Intervju: Milo Đukanović
Milo Đukanović

Photo: gov.me

Putinu sam lično rekao da Crna Gora ide u NATO

Javnost bivše SFRJ je, ne bez čuđenja, dijalog crnogorske vlasti i opozicije uvijek ocjenjivala kao izuzuetno civilizovan i uglađen. Crnogorski parlament, govorilo se, naročito ako se uporedi sa ostalim parlamentima u regionu, izgleda kao britanski Dom lordova. Što se u međuvremenu dogodilo? Ko je u javni govor uveo kočijaški rječnik, najprizemnije lične uvrede, pa i bejzbol palice i nasilje, što je crnogorska javnost imala priliku da vidi tokom predizborne kampanje, ali i na sam dan lokalnih izbora održanih u četiri crnogorske opštine? 

“Atmosfera linča i progona koju konstantno podstiče opozicija i njoj naklonjeni mediji samo je nastavak napora da se u Crnoj Gori preslika model iz oktobra 2016, kreiran od strane ruskih obavještajaca i njihovih plaćenika u Crnoj Gori i Srbiji”, kaže za Novu Pobjedu predsjednik Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. “Ipak, to nije imalo uticaja na rezultat lokalnih izbora, koji ne pokazuju značajnija pomjeranja na političkoj sceni Crne Gore, posebno ne na štetu procrnogorskih birača. Na suprotnoj strani smo, međutim, dobili puku preraspodjelu glasova unutar istog bloka, što dokazuje da, uprkos nekim spoljnim razlikama, čelnike opozicije suštinski povezuje ista ideja”, ističe predsjednik DPS-a. 

*Koja?
Osvajanje vlasti - po svaku cijenu. Jedni su plaćeni ruskim novcem; drugi, koji sebe nazivaju građanskom opozicijom, htjeli bi preko izdajničke, petokolonaške pesnice Demokratskog fronta da se domognu državnih funkcija. 

*Vaša DPS je u Tuzima i u Petnjici dobila više albanskih i bošnjačkih glasova nego Bošnjačka i albanske stranke. Znate li sličan primjer na Balkanu? 
Riječ je zaista o presedanu, naročito na Balkanu. Politika DPS-a duže od četvrt vijeka uživa veoma moćnu podršku, koja se nikada nije spustila ispod 40 procenata, a prelazila je i 55 odsto biračkog tijela. Tu politiku stameno podržavaju manjine, što potvrđuje vitalnost građanskog koncepta crnogorskog društva. 
DF su u međuvremnu nadmašili njihovi sljedbenici - SDP, Demokrate i poletarci URA, u odnosu na koje čelnici DF-a danas djeluju kao englesko plemstvo*Crna Gora je devedesetih bošnjačke izbjeglice vratila u Bosnu i Hercegovinu, koju su uveliko terorisali Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Kako ste, dakle, Bošnjake ubijedili da ipak glasaju za DPS?
Riječ je o traumatičnoj i neslavnoj epizodi novije crnogorske istorije. U ranoj fazi jugoslovenske ratne krize, kao nova i neiskusna vlast, nažalost nijesmo prepoznali sve opasnosti, uključujući i već stvorenu atmosferu zločina u BiH. Ipak, i u tom zlom vremenu smo svoja vrata širom otvorili nevoljnicima: Srbima iz Hrvatske, Bošnjacima i Srbima iz BiH, Albanacima sa Kosova, koji su ovdje nalazili utočište bježeći od etničkog čišćenja Slobodana Miloševića. Crna Gora je i prva zemlja regiona koja se izvinila zbog saučesništva u akcijama JNA na dubrovačkom ratištu, objašnjavajući da je ta pogrešna odluka bila posljedica - ne samo propagande i ogromne medijske zavisnosti Crne Gore u odnosu na Beograd - nego i zablude očuvanja Jugoslavije. To da manjine u Crnoj Gori, kao nigdje na Balkanu, istrajno iskazuju lojalnost svojoj državi – što je, uzgred, tekovina slavne crnogorske dinastije Petrović-Njegoš - dokaz je da je naše izvinjenje prihvaćeno kao duboko, iskreno i ljudsko. 

