Istinita priča iz Srebrenice
Srebrenica

Photo: ITB Times Illustrated

Put bez povratka

Sanjam. K´o voda, nadošla, mutna. Nekakvo golo drveće bez grana, valjajući se prepušta brzaku rijeke. Sve što bih htio očima da vidim, voda nosi drveće i ne uspijevam da vidim, ne onom brzinom kojom želim.

Odjednom, stoji neko dijete na samoj pahi mosta. Svi viču: de, dijete, skloni se! Od vike ne čujem, ono maše, mlatara nešto rukama, pokazujući svima u rijeku, kao da se dolje nešto nalazi, što ono mora neodložno da izvadi. Vidim, samo nakratko, kroz more ljudskih ruku, zadnji put malu siluetu, a kad ponovno pogledah, djeteta više na mostu nije bilo! Nije bilo ni ljudi. Voda ne bi više mutna. Samo je na mjestu, gdje dijete stajaše, ostala mala, k`o fleka, krvava mrlja! Pored nje, sklupčano u gutu, ležalo je neko malo žuto kuče.

Bum! Tresnuše vrata.

- Diž´ se Mirza, sunce majkino! Treba kupiti somuna, safuna i cinkvajza – viče majka i u letu skida pokrivač sa mene!

- Ima puno posla danas za obavit´!

Budim se, mrzovoljan! Gledam na zidu stari sahat, sad će osam. Otac je bio već u vrtu.

Majka ponavlja, stalno nabrajajući: somun-safun-cinkvajz. Meni je bilo šega gledat´, onako stisnute šake u zraku pokazujući, k`o fol, nabrajanje – uvijek istim, samo podignutim palcem desne ruke!

Oblačim se brzo, izlazim bez doručka, mislim se, kad se vratim, brzo ću ja...

Za sobom zatvaram velika drvena vrata kapije. Majka ostade kudeći, što joj kokoši pogaziše njene maćuhe, babo osta u vrtu, onako saget, okopavajući i plijeveći luk, još prije podnevnog sunca.

Vratio sam se.

Stajao sam nepomično, na kapiji! Za ruku me čvrsto, svojom malom ručicom stezalo dijete, crne kovrdžave kose.

Stajao sam na mjestu stare avlije, prekrivene nekad lijepom uglančanom kaldrmom, čiji me je odsjaj mjesečine na njoj, u djetinjstvu, uvijek magično očaravao. Tu sam! Evo, vratio sam se!

Poslije osam godina!

Stajao sam na mjestu, gdje je nakoć bolje reći, bila kapija, avlija, bosanska kuća. Život! Sve!

Sa mjesta odakle odoh, ne doručkujući! Mišljah samo, brzo ću ja. Najteže mi bi, što se ne poselamih i oprostih sa babom, što ne poljubih majku. A, ko će znati, gdje koga i šta čeka?! Zašto bih se oprašt`o?!

To će mi zauvijek biti teško i ostati neispunjena želja! Do kraja života! A, kad sam mogo – nisam!

Još i danas vidim sebe, kako tu, na istom tom mjestu, grlim majku i baba. Pozdravljam se sa njima. Zadnji put. Bilo bi mi nekako lakše! Ovako... nikad više!

Od nekada lijepe česme, virila je samo neka cjevčuga, k´o nekakav batrljak, koji je podsjećao na tijelo, kojem je granata odbila dio ruke ili noge. Sama pomisao i način usporedbe, posta mi istovremeno jadan i odvratan. Čuj - batrljak?! Čuj usporedbe?! Sjetih se, tako bi govorio i moj rahmetli džedo! I, to „džedo“ se kasnije transformisalo u djed, pa dedo. „Neko“ mi je stalno govorio: tako govore seljaci! A, ja nisam htio da budem seljak, pa prijeđoh, iz stida, ni sam ne znam kad i zašto, sa ono „džedo“, da govorim dedo, mada mi je nekako bilo draže da kažem džedo. Tako sam ga, rahmet mu duši, zvao cijelogi života!

