Husein Hasanefendić Hus: Motor "Parnog valjka"
Valjak 01 S

Photo: Marko Colić

Pustimo nek traje

Za Huseina Hasanefendića Husa baš nekako vrijede stihovi koje je sam napisao: „pusti nek traje“. Jer, Hus traje. I traje. I traje... Još tamo od post-Mlinarčeve Grupe 220 i ranih inkarnacija Parnog valjka pa do danas. Bez obzira na sve silne promjene stilistike, ćudljiv ukus masovne publike i žanrovske infekcije koje su ga očešale u minulih četrdesetak „i kusur“ godina koliko već valja njegov parni stroj. Velim - njegov jer Hus nije samo, uz vječnog Akija, jedini od utemeljitelja Parnog valjka koji je obilježio rock scenu bivše i sadašnje države već fascinantan autor, sjajan glazbenik istančanog ukusa i ubojitog hitoidnog opusa, producent te - onako kako su to bili Tom Petty ili je Bruce Springsteen - „band leader“.  Na sceni na kojoj su se ukazivale kraće ili dugovječnije „sezonske atrakcije“ i pomodne afektacije Hus kao autor i Parni valjak, najčešće su sami sebi bili jedino mjerilo. No nikad zapravo okoštali u rutinerski manirizam tako čest kod dugovječnih autora i njihovih formacija.

Husov autorski rukopis je uvijek bio prepoznatljiv: i onaj glazbeni i onaj literarni. S korijenima u rocku shvaćenom uvijek kao „generički pojam“ urbane glazbe a ne kao žanrovska okamina te u prepoznatljivoj „ich“ formi tekstova koji su zrcalili osobne dvojbe, introspektivne „dnevne paranoje“, generacijske furke i frustracije pa i - nerijetko prisutno -  promišljanje „starenja“. Bez cendranja i patetike s vješto uhvaćenim sličicama i situacijama („kad ti klinci govore vi“) te sveprisutnom porukom: idemo dalje. Isti i nepromijenjeni mada uvijek svjesni protoka vremena. Jer, kako to kaže Hus „...mijenjam se, nije da me boli ali mijenjam se, i nije mi po volji“.

Gdje je tajna ili formula Husove autorske i Valjkove izvođačke dugovječnosti? Upravo u savršenom ravnovjesju dosljednosti te svijesti o nužnosti promjena. Što je, naravno, blagoslov za svakog autora koji ne želi a i ne može uteći od sebe a još manje pak postati talac vlastite „bolje prošlosti“. Baš zato  će - poput Boba Dylana - Hus i Valjak uvijek novom optikom čitati svoj minuli rad, nadahnutim aranžmanima pretumbati vlastite „klasike“ pokazujući da ih ne doživljava kao mrtve spomenike već kao živo tkivo kojem povremeno treba nova injekcija adrenalina. Neko novo i drugačije čitanje sukladno vremenu sadašnjem. Hrabar je to no istovremeno i razborit čin. U konačnici ne ukazuje li i na autorsku vjerodostojnost rukopisa, na suštinsku trajnost i nepotrošenost skladbi kojima vrijeme nije nimalo naudilo?  I istovjetnu magnetsku privlačnost novih brojeva poput „Samo da znaš“, „Samo ti (Norma Belle“), „Prolazi sve, zar ne?“,  „Opet se smijem“... koje su i na recentnijim koncertima savršeno legle uz „Stranice dnevnika“, „Nedu“, „Kao ti“, „Vruće igre“, „Lutku za bal“, „Uhvati ritam“... Pokazujući da i stare i nove  skladbe nisu relikti iz „bolje prošlosti“ već dokaz i aktualne autorske potentnosti i, u slučaju klasika, nadahnuta optikom novog doba „unplugged“ ili pak „uštekana“ nova čitanja. Sjajni predlošci za vruću bossa novu, hipnotički reggae, praskavi „rocker“, sjetni blues ili naprosto furioznu koncertnu reviziju koja potpuno briše granica između vremešnog i aktualnog. Zazivajući zapravo „izvanvremenost“ koja je trajna odlika Husovog autorskog rukopisa. 

Očita i na antologijskim albumima iz „onih vremena“ („Gradske priče“, „Vruće igre“, „Vrijeme je na našoj strani“, „Glavnom ulicom“...), iz devedesetih („Buđenje“, „Zastave“...) i na novomilenijskim zgodicima („Stvarno nestvarno“, „Nema predaje“...). Uvijek uz glavne odlike Husovog autorskog rukopisa: zaraznu osunčanu melodiju te ispovjedanje primjereno aranžerski i produkcijski osvježene leksike „adoult oriented rocka“, (uvjetno rečeno, na tragu Toma Pettyja i vremešnijih uzora poput velikih Aerosmitha). Sve to je zorno potvrdio i album „Stvarno nestvarno“ i njegov izniman naslovni singl ali i skladba poučnog (i vraški točnog) imena „Nakon svih ovih godina“ napisana i odsvirana kao rasna power-balada s upečatljivim gitarskim zvukom. Jer doista „nakon svih ovih godina“ provedenih na sceni Hus kao da živi svoju novu autorsku mladost. Parni valjak se naime nakon svojevrsne abdikacije nije samo „vratio“ već ušao u svoje i autorski i koncertno sjajno razdoblje. Bilo je to očito kad je novi albumu „Nema predaje“ uspješno najavio mega hit singl „Samo da znaš“. Broj koji je, uzgred rečeno, punih osam tjedana proveo na vrhu hrvatske rang liste najizvođenijih brojeva, energičan je „rocker“ - kojem kolorit southern rocka daju klavijature a pozadinski vokali jamče mrvu Stonesa - u kojeg utječu sve stare Husove „rockerske“ pritoke. Ponovo  iskazane gotovo tinejdžerskim žarom kao izvanvremena a opet suvremena inačica Valjkovog  mainstream rocka.

I Parni valjak i njihov skladatelj su doduše promijenili strategiju pa sve rijeđe koriste album kao glavnu promotivnu platformu i odlučuju se za singlove. Nova strategija nije nimalo okljaštrila autorski iskaz i uvjerljivpost benda. Dapače. Svaki friški broj gotovo da postaje novi antologijski zgoditak uz bok ionako bogatoj pjesmarici. Hus se ne drži shema i klišeja kao pijan plota već žanrovski i stilski (pametno) „šara“. Stoga se među novim brojevima uz žestoke „rockere“, zgodne reminiscencije na stare Husove tekstove i teme u ruhu novih blještavih rock stilizacija, nalaze i skladbe poput „Za malo nježnosti“. A ona je - nemojmo se lagati - nova balada „za rezanje vena“ usporediva s klasicima poput „Jesen u meni“.

I zato - pustimo i Husa i Valjak nek' traju. Jer, veli pjesma, „sve dok traje, dobro je!“

 

Oceni 5