«. Bog je — ovaploćena ćud, on odbacuje sve garancije. On je izvan istorije poput svega onoga što su Ijudi smatrali za ono najvažnije

On se sećao svega što mu se otkrilo u njegovom »iskustvu«: »čovek ponekad više voli patnju nego blagostanje«, više voli »rušenje nego stvaranje«, »ovde sve započinje ali se ništa ne završava — na zemlji«, Bog traži nemoguće, »dva puta dva jesu četiri« to je početak smrti — pa ipak on je od svega toga što se ne može dokazati, od svega toga što je najzagonetnije, što je ćudljivo sada nastojao da stvori politički program, neku vrstu pravila kojima bi se trebalo rukovoditi u praktičnim poslovima. Nije teško znati šta je od toga moglo ispasti. Iz žudnje i tuge za večnom slobodom rodilo se naivno slovenofilsko tvrđenje da je Rusija najslobodnija zemlja na svetu — tvrđenje koje je Dostojevski, ne bojeći se zakona protivurečnosti, isticao pred licem onog despotizma koji je Rusiju i doveo do propasti.

»Ponekad čovek više voli patnju nego blagostanje« — sada se za potrebe »akoije« pretvara u nešto što nema ništa zajedničko s tim — u ono: »ruski narod voli patnju«. Tu »istinu« su sasvim dobro znali i bez Dostojevskog upravljači Rusije, koji su uvećavali patnje ruskog naroda i doveli zemlju do svega ovoga što se danas zbiva pred našim očima. Mnogo bi se i dugo moglo govoriti o ovoj temi, ali mislim da bi sada bilo bolje da o tome ćutimo: jer svi oni kojima je draga buduća sudbina Rusije sasvim dobro znaju da njeni upravljači neće moći nekažnjeno da gaze »nauku i zdrav razum«. Nemoguće je dokazivati Boga i tražiti ga u »istoriji«. Bog je — ovaploćena ćud, on odbacuje sve garancije. On je izvan istorije poput svega onoga što su Ijudi smatrali za το τιμιωτατον.1

U tome je smisao stvaralaštva Dostojevskog, u tome je smisao onih tajanstvenih Euripidovih reči koje sam pomenuo na početku: »Ko zna, možda živeti znači umreti, a umreti — živeti«.

1) »... ono najvažnije«. — Prim. prev.

*Iz knjige “Ruska religijska filozofija i F.M. Dostojevski” objavljene u sklopu biblioteke “Dostojevski kao mislilac”, preveo s ruskog Mirko Đorđević; esej je pisan uz stogodišnjicu rođenja Dostojevskog

(Kraj feljtona)

Oceni 5