RetrOpatija
Ahho 01 S

Photo: Alex Howitt

Puno rata, manje istine, a najmanje kinina

Trebao mi je zvučni signal da shvatim kako je rat pred vratima. Sjedili smo na plaži, na opatijskom Lidu, i pijuckali kad nas je sve presjekao zvuk pucnja u daljini, negdje iz pravca Rijeke. Potom rafal, zlokoban, vjesnik nevolja i glasnik briga. Nije Kvarner bio neka ratna zona u ljeto te 1991, a ni kasnije, ali oružja je bilo sve više u opticaju pa je postalo učestalo da netko isprobava strojnicu u pola vedra dana.

Kvarnerski amfiteatar zvuk je nepogrešivo prenosio preko zaljeva i kroz par dana hoteli su se ubrzano praznili. Gostiju više nije bilo ni u špici sezone, ali sobe su vrlo brzo popunjene prognanim nesretnicima. Rat je na svoj način dohvatio i grad koji je od vojnih objekata imao tek jednu vilu, onu admirala Mamule. Netko mu je na zid oko vrta izvjesio transparent “Mamula, Go home!”, a on se bez naročitog otpora povukao na rezervni položaj u Crnu Goru.

Na pijesku Lida bilo je to vrlo neobično ljeto. Vrhunac sezone kupanja, a nigdje turista. Rijetki kupači poznavali su se međusobno i komentirali situaciju u okruženju. Plivao sam ispred Ville Angioline i razmišljao kako je u istoj uvali, pola stoljeća prije mene, plivao moj otac. Gaće mu nisu imale moderan kroj kao moje, ali se kupao kao i ja. Na pijesku opatijskog Lida.

Jednom, kao dječak, pitao sam ga što je radio u ratu, onom Drugom svjetskom, a on se zamislio i kroz smijeh odgovorio kako se kupao. Gdje? Pa u Opatiji.

Nije me želio uznemiravati, ali nije mi ni lagao, što je tehnika koju ću mnogo godina kasnije i sam usvojiti. Nije mi lagao jer je doista u ljeto 1942. godine dok je posvuda bjesnio rat on odlazio na kupalište. Kupao se s prijateljima i namigivao curama koje je sve redom zvao – minja.

Nije me želio uznemiravati jer bi mi morao reći kako je u lipnju te 1942. sretnom igrom slučaja pušten iz internacije u nekom njemačkom logoru gdje je zaglavio kolovoza 1941. Ili bi morao ispričati kako je već u veljači 1943. ponovno interniran, sada u talijanski logor. Ali doista, tog ljeta 1942. kupao se na praznom opatijskom Lidu. Kao i ja pedeset godina kasnije.

Potkraj 1942. Italija je polako gubila rat i u tom svom očaju mobilizirali su već i godište 1926. Mobilizirali su sve redom, pa i Hrvate, mada je bilo jasno da tu neće biti prevelike sreće. Otac je dobio mobilizacijski poziv u februaru 1943., ali se odbio boriti pa je dobio prekomandu u radnu jedinicu, kako su se zvali “Battaglioni speciali”. Da kojim slučajem ne bi pokušali dezertirati, svi su Istrani tada poslani na jug Italije, a njega je dopala Potenza u predalekoj Basilicati do koje se danima drndao vlakom, autobusom i kamionom. Namjerno su ih poslali što dalje od doma i namijenili im ponižavajuće poslove u kamenolomu. Vi ste ribelli, govorili su im, vi ste pobunjenici.

Majci je uspio napisati razglednicu i pohvaliti se kako je “dobro”. Nije lagao, ali već pretpostavljate da nije rekao ni svu istinu. Dobro je utoliko što je živ, što nije dobio malariju kao devedeset posto kolega od kojih je gotovo pola i umrlo.

Sabirni centar u Potenzi po uputama iz Rima osnovao je neke posebne radne satnije, a otac je upao u 234. specijalnu radnu četu. Satnija “alloglotta”, kako su ih Talijani zvali, brojala je oko dvjesto duša i potkraj travnja premjestili su se u pristanište Calambrone gdje su čekali da ih brod prebaci na Sardiniju. Početkom maja iskrcani su u luci Palau i odmah prebačeni u Porto Torres da kopaju protutenkovske jarke. Mjesec dana kasnije evo ih na aerodromu Villacidro, ali ne da odlete u slobodu, već da održavaju zračnu luku. Nije to bila neka sreća jer je područje oko aerodroma bilo močvarno i prepuno komaraca.

– Tamo sam počeo pušiti. Da rastjeram komarce – pričao mi je otac u svojoj ulickanoj verziji privatne povijesti, dodavši uz namigivanje kako su ih časnici opskrbljivali cigaretama.