Kod nas se uvijek govorilo – „neko“ i cijeli život sam htio da upoznam tog „nekog“, ali se taj neko, nije nikad dao! K´o neki šumski fantom. U našem narodu je važno da znaš, „neko“ se uvijek za nas brinuo! Za običaje, pravila, ogarajsaćeš, smiješ-ne smiješ! Pazi, ne staj, iskrenuće ti se usta! Nisam nikada imao čast da ga upoznam! Taj „neko“, za mene je velik pojam! Bio i ostao! I, dan-danas!

Nema ni starog đuguma, koji bi stajao uvijek tu, pored česme! Nije bio srebrni, k´o u pjesmama, već običan, lijep, okalajsan! Ko bi bio malo priglup ili stvari sporije shvat´o, ni sam ne znam zašto, njega bismo zvali – đugumom!

Od naše kuće, nije ostalo ništa! Drvenarija je, vidi se sva izgorila, zdrave cigle, kamen i crijep, odnešeni!
Čaršijom su kažu, prvo prolazile kolone kamiona punih nekakve robe, bijele i „crne“ tehnike, televizora, ormara, kreveta, pijanih četnika, pucnjavije. Poslije, masovna hapšenja i odvođenja.
I, ja sam „nest´o“!

Silazeći sokakom prema centru čaršije, ponavljajući u sebi, somun-sapun-cinkvajz, somun-sapun-cinkvajz, ugledah na lijevoj strani tamić i ispred njega, dva bijela golfa. Gužva! Nekih 4-5 golijata mlate nekog čovjeka. U rukama mu još malo dijete. Dijete vrišti, a on, skoro na zemlji od batina, viče da mora, da je neka greška. Jedan od gorila, uze mu ono dijete iz ruku, udari ga nečim svijetlim u glavu i baci preko ograde u bašču! Kolica, ostaše onako prazna, na trotoaru. Čovjeka, svega u krvi, zguraše u prvi golf i on odjuri niz ulicu. Ja sav skamenjen stojim tu, gledam, ne mogu da se pomjerim! Nisam nikada vidio nešto slično! Dvojica pritrčaše k meni: Evo Turčina!, zgrabiše me, strpaše u golf i sve, k´o u nekom gangsterskom filmu, velikom brzinom i odvezoše, u meni nepoznatom pravcu. Pomislih se: Moj Mirza, ovako se hapsi i nestaje! Udarce i šamare nisam ni osjećao. U glavi mi samo zuji. Meni, samo na pameti, kako će mi majka ostati bez somuna, sapuna i cinkvajza! Kako će jadna danas bez toga i ko će joj to donijeti?! Udarci. Paf-paf! U sekundi su mi obrazi bridjeli, lijevo oko mi je nateklo, da uskoro na njega nisam više ništa vidio. Iz džepova je nestalo sve što sam imao. Ono malo sirotinje, za kupovinu, isto tako. Kasnije ću tek primjetiti, nest`o mi je i zlatni lančić koji mi je majka poklonila za petnaesti rođendan. Prestadoše me udarati. Put koji mi je bio poznat, nije vodio asfaltom, bio je to makadam, neki stari neasfaltirani put kojega su krasile mnogobrojne rupe. Iza golfa se prašilo. U glavi mi je bila zbrka. Šta li sam ja to nekome zgriješio?! Ništa mi nije bilo jasno. Bio sam još balavac, pravi balo! Malo lud, ali nikad-nikom, ništa loše ni pomislio, a kamo li napravio! Nisam bio neka “kajla”, ko oni gore, pa i da jesam...Ali, ovo...ovako...heej?!