*Šta Vam još pokazuju rezultati nedavno završenih lokalnih izbora? 
Pokazuju možda sporiji, ali ipak konstantan rast procrnogorskog biračkog tijela. Ne govorim samo o DPS-u, Socijaldemokratama, ili o nacionalnim partijama manjinskih naroda koje godinama participiraju u vlasti, nego i o Socijaldemokratskoj partijii i pokretu URA, čiji glasači, uvjeren sam, te stranke ne podržavaju iz anticrnogorskih pobuda, naprotiv. Bez ozbira na moguće animozitete prema DPS-u ili meni lično, u svakom kritičnom političkom trenutku njhovi glasači pokazivali su izuzetnu odgovornost u odnosu na crnogorski nacionalni i državni interes.

 Još od novembra 2015. anticrnogorska opozicija pokušava da silom preuzme vlast*Zvuči demagoški…
Ne, nije. Ogromna većina biračkog tijela SDP-a i URA, kad god je stabilnost Crne Gore bila dovedena u pitanje, pokazala je da im je država ispred svega. Što se ne bi moglo reći za političke manipulante i mešetare u vrhu ovih partija. 

*Stranke o kojima govorite su, zajedno sa Demokratskom Crnom Gorom koja niti je nastala, niti pripada procrnogorskom bloku, poslednjih mjeseci vodile izrazito prljavu političku kampanju. Da li je šešeljevski rječnik, nasilje i duh periferije u politički život unijela mlada generacija političara? 
Nije. Strukture koje pominjete zapravo su sukcesori onog političkog nasljeđa koje je uspostavio Demokratski front, što jasno potvrđuje konstantno izborno prelivanje iz šupljeg u prazno: glasovi DF-a idu Demokratama, pa se od Demokrata vrate DF-u, i to na manju ili veću štetu Socijalističke narodne partije i DEMOS-a. Kočijaški rječnik i nasilništvo koje spominjete datira od ranije, a posebno je bilo izraženo tokom anti-NATO, odnosno pojačane anticrnogorske kampanje. Sjetite se izbora u Beranama, izbornog dana u Budvi, sramnog performansa u parlamentu... Nažalost, DF su u međuvremnu nadmašili njihovi sljedbenici - SDP, Demokrate i poletarci URA, u odnosu na koje čelnici DF-a danas djeluju kao englesko plemstvo. Svi su, zahvaljujući agresivnosti i nevaspitanju, doživjeli rapidan pad rejtinga. Riječ je, pritom, o mlađim ljudima od kojih se ipak očekivao viši nivo demokratske kulture. 

*Zašto ste Vi glavna meta?
Vjerujem da je riječ o ozbiljnoj frustraciji: partije iz kojih je ta generacija izašla izgubili su sve izbore u proteklih 27 godina. Umjesto da ozbiljno analiziraju vlastite propuste, oni uzroke svog političkog debakla nastavljaju da traže u politici DPS-a i u meni lično. U toj pervertiranoj percepciji od DPS-a se, kao pobjednika svih izbora, očekuje da preda vlast, a od mene da se povučem iz političkog života. Istovremeno, nikome od tih vječitih gubitnika, od kojih je većina u politici jednako dugo koliko i ja, na pamet ne pada da odgovornost za neuspjehe barem stave na dnevni red stranačkih organa. Zato danas i prisustvujemo novim obmanama: iako su svi kontrolni mehanizmi koje je opozicija predlagala primijenjeni, njeni čelnici nastavljaju da osporavaju izborni proces i da najveće ludosti i bedastoće, najgori nemoral promovišu kao poželjan princip. Ne stide se, pritom, da kažu da bi, da su pobijedili, izbore priznali; pošto nijesu - neće. 

