Nametanje memorije
Vammp 03 S

Photo: Pavbca.com

Puno je čudovišta oko nas

Vjerujem da čovjeku nikad nije toliko bilo potrebna duga memorija kao na ovom kraju tisućljeća, kad mu tehnološki medij i televizija nameću memoriju: jednu kratku memoriju, za sve istu, u kojem današnje pamćenje naprosto briše ono jučerašnje, kada se nekom genocidu u nekom dijelu svijeta posvećuje jedva nekoliko sekundi, tek sekunda prije ili poslije nekoliko sekundi slika posvećenih velikoj automobilističkoj nesreći na nekom drugom dijelu svijeta.

Puno je čudovišta oko nas. Naš je svijet nastanjen čudovištima, golemim, strahovitim, prijetećim, žalosnim, smrtonosnim, istrebljivačkim. Prvo mjesto na tom popisu zauzima Veliko čudovište, Bomba, s kojom svi ''moramo'' suživjeti. Potom dolaze druga čudovišta: glad, bijeda, eksploatacija, fanatizam. A s njima ona čudovišna stvorenja koja često prate čudovišta: tirani, diktatori, razbojnici.

A opet se čini kao da ljudi nisu kadri uočiti sva ta čudovišta. Gledaju ih, ali ih ne vide. Brzina i simultanost informacije dostatni su da tim čudovištima oduzmu krv i meso, sve ostaje na jednom te istom planu: u jednom neposrednom planu koji se guta kao fast-food, u planu na kojemu snaga navade čini sve beznačajnim, gdje se poništavaju distance i iščezavaju razlike.

Stvari, značenje stvari, a također i ono realno, ili značenje tog realnog zamjenjuju slika stvari i slika realnog; slika koja pretvara sve ono što je realno u nešto imaginarno, slika koja stvara imaginarne stvari i tako ih od nas udaljava da nas onesposobljava odašiljati bilo kakav vrijednosni sud.

Protiv ove kratke memorije, potražujem književnost kao dugu memoriju, jer književnost nije tek slika stvari, nego stvari proživljene iz dubine njih samih, ona je realnost proživljena iz dubine same realnosti: književnost je istinska realnost jer sadrži sud, osjećaj i strast, to je realnost sa smislom. A malo je važno je li ta realnost proživljena u pragmi, u duši ili u fantaziji: ono što je pisac napisao jest ono što je on proživio unutar sebe u određenom trenutku i na određenom mjestu ove zemlje. To je memorija tog trenutka, strpljiva i neumitna memorija, jer književnost je strpljiva i neumitna.

U ljudskoj je povijesti također bilo moguće krivotvoriti povijest. Onu povijest koja se gradi teorijama i apstrakcijama i koja se nudi sve novim i novim tumačenjima posljednjeg trena. No tim žučnim povjesničarima posljednjeg trena koji bi nas željeli nagnati da povjerujemo kako je nacizam bio tek jedan normalan moment ljudske okrutnosti, pa čak u usporedbi s drugim okrutnim momentima ni gori od njih,  odgovaram memorijom koju su mi ostavile knjige Prima Levija. I odgovaram im da odbacujem s užasom i prezirom da se nasilje prema čovjeku može odmjeravati drugim nasiljem. Nasilje od kojega može propatiti jedan čovjek, samo jedan, jest apsolutno i ne dade se s ničim usporediti; to se nasilje opire relativizmima i relativnom, opire se tumačenju i oprostu. Neka tumače znanstvenici, a pape neka opraštaju. To je njihov problem, ali ne i problem književnosti. Književnost zapisuje, priča. Oživljuje događaje. A to se ne dade krivotvoriti.

Isto što se događa s poviješću, može se dogoditi s dokumentima kojima ljudi obično čine povijest; dakle mogu biti krivotvoreni. Koliko li je samo osoba, za ovih posljednjih pola stoljeća, iščezlo s fotografija! Ima jedna fotografija diktatora moje zemlje, tužne persone koja je odvela u smrt i razaranje Italiju i Europu, koja ga predstavlja kako stoji na jednom blještavom pijedestalu na kojem se mogu pročitati slova, Dux. Samo što ga originalna fotografija predstavlja u društvu nekoliko istih takvih ubojica kakav je i sam bio, a prema kojima povijest kasnije nije bila tako blagonaklona. Ima jedan izuzetan roman Milana Kundere koji započinje falsificiranom fotografijom. Viđena izvana, realnost se lako da krivotvoriti. No književnost se ne može krivotvoriti. Književnost jedino može biti zabranjena.

Zato također potražujem danas književnost kao oblik etike: budući da prekoračuje granice posebnih etika – državnih ili vjerskih – koje nameću politički režimi, religije i norme ponašanja. I u jednoj epohi u kojoj znanosti poput fizike i kemije, što vedre i oblače životom i smrću na našem planetu, ne uspijevaju razviti neku etiku dužnosti, deontologiju, u toj našoj epohi, kakvoj ćemo se etici prikloniti ako ne memoriji koju nam pruža književnost? Memoriji onoga što smo bili i onoga što sad proživljavamo i onoga što sad jesmo. Posvema sam svjestan da ta memorija nije kadra smjesta promijeniti sadašnjost koja baš nije slavna, ali je ona dugotrajna, tvrdoglava i žari. Jedan pjesnik koji je pisao na mojemu jeziku rekao je da se u ovo vrijeme tmice zadovoljava time što prenosi tek svjetlost šibice. Likovi su mojih knjiga, možda, nesigurni i dezorijentirani ljudi; ne traže velike odgovore, ne nude rješenja, ali se zadovoljavaju tek svjetlucanjem, malenom svjetlošću: da budu ono što jesu, da misle to što misle, da žive ovdje i sada, u ovom vremenu u koje nam je dano proživjeti.

I dok Ivan Pavao II i Pinochet iščezavaju u jednom uglu televizije kako bi ustupili mjesto automobilističkoj velikoj nagradi, ja palim svoju malenu lampu i otvaram knjigu jednog čileanskog pisca. A tamo čudovišta poprimaju krv i meso, a njihovu čudovišnost obasjava neka snažna svjetlost.

(1988)

*Prenosimo s prijateljskog portala Filozofski magazin

Oceni 5