Golf je ulazio u neko naselje u kome se činilo da je neki vašar ili neki pijačni dan. Gužva, ljudi, stoka..?! Crne šubare, odijela, crne zastave, brade..?! Zrak se osjećao na balegu i rakiju! Auto je opet uzbrdo vozilo nekakvim krivudavim, nazovi asfaltnim putem, okolo šuma, crnogorica. Nigdje nikoga?! Kako je auto brzo išlo, na svakoj krivini smo se naginjali lijevo-desno, kao da svi vozimo bob! To sam gled`o negdje u nekoj emisiji. Učini mi se čudnim, da razmišljam o tome u ovoj situaciji?! Golf najednom skrenu, opet makadam, pa nakon kratke vožnje, konačno - naglo stade! Tu je već, sa lijeve strane stajala, grupa od pet-šest ljudi, postrojenih u redu. Neki su bili krvavi, neki prljavi. Tu je bio i onaj čovjek što su ga ´pokupili´ sa ulice, “čovjek sa djetetom”. Bio je pretučen i sav krvav! Iza njih vidi se, nedavno iskopana neka rupa. Jednog, zadnjeg u redu, poznavao sam još iz škole. Sav očerupan! Poderani dijelovi odjeće, jadno su visili na njemu. Ispod oka mu se jasno mogla vidjeti otečena masnica. Ostali su bili stariji od nas. Izabraše nas trojicu, gurajući nas tako ispred sebe, odvedoše nas naprijed, utabanom, zemljanom stazom. Taman, iza prvog zavoja zamakosmo, začuše se iza nas reski pucnji. Jedan, dva, tri, četiri! Pauza, pa još jedan, zadnji! Od straha, nisam smio da se okrenem. Uvukoh glavu još više u ramena, očekujući i sam pucnje iza sebe. Sav nekako u trenu sitan, mali, nemoćan, k`o miš božiji!

U zraku, osjećao se dah smrti! Osjećao sam ga sebi za vratom. Bio je sve hladniji i hladniji! Sumnjao sam da ću dočekati sutrašnji dan. Tek tada spazih, ruke su mi svezane i da mi to otežava hod. Počeo je da pada mrak, a s njim i kiša. Mozak više nije radio, hvatao je samo fragmente. Put, ograda, selo. Okolo jele i borovi, crnogorična šuma. Visoko iznad šume, na dijelovima oblačnog neba, tamo gdje nije bilo oblaka, ukaza se na momenat, toranj crkve?! Otvoriše se vrata, bljesak svjetla nečije lampe, baterije, na kratko me zaslijepi. Zatvorih oči. Udarac u leđa?! Padoh na zemljani pod i završih u ćošku iza vrata. Cijelu noć, sve da sam i htio da spavam, nisam mogao da zaspim. čula se čudna mješavina krkljanja, pjesamae, ženske vriske, udaraca. Čuo se i pokoji pucanj. Postalo mi je hladno! Tražio sam uzaludno pogledom po mračnoj prostoriji, izvor odakle dolazi čudni zveket, shvativši na kraju, da se to čuje zveket mojih vlastitih zuba. Što od straha, što od hladnoće! Svako malo, neko je ulazio sa lampom i izvodio nekoga. U tišini. Jeza! Misleći, da je red došao i na mene, u trenu sam „dolje“ bio mokar! A, ko ne bi?!

Jednom, kroz rupe razvaljenih vrata, na nekih desetak metara odavde vidim i, dah mi je stao! Iz kuće, smještene tačno preko puta, na verandu je izašla grupa ljudi obučenih u različite uniforme. Neko, u onoj SMB, koju je nosila bivša vojska, neko u crnim nekakvim odijelima, a neki su bili, k`o nekakvi specijalci! čudo! Prvi puta to vidim. Prvi sa strane, bio je moj nastavnik, do njega je stajao direktor škole, a do njega doktor iz bolnice, ne znam kako se tačno zvao. Tu je bila i jedna ženska, mislim da je završila pravo. Sve poznata lica iz čaršije! Do njih, stoji neka faca, k`o neki specijalac, koji im je nešto objašnjavao, mašući rukama u neodređenom pravcu. Onda su otišli.

Od onih koje su u toku noći odveli, samo se jedan vratio. U prostoriju su i mene unijeli i ostavili. Kako sam preživio, ne znam?! I, bolje! Ostalo nas je još šest-sedam! Stalno smo prebacivani na druga mjesta. Niko nikoga ne poznaje?! Jednom smo završili u nekom logoru. Tu su kažu, ljudi nestajali, žene, djeca. Silovane su žene, djevojke, čak i curice, još djeca, čak i jedna nana?! Nas nekoliko mlađih, jednom su nas samo pokupili, potrpali i odvezli u neko mjesto, nekih sat-dva vožnje odavdle. Kažu: na razmjenu!