*Očekujete li da opozicija zaista bojkotuje predstojeće predsjedničke izbore?       
Ne bih se iznenadio. Još od novembra 2015. anticrnogorska opozicija pokušava da silom preuzme vlast. Tokom prvog čina te predstave, izvedene uz zdušnu podršku određenih moskovskih i beogradskih krugova, današnja “građanska opozicija” je o rušilačkim demonstracijama DF-a govorila veoma biranim riječima. Tadašnji predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić je one koji su vrijeđali i nasrtali na bošnjačke i albanske poslanike nazivao “uglednim parlamentarcima”, dok su predstavnici NVO, kao i britka pera crnogorske medijske mafije u svojim kolumnama uredno pozivali građane na demonstracije, tokom kojih su, kažem, izgovarane najogavnije šovinstičke uvrede na račun manjinskih naroda i nošene fotografije osuđenih ratnih zločinaca. Na tim su skupovima govorili i najviši velikodostojnici SPC, čiji je vokabular sve samo nije pomirljiv i razuman. Godinu kasnije, u vrijeme oktobarskih parlamentarnih izbora 2016, uz ogromnu finansijsku i svaku drugu podršku Moskve, DF je pokušao da spriječi ulazak Crne Gore u NATO. Nakon što je taj pokušaj osujećen, ponadao sam se da će doći do jasnog distanciranja “građanske opozicije” od petokolonaških struktura DF-a. Nažalost, to se nije dogodilo. 
Želja za vlašću čelnika “građanske opozicije” mnogo je snažnija od njihove privrženosti crnogorskim nacionalnim interesima i tekovinama evropske demokratije

*Zašto?
Želja za vlašću čelnika “građanske opozicije” mnogo je snažnija od njihove privrženosti crnogorskim nacionalnim interesima i tekovinama evropske demokratije. Zato je “građanska opozicija” danas dio istog fronta sa DF-om. Dokaz su Budva, Kotor i Herceg Novi. Nema sumnje da su rezultati posljednjih lokalnih izbora “građansku opoziciju” donekle ipak osvijestili i pokazali joj kolika im je realna politička snaga. Zato i prijete bojkotom predsjedničkih izbora.

*To Vas brine?
Ne pretjerano. Podsjećam da još od parlamentarnih izbora 2016. “građanska opozicija” određenim zapadnim centrima pokušava da objasni da je izborni proces bio neregularan i da zato nijesu priznali izborni rezultat. Tražimo pravo na popravni, govorili su. Pravo na popravni za šta? Za ono što su ruski interesi na Balkanu?! To što smo oktobra 2016. herojski, bez ičije pomoći dobili izbornu bitku, ojačalo je našu odlučnost da im ne popustimo ni za jotu.

*Uoči parlamentarnih izbora 2016, tvrdi Ranko Krivokapić, nijeste htjeli da čujete za Vladu izbornog povjerenja, pa…
To je samo još jedna u nizu obmana Ranka Krivokapića, koja ga predstavlja kao patološkog lažova. 
Nakon referenduma 2006, baš kao i danas, vjerovao sam da je sazrelo vrijeme za korjenite promjene crnogorskog društva

*Nije tako bilo?
Naravno da nije. Sjetićete se da sam tokom cijele 2015. ponavljao da neće biti rekonstrukcije Vlade niti prijevremenih parlamentarnih izbora sve dok ne obezbijedimo ostvarenje strateškog nacionalnog interesa - poziv za NATO, koji je stigao u decembru 2015. Već u januaru 2016. od parlamenta sam tražio da glasa o povjerenju mojoj Vladi. Zahvaljujući podršci Pozitivne CG, Vlada je opstala, čime je osujećen pokušaj Krivokapića da, iako formalno njen dio, sruši vlast protiv koje je, u kolaboraciji sa proruskom i anticrnogorskom opozicijom, djelovao posljednjih godina. Nakon izglasavanja povjerenja Vladi, želio sam da Crna Gora u naredne parlamentarne izbore uđe bez opterećenja takozvanom aferom Snimak, baziranom na neosnovanom sumnjičenju opozicije u regularnost izbornog rezultata 2012. Kako bih eliminisao osnov nove opozicione opstrukcije sistema, predložio sam da čelnici opozicije preuzmu četiri najvažnija resora u Vladi, kao i jedno potpredsjedničko mjesto. Moja ponuda, dakle, nije bila rezultat bilo čijeg pritiska.  