Jasno da nije govorio istinu, punu istinu. Jest, počeo je pušiti, ali od muke, a ne da rastjera komarce jer su imali tako malo duhana da su jedva uspijevali smotati cigaretu od ostataka koje su pronašli po džepovima. Niti jednu cijelu, tek produženi čik. A talijanski časnici su bili dovoljno nečasni pa ne samo da im nisu davali sljedovanja duhana već su im uskraćivali i kinin. Njihov komandir, neki poručnik Cava, govno od čovjeka, kinin namijenjen vojsci prodavao je na crnoj burzi mještanima Villacidra. Zato je samo u jednom tjednu tog vrućeg lipnja 1943. u lokalnoj bolnici Sanluri umrlo četrnaest pripadnika 234. satnije.

– Pone mihi duos panes in bertulas – ili u prijevodu, molim vas dvije šnite kruha, bila je rečenica koju su dobro zapamtili svi internirani u Villacidri. Ako su išta trebali naučiti od osebujnog sardskog jezika, onda je to upravo ovaj vapaj za kruhom.

Dobrano desetkovana malarijom, “specijalna radna jedinica” dočekala je na Sardiniji pad fašizma 25. srpnja i par dana kasnije vrhovnog zlotvora Mussolinija. Nova civilna vlast u Italiji na čelu s Badogliom, čim je smijenila fašističkog diktatora, odlučila ga je skloniti sa scene. Tako je neko vrijeme bio interniran na Ponzi, odakle je 7. kolovoza nakon dvanaest sati valjanja po nemirnom moru doplovio u istu onu luku Palau koja je tri mjeseca ranije dočekala moga oca. Samo što Mussolini nije završio u malaričnoj močvari bez prstohvata duhana nego u vili na otočiću Maddaleni, tik uz obalu Sardinije. Dvadeset dana kasnije iz kućnog pritvora Ducea će osloboditi Nijemci, ali „specijalnu radnu jedinicu“ u močvari pored aerodroma nije oslobodio ni Badoglio, ni Nijemci.

Dapače, Nijemci su došli na genijalnu ideju da se u suhom koritu rijeke Tirso pored Ottane izgrade dvije nove poletno sletne staze. A tko je za to bolji od besplatne radne snage s istoka.

U rujnu su američke snage zauzele Sardiniju, ali ni to u početku nije pomoglo našim specijalcima. Tata mi je promjenu lakonski objasnio.

– Tada smo mi prešli u američku vojsku i dobili rat.

Ne trebam ni spominjati da pola istine u toj rečenici nedostaje. Jednostavno, netko je i dalje trebao graditi i održavati aerodrome po Sardiniji, a dečki su se očito uhodali. Jedino su porcije kinina i duhana postale redovite.

U američku vojsku doista su naši prekomorski junaci prešli, ali tek u travnju 1944., kada su i simbolično napustili Sardiniju da bi se iskrcali na Korzici. Nedaleko od Ajjacia, u selu Mezzavia, američki general Ratay im je naredio da se skinu i svu svoju pohabanu i ušljivu odjeću bace na hrpu. Sve je dobro natopljeno benzinom i zapaljeno, a svjedoci pišu da je gorjelo danima. Dobili su nove uniforme, oficire i nove zadatke. Postali su 7410. Slavenska satnija u sastavu A delta baze V. Američke armije. Vodili su brigu o kompletnoj telefoniji na Korzici, a hrane i pića odjednom je bilo u relativnom izobilju. Malarija se u vojnoj bolnici liječila rutinski.

Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča. U stvarnosti, osim “varijetea”, otac se uz pomoć nekog potpukovnika Reiningera uhvatio posla i proizvodio šapirografirtani bilten s vijestima odasvud popabirčenim, a bogami napisao je i udžbenik engleskog jezika. Imao je samo deset lekcija, ali je za vojničke potrebe bio sasvim dovoljan. A za varijete je bio i preambiciozan.

Bližio se kraj rata, a satnija pod imenom “7410. Service Comp. Slav” koju pratimo iskrcala se svibnja 1945. u Marseillu i prebačena je najprije u nedaleki Miramas pa u Port de Bouc, gdje će potkraj listopada završiti ova ratna epopeja. Preživio je jug Italije, Sardiniju, Korziku i Francusku, fašiste, Talijane, Nijemce i Amerikance.

Staroj majci Ivan Jurković je pokucao na vrata 25. listopada 1945. i Drugi svjetski rat je za Jurkoviće okončan. Sve je krenulo nabolje i pedeset godina kasnije ja sam se mirno kupao na opatijskom Lidu.

Ali, vi već znate da nije baš sve krenulo nabolje, jer vam nisam rekao cijelu istinu. To sam naučio od njega.

*Tekst objavljen 25. 08. 2011. na blogu Miljenka Jergovića

Oceni 5