Par mjeseci je, mislim, prošlo u kopanju rovova, nekakvih rupa u zemlji i cijepanju drva. Kasnije je došla veća grupa, vidim, zatvorenika, koja je bila tu samo par dana i po njih je došalo par vojnih kamiona, na koje su ih potrpali. Nisu se nikada više vratili. Tu su bile i dvije djevojke. Izašle su jednom iz jedne kuće, da peru neke tanjire, čaše, šta li?! Oči i taj pogled! Mislim da to neću nikada zaboraviti! U očima im se vidjela mješavina straha, molbe, srama. Ko su, odakle su? Nije bilo šanse da se sazna! Robovi!

Jedno veče, naglo i uz lupu, otvoriše se vrata! Kao i do sada, spavanja nije bilo. Pomislio sam, eto, ovo je kraj! Vode nas! Ne, nije bilo straha, to je bila više konstatacija! Ubacili su nas u veliki vojni kamion, prekriven ceradom, ličio je više na neku pećinu iz koje više nema povratka, a u ušima mi je odjekivala muzika iz nekog našeg ratnog filma. Ne bih znao reći kojeg, ali znam samo da je odjekivala. Kao ona pogrebna, plehana muzika. Čudno! Ne volim plehanu muziku, pa natjeram sebe, svojim mislima, da od iste poče u ušima da mi svira harmonika, Safet, sevdah, a onda i pjesme Halida Bešlića. Sjećam se dobro. Zlatne strune... Na licu mi smješak. E, vala, mogu sad uzeti sve! Ubiti sve, ali pjesmu, sevdah, nema šanse!

Basamaci lijevo. Kamion nekako visok, da nisam mogao nogom da zakoračim, pa me neko „straga pogura“. „Raketiran“, upadoh u mračnu pećinu kamiona pod ceradom. Sjednem kao po običaju, automatski na desnu stranu. Sjedište, k`o klupa u parku. Samo što nije bilo tako idilično. Od hladnoće se odmah sklupčam u gutu. Na meni sve otrcano. Patike poderane, farmerke poderane, vesta na laktovima poderana, majica nikakva. Smrdio sam sam sebi! Boja odjeće i obuće na meni, nije se mogla prepoznati. Patike su bile crvene, farmerke plave, plava vesta sa „V“ izrezom i bijela majica. Kamion je vozio i vozio. Kraj mi nije bio poznat, nikako! Sa moje strane, vidjelo se neko selo ili mjesto. Gori, sve u plamenu, vatra obasjava čini mi se nebesa, da ih onako zagrije! Počeo sam u sebi učiti svaku suru i dovu koje sam znao! Dragi Bože, kud li ovo idemo?

Bivalo je sve mračnije i mračnije, a i hladnije. Nisam ni primijetio, da je naglo crnogoricu zamijenila bjelogorična šuma. Na drveću, skore da i nije bilo lišća. Taman sam utonuo, k`o u neki polusan, kad poče da krha! Od silne pucnjavije, svi smo poležali po, od dasaka, blatom prekrivenom podu. Neko ranjen jauknu?! Čulo se prangijanje, a kamion je počeo da poskakuje. Izgleda da je krenuo niz neku strminu. Kako kamion skače, skačemo i mi, sve više i više u vis. K`o na trampolinu! Sve bijaše dobro, dok poskakujemo u ritmu i mi i kamion. Ali, kad je počelo kontra, onda nije bilo šale. Ubi! Tras! Bum! Mislim da sam se onesvijestio. K`o u daljini, čuo sam još pucnjavu, glasove i krhanje. Onda, tišinau, mir i spokoj. Osjećam, polahko kako tonem i kako se u toj dubini, lagano toneć, gubim..!
Kako je lijepo, onesvijestiti se?! I, blago onom, ko to može! Čudo prirode?!

Došao sam opet sebi. Vidim, dugo mi je trebalo. Bio sam u komi. Bio sam u drugoj državi, pričalo se drugačijim jezikom. Više jezika. Bio sam, k`o u nekoj bazi?! Na zidu je bio znak crvenog krsta.

Mislim, kod mene nema ništa na kratko, na malo, već uvijek u nekakvim „većim i dugim“ mjerama.