*Ima li tog pritiska danas? Je li Vam bilo ko sa Zapada sugerirao da se 2018. ne kandidujete za predsjednika Crne Gore? 
O predsjedničkom kandidatu uveliko se razgovara unutar DPS-a, ali odluka ko će to biti još nije donešena. U slučaju da se kandidujem, možete biti apsolutno sigurni da na to neće imati ama baš nikakav uticaj bilo čija sugestija, savjet ili pritisak, dolazio on sa Istoka ili sa Zapada. Uostalom, nikada i niko ni sa jedne istočne ili zapadne adrese sa mnom nije razgovarao na taj način. Nikada! Iako su, prije svega zahvaljujući vanrednim okolnostima koje su devedesetih potresale Balkan, Crnoj Gori sa mnom na čelu, kao malo kada u istoriji, bila otvorena vrata i Kremlja i Bijele kuće, vidim da spekulacije o navodnim pritiscima na mene ne jenjavaju.

*Zašto?
Zato što su plod bolesne mašte parapolitičke opozicione centrale – kriminalnog i reketaškog medijskog koncerna Vijesti, iz koje se već deceniju i po projektuje partijska i personalna alternativa navodno sposobna da detronizuju DPS i njenog lidera. Sličan primjer da se tobože nezavisna medijska kuća, potpomognuta dijelom NVO, tako dugo doslovno bori za vlast nećete naći nigdje u Evropi. Nigdje! 
Ako zaista želimo da konačno promijenimo istorijsku paradigmu, moramo razmisliti kako da prevladamo taj usud, nesrećnu istorijsku raspolućenost crnogorskog društva

Budući da ne uspjevaju da instaliraju ili da promijene vlast u Crnoj Gori, te bezvrijedne pojave, u svom nemoćnom jedu, nastavljaju da pokušavaju da me kao političara koji govori bez dlake na jeziku, ne mareći za licemjernu nepopularnost kritike medija, utope u moralni brlog u kojem sami žive. Kao što vidite - bezuspješno! Kada god sam svojom voljom odlučivao da se povučem iz državne politike, u tim je krugovima moja odluka dočekivana sa oduševljenjem, ali i sa pakosnim izmišljotinama da me je na to neko natjerao. 

*Zašto ste se onda povlačili?
Zato što sam procjenjivao interese Crne Gore. I nakon referenduma 2006, baš kao i danas, vjerovao sam da je sazrelo vrijeme za korjenite promjene crnogorskog društva, koje je, kao što znamo, uvijek u istoriji preferiralo individualni u odnosu na institucionalni autoritet. Budući da samo razvijene institucije mogu biti temelj demokratije i garant dugovječnosti crnogorske države, povlačeći se sa najviših državnih funkcija, želio sam da taj put olakšam time što njihov rad neću opteretiti političkim autoritetom, prirodno naraslim u dugom i opasnom vremenu odbrane i afirmacije crnogorskih nacionalnih interesa.