Na glavi sam imao posjekotinu, a na slabinama, sve do iza leđa, bolio me pri kašljanju, neki čudan dugi ožiljak?! Njega nisam nikad imao! Davali su mi nekakve lijekove, od kojih mi se sve mantalo, pa sam bio k´o polupijan. Tutnuli su mi nekakav papir pod nos, koji sam morao, k´o da potpišem?! Zasapao sam. Makar ja mislim da sam zaspao..?!

Kada sam se opet probudio, ležao sam u bolničkom krevetu koševske bolnici. Odjekivale su eksplozije od čijih je detonacija popucalo svako staklo. Sjećam se samo, da još nisam dobro ni došao sebi, morali smo ići u nekakav podrum. Na hodniku mi se obratio jedan momak, veli, zove se Kemo!? U ruci je vukao nekakav, k´o ofinger, a na njemu je visila nekakva flaša, obješena naopako, sa bijelom tekućinom. Pitam ga, šta će mu ta flaša. On kroz smjeh, vidim u šali veli, alkoholičar sam, rode, ovisnik. Roknulo me na liniji rasprskavajuće, u sred stomaka, kaže smješkajući se. Dalje nisam čuo. Sve se treslo. Mislio sam da će zgrada da nam se sruši na glavu. Onda je, odjednom nastala tišina. Prenijelo je na drugu stranu. Granate su padale na neka druga mjesta i čula se potmula tutnjava negdje u daljini. Vratili smo se u sobe.

Na vratima se pojavio doktor i prvi puta, nakon duže vremena, meni poznata faca. Zaplakao sam. Suze su krenule same. Bio mi je to prvi role. Amidžić, sin jedinac! Slučajno dolazio tu u posjetu, svom vojniku iz jedinice. Sudbina ga vodila za ruku i dovela, tu pored mog kreveta. Vidim neke simbole, oznake, ljjiljan na prsima. Vidim ja, on neka velika kajla. Plače on, plačem i ja! Onda sam sazn´o. Sve loše vijesti, koje sam propustio, odjednom sam sazn´o! Nikad ih ne sazn´o! Htio sam, da se onesvjestim, da nestanem, ovdje sada i odmah. Lakše bi mi bilo. U grudima raste pritisak, nestaje zraka, steže, glasa nema! K´o da te neko nevidljivom rukom davi. Zraka. Ni zehre?! On poče polahko da mi priča. Ja slušam, suze idu niz obraze, teku, rek´o bih nešto, a ne mogu. Ne prekidam ga, slušam. Suze teku, ne prestaju.

Majku i baba su odveli, dolje na rijeku. Zaklali. Rahmet im duši, kome oni to šta skriviše? Zašto? Rekli, taj dan im bio loš, zaklali su „samo“ trideset i troje!? Na mostu! Dabogda se srušio već jednom! Kasnije je brojka samo rasla! Malog Dinu, trinest godina, iz komšiluka, nisu ni izveli, zaklali ga na pragu rođene kuće. I, tako redom... Samo sam ga slušao, plakao i bijeli bolnički čaršaf rukom stez´o. Od priče mi se srce steglo! Mislim da je tada u meni nešto puklo. Prelomilo se! Nema više, za vjeke-vjekova: brate, braco! Heeej, pa mi smo raja! Odrasli skupa! Nikad više! Ja više sebe tu ne vidim.

Doktor mi je rekao da sam ostao živ zahvaljujući razmjeni, i da sam ostao bez jednog bubrega! Operacija i rez, sve profesionalno urađeno. Glava, vidi se, bila neka velika povreda, snimak je dobar, sve je zaraslo, sada je sve u redu. Mogu da idem. Suza više nije bilo. Sve sam izgleda u minutama prije toga isplak´o.