*Da, ali Vam to povlačenje sa državnih funkcija nije smetalo da vodite sve predizborne kampanje svoje partije i da te izbore dobijate, prevashodno zahvaljujući ličnom političkom autoritetu. I 2016. ste vodili kampanju, pobijedili, a onda, poput kakvog monarha, vlast delegirali Dušku Markoviću. Može li se to dogoditi i na predsjedničkim izborima? Najzad, mislite li da je to fer prema biračima, zar ih na taj način ne varate? 
Ako bismo stvari posmatrali samo iz tog ugla, teško da bih Vam mogao protivuriječiti. Međutim, Vaše pitanje ipak traži i neka dodatna objašnjenja. Prvo sam dao: dakle, bez obzira na to što sam bio svjestan da će izgradnja i razvoj institucija obnovljene države tražiti vrijeme i da će mu se opirati ljudi tradicionalno svikli da svoje potrebe rješavaju grabeći prečicama ka personalnom autoritetu, bio sam - a i dalje sam - ubijeđen da nakon obnove nezavisnosti za crnogorsko društvo nema važnijeg posla od institucionalnog razvoja. Drugo, živimo u veoma podijeljenom društvu, što je ozbiljan hendikep dinamičnog ekonomskog i demokratskog razvoja, nasušno potrebnog Crnoj Gori. Iako to nijesam želio, svjestan sam da me politički protivnici doživljavaju kao personifikaciju crnogorskih podjela; kao “crvenu maramu” za dio javnosti koji se protivio nezavisnosti Crne Gore i njenim evroatlantskim integracijama.
Niko me ne može “pustiti niz vodu” zato što me nikada niko nije ni držao u stanju zavisnosti; ni Rusi, ni Amerikanci, ni Evropljani

*Veoma dobro znate da ta podjela nije od juče. 
Imate pravo: korijeni crnogorskih podjela sežu duboko u prošlost. Ipak, bez obzira na ispravnost donešenih strateških odluka o obnovi državne nezavisnosti, o očuvanju mira i multietničkog sklada, o članstvu u NATO, ako zaista želimo da konačno promijenimo istorijsku paradigmu, moramo razmisliti kako da prevladamo taj usud, nesrećnu istorijsku raspolućenost crnogorskog društva. Svjestan, dakle, da me dio Crne Gore doživljava kao čovjeka koji ih je, insistiranjem na najvažnijim ciljevima državne politike, htio-ne htio doveo u poziciju poraženih, nijesam mogao očekivati da ću biti najpodesnija osoba za kojom bi entuzijastično krenuli sa jedne na drugu civilizacijsku obalu. Uostalom, sjetite se da je na parlamentarnim izborima 2016. ključni slogan antidržavne, proruske opozicije bio “Mi ili on”. Inače, tu kampanju nijesam vodio sam: nije bilo niti jedne konvencije na kojoj Duško Marković i ja nijesmo nastupali zajedno, čime smo slali jasnu poruku o mogućoj promjeni na poziciji premijera. Upravo zato i ne mislim da je riječ o prevari birača.

*Vjerujete li u lojalnost premijera Markovića?
Vjerujem. Sa Duškom Markovićem sarađujem punih 27 godina, od svoje prve Vlade, u kojoj je aktuelni premijer bio generalni sekretar. Od tada Marković nikada nije izašao iz najužeg kruga mojih saradnika. Riječ je o čovjeku koji ima jak osjećaj odgovornosti i pripadnosti političkom nasljeđu i političkim tekovinama savremene Crne Gore. 

Premijer Marković je u avgustu ove godine u Pogorici priredio svečanu večeru za visokog američkog gosta, potpredsjednika SAD Majka Pensa. Je li Vas premijer Marković pozvao na tu večeru? 
Nije, ali to nije ni bilo predviđeno protokolom, koji za tako visoke nivoe obično usaglašavaju dvije strane. 
Podsjećam da je Crna Gora bila prva zemlja regiona koja je u parlamentu usvojila Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici, čime smo jasno stavili do znanja šta mislimo i o tom gnusnom zločinu i o njegovim izvršiocima

*Znači li to da se američka strana protivila Vašem prisustvu? To što se nijeste sreli sa potpredsjednikom Pensom opoziciji je poslužio kao dokaz da su Vas Amerikanci “pustili niz vodu”. 
Kao što sam Vam već rekao - niko me ne može “pustiti niz vodu” zato što me nikada niko nije ni držao u stanju zavisnosti. Niko! Ni Rusi, ni Amerikanci, ni Evropljani. Umjesto toga, svima sam bio partner u državnim poslovima u kojima su njihovi interesi bili podudarni sa crnogorskim. Inače, praksa je da kada visoki strani zvaničnik dođe u posjetu nekoj zemlji, obavezno razgovara sa predstavnicima vlasti. Zato su toj večeri prisustvovali predsjednik države, predsjednik parlamenta i domaćin večere, predsjednik Vlade. Ako se za to ukaže prilika, gost se ponekad sretne i sa drugom stranom, odnosno sa predstavnicima opozicije. Kao što znate, nijesam druga strana, već dio političke strukture koja je bila domaćin potpredsjedniku Pensu. Providne spekulacije opozicije koje ste naveli puki su izraz njene nemoći ili želje pojedinaca da se predstave miljenicima Vašingtona. Te izmišljotine dođu im kao kompenzacija za lekciju koju im je tom prilikom očitao potpredsjednik Pens. 