Na sebi sam imao samo bijelu pidžamu - „haljinu“! Nisam imao ni gaća, ni hlača. Role uze neku motorolu, reče nešto i na vratima se pojaviše njegovi momci, vojnici. Donesoše maskirnu uniformu, majicu, crvene patike. Nasmijah se. Bi mi drago! Role veli, sada si u mojoj jedinici! Snajperista, ako Bog da! Mi smo okruženi već par godina. Okolo, go četnik! Dušman! Municije imaju za bacat´! Na početku veli, troje nas dužilo jednu pušku! Onda smo počeli dobivati, malo više, pušaka i municije. Čak nam je i „Ćeto“ prodavao! Najgore nam je bilo, što smo morali trpjet´ i svakodnevno gledat´, artiljeriju i tenkove, kako nam se ispred nosa šeću, a mi skoro dvije godine nemamo ništa, da ih „skinemo“! Bilo je raje, da je pljuvanjem od nemoći, gađala tenkove ili kamenjem iz rovova!

Obuku sam dobivao, za to se pobrinuo role, od iskusnih boraca. Trpio sam glad, hladnoću, noć. Nisam se niskim htio družiti i vezivati. Povrijeđen sam previše puta. Još jednom, bila bi mi još jedna povreda više!

Samo sam vezivao čvorove, molio da dođem do broja koji sam sam sebi u glavi zacrtao. A, onda nek i mene nema! Ja nisam ovo tražio, a niti sve ovo htio! Ubili su mene, sve u meni i okolo mene, sve što sam volio! Nemam ništa za čim bih žalio. Život sam izgubio onog jutra, kada sam napustio avliju, kada sam samo majki htio da kupim ono, šta je rekla! Nikad više njenog lika, dodira njenog po licu, ni osmjeha!

Preživih mnoga ratišta. Najteža mi bi planina! Jednom smo zalutali u magli. Magla, ne vidi se prst pred nosom. Sjetim se priče, jednog iz jedinice, koji je došao. Veli, da su se jednom u magli, na koti toj i toj, mimoišli sa „Ćetama“. Oni u jednom pravcu, „Ćete“ u drugom. Gledaju se, vide siluete, prolaze, znaju ko je ko. Niko ne trza i ne poteže oružje, jer ako ko trzne, ode sve u vražiju. Tek nakon prolaska, zalijeganja, dozivanja, izazivanja i uvreda, razlaz! Svako se uputio svojim poslom, zadatkom i pravcem! Golemo, ha?!

Najteže mi bi, kad roleta pogodi granata. Nisam znao da je među prvima pogino! Čekali su nas. Znali su. Znalo je izgleda svako dijete. A, k´o fol, naša tajna akcija. Samo je počela minobacačka vatra. Ko to nije doživio, ne zna šta je teško! Osjetio sam samo vrućinu u leđima i pokleknuo! Htio sam da ustanem, da potrčim, noge me nisu slušale! Noge mi se oduzele! Vido sam kraj! Zaglavio sam se u nekoj, vodom natopljenoj njivi. Okolo šljivik. Svi trče nizbrdo, ja ne mogu! Bih da dođem do puške. Ona pala, samo nekih par koraka, ukoso od mene! Bože, molim Te, ne ostavljaj me nepokretnog! Ovakog! Grabim noktima da dođem do puške. Čim bih došao do nje, znam šta bih uradio! Ali, ne mogu do nje! Sve otkazalo. Noga mi se u blatu, vidim zaglavila. Donji dio tijela ne osjećam. U sekundi, ama, u djeliću sekunde, vidio sam cijeli život! Kad sam se rodio, kako sam rastao..! Proljeća, ljeta, prijatelje, sve. Kako? Čudo Božije. A, baš to jutro sanjam ružan san, mislim se, dabogda - da sve ovo s hairom i na dobro izađe!

Učim dovu! I, gle čuda - Božijeg!

Počeh osjećati noge! Iz mene, suze i smijeh! Dvojica me zgarbiše u momentu i iz onog mulja kotarisaše! Osta ona jedna čizma u blatu. Ja sav krvav, ne znam ni šta, ni gdje sam još pogođen. Od bola u leđima, onesvijestih se. Hvala ti je, Bože! Ost´o mi je geler u kičmi. Zrno, k`o glava od eksera. Meni, ništa! Pokretan, mobilan i veseo! Opet na zadatak. Hej, moraš još da se odmaraš, rana nije zarasla. Ma jok!

A, ko će onda da nam zabavlja „Ćete“?! Da eglendiše sa njima, dosadno im vele, pa da ih se malo, k´o zabavlja, doziva: „Ćete, evo balija, eto nas na kahvu...na crnu!“ Tekbiiiiiir! Mene nije strah smrti! A, zašto da me bude, kad sam već umro! Ne jednom, već više puta! Samo da imam, da još kako mogu, Maški da dam raketu! Veli da sanja onog tenka! Samo jednog! Da ga skine, pa, nek onda i njega nema!

Na žalost, rakete nikad ni od koga nismo dobili?! A, „Ćete“?!

Najljepše ih je bilo gledat, preko nišana! Oni se rasprostru na suncu, sunčaju se, sigurni da im niko ništa ne može. Mi im priđemo na trijes´ metara! Pa, povaljamo! Onda se, k`o fol, uozbilje, pa im ne možeš danima prići. Mine, artiljerija. Neke detonacije, odbi glavu. Pa, opet! K`o fol, mašu, planiraju, razvaljuju artiljerijom, sve što se zove civilizacija! Najljepši su na tristo-četiristo metara! I, šetaju se, ki đenerali! Gdje god! Face, Obilići. A, tako nije počelo! Sami su rekli, metak nam ne može ništa! A, ja uvijek znatiželjan, pa rekoh, da vidim?! Kad, ono tamo, svali se samo k´o medo! Velim, pajdo, vidiš, sam si kriv! Metak k´o metak. Rokne, danas tebe, sutra mene. Jedan jedan! Pa, dokle ide. Onda, igranka počne ispočetka. Ples, ne zna se ko vodi!

Jednom rekoše, kraj! Mislim, nije pošteno! Ja se tek „zagrijo“! Ostade mi još neki broj, neću da govorim koji, reče opet onaj „neko“, ne valja, zbog uroka! Ali...biće! Ima još vremena!

Helem, na kraju, vidim, mnoga raja se obogatila praveći „bizmis“, kako je to u šali govorio role, dok sam se ja valjo po blatu! Zlatni ljiljan mogu da prodam. Neće ga niko! Kuće nemam, nemam ni djevojke, a kamo li žene. Nemam ni djeteta. Vidio sam jedno! Sjedi po cijeli dan na cesti, plače. Kažu, ostavio ga vlastiti „tata“! Pa se mislim, da ga ja uzmem sebi, ako se ne ubijem prije toga?! Stid me. Pitam se, gdje to ja bih, gdje se to provodih i šta ja to radih? U ogledalu, od onog djeteta, koje je krenulo da majki kupi somun-sapun-cinkvajz, nije ostalo ni traga! Bio sam kod pajde, u dvorištu, preda mnom lavor vode, k`o sve hoću da se brijem. Mala ograda, grom je spalio, preko mi glava viri, putem prolaze dvije „tetke“. Sve i da neću, čujem, jedna govori onoj drugoj: - Moja ti! Nećeš vjerovati, grad nam se napunio seljaka, pa nikako da ih se riješimo! Pri izgovoru „moja ti!“, glava joj se ponosno ljulja lijevo- desno!

- Taj sam! - pomislim se. Fala, nema na čemu! Mene ćete se riješit´, ali svojih podrumaša - nikad!

Nisam se ni obrijao, zgarbio sam košulju i istrčao van na ulicu. Stajao sam tako jedno vrijeme razmišljajući, šta da radim? Zaklopio sam oči. Idem samo na tren, da skoknem...STOP! Nema više na tren! Nema, samo! Nema na kratko! Idi, uzmi prvo ono dijete! Sevap je! Ostalo će ti Bog sam podarit´!U ušima mi je počelo odzvanjat´. Odjednom! I, otada - svake noći!Bum! Tresak vrata.

- Diž´ se, Mirza, sunce majkino! Treba kupiti somuna, safuna i cinkvajza - majka u letu skida pokrivač...

Suze same krenuše!

Lijevo, iz kafića, trešti pjesma. Bešlić. Zlatne strune... !

Suze navališe još više!

*Priča "Put bez povratka" osvojila je prvu nagradu na drugom internacionalnom natječaju za kratku priču na temu „Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima“

Oceni 5