*Zašto je Crna Gora ostala bez komentara presude ratnom zločincu Ratku Mladiću? 
Podsjećam da je Crna Gora bila prva zemlja regiona koja je u parlamentu usvojila Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici, čime smo jasno stavili do znanja šta mislimo i o tom gnusnom zločinu i o njegovim izvršiocima. Kad je riječ o presudi Mladiću, na predizbornom skupu u Mojkovcu saopštio sam i svoj i stav Demokratske partije socijalista tim povodom. Riječ je, dakle, o očekivanoj i pravednoj kazni onome ko je, protivno svim pravilima ratovanja, lišio života ogroman broj potpuno nedužnih ljudi. 

*Bivši minsitar pravde RS, opskurant Momčilo Mandić Vam se jednom zahvalio zbog toga što ste navodno lično dali gorivo za Mladećeve tenkove u Srebrenici…
Riječ je o primitivnoj i providnoj podvali, koja dolazi iz redova protagonista, glasnogovornika i medijskih sponzora iste politike. Odakle ta priča? Bivši ministar pravde Republike Srpske Momčilo Mandić, za kojim su pravosudni organi BiH svojevremeno raspisali potjernicu, 2005. je uhapšen u Budvi. Neko se sjetio - ili se Mandić dosjetio sam - da bi zbog toga mogao imati motiv da se sveti Crnoj Gori i meni lično. Tako je smišljena ta ogavna laž, koja se nanovo podgrijava, a koju je, u formi izjave glasilu vojnobezbjednosne agencije iz Miloševićevog vremena - podgoričkom Danu, Mandić dao prije pet godina. Od koga god i iz bilo kakvog razloga da dolazi, riječ je o sramotnoj i niskoj izmišljotini koju odbacujem s gnušanjem.

Poštujući svoje viševjekovne prijateljske i zvanične političke odnose sa Rusijom, Crna Gora nije napravila ni jedan potez sa ciljem da ih poremeti

*Crnoj Gori su, kažete, dugo bila otvorena vrata i Kremlja i Vašingtona. Kada su i zašto za Vas zatvorena ruska vrata? 
Pogoršanje odnosa Crne Gore i Rusije refleks je poremećaja na globalnoj političkoj sceni. Poštujući svoje viševjekovne prijateljske i zvanične političke odnose sa Rusijom, Crna Gora nije napravila ni jedan potez sa ciljem da ih poremeti. U vrijeme raspada Jugoslavije Moskva je više puta humanitarno i na druge načine pokazivala prijateljstvo prema Crnoj Gori, što je posebno došlo do izražaja tokom priprema za obnovu crnogorske državne nezavisnosti. Predsjednik Vladimir Putin i ja o tome smo veoma otvoreno razgovarali i Rusija je među prvima priznala nezavisnost Crne Gore. To su gestovi koji se cijene i pamte. 

*Sa predsjednikom Putinom ste razgovarali o članstvu Crne Gore u EU i NATO?
O tome sam ga veoma direktno obavijestio nakon referenduma, tokom sastanka u Sočiju 2006.

*Kako je reagovao predsjednik Putin?
Veoma ljubaznom upitanošću: da li je to, pitao je, zaista neophodno Crnoj Gori. Rekao sam da je ne samo Crnoj Gori, nego i Balkanu lišenom pouzdanih samoregulatornih mehanizama vlastite stabilnosti, neophodno da kroz evroatlantske integracije unaprijedi svoju bezbjednost. Crna Gora, dakle, ni jednu odluku nije donijela ishitreno, nepromišljeno ili iza bilo čijih leđa. 

*Zašto je onda Rusija tako burno reagovala na ulazak Crne Gore u NATO?
To, ponavljam, nije generisala Crna Gora. Prije bih rekao da je “preslaganje” odnosa na globalnoj sceni, tri decenije nakon prestanka hladnog rata, dovelo do ponovnog odmjeravanja snaga velikih. Za te je igre Balkan uvijek bio pogodan teren.

Zvanična Moskva je očito propustila da uoči da ovo više nije Crna Gora koja će, umjesto za svojim, ići za interesima Srbije ili Rusije*Otkuda tolika usredsređenost na Vas lično? Vjerujem da nijeste zaboravili uvrede koje su proteklih godina zvaničnici Moskve izrekli na Vaš račun. 
Reakcije Moskve upućuju na to da su neka očekivanja Rusije iznevjerena. Zvanična Moskva je očito propustila da uoči da ovo više nije Crna Gora koja će, umjesto za svojim, ići za interesima Srbije ili Rusije. Ovo je nova i odgovornija Crna Gora, koja je 1999, tokom NATO intervencije na SRJ, Slobodanu Miloševiću rekla – ne, to nije naš rat; naš je interes da živimo u miru. Najzad, to je Crna Gora koja je 2016. Rusiji jasno poručila da poštuje crnogorsko-rusko prijateljstvo, naše istorijske veze, ali i da je članstvo u NATO i EU naš slobodan izbor i da očekujemo, posebno od prijatelja, da on bude uvažen. Nakon toga su krenuli brutalni napadi na mene, bazirani uglavnom na poznatim diskvalifikacijama lansiranim devedesetih od strane Mirjane Marković, kasnije i Vojislava Koštunice i drugih, jednako iznutra i spolja. U toj samoobmani, koristi se već viđena matrica da problem tobože nije Crna Gora, jer bi ona, kao i uvijek, slijepo slijedila ruske interese; problem je “odnarođeno rukovodstvo” koje personifikujem, i koje navodno zemlju vodi protivno volji naroda.

*Postoji i drugačije tumačenje: povukavši se 2006. sa mjesta premijera i sukobivši se sa svojim dotadašnjim zapadnim saveznicima, Crnu Goru ste vratili u rusku orbitu i, vođeni ličnim interesima, dozvolili enorman upliv ruskog kapitala u Crnu Goru. 
Ne sjećam se tih sukoba sa svojim saveznicima. Riječ je, dakle, o sračunatim i zlonamjernim spinovanjima iz pomenutog kvaziopozicionog centra s ciljem da se i po cijenu najgrubljih falsifikata dokažu njihove ocjene o mojoj nedosljednosti i nepodobnosti za vršenje najviših državnih funkcija. Tako su, izmišljajući sukob sa Zapadom i paktiranje s Rusijom, željeli da prikriju činjenicu da sam se, vrativši se 2008. na dužnost premijera, predsjedniku Francuske Sarkoziju predao aplikaciju za crnogorsko članstvo u EU. I da dodam: nikad me ljutnja, čak i da ju je bilo, prema bilo kome ne bi mogla navesti da radim protiv interesa Crne Gore, što potvrđuje i moje kontinuirano zalaganje za ulazak i naše zemlje i Zapadnog Balkana u EU i NATO. 
Želim da vjerujem da se u srpskim bezbjednosnim strukturama nije blagovremeno prepoznala krajnja namjera nasilnog preuzimanja vlasti i izazivanja bratoubilačkog rata u Crnoj Gori.

*Ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu, baš kao i šef diplomatije Sergej Lavrov tvrde da nešto dugujete Rusiji. Šta?
Ne dugujem joj ništa! I to znaju svi u Moskvi koji su iole upoznati sa crnogorsko-ruskim odnosima. Posebno gospoda Lavrov i Šojgu, sa kojima sam, sticajem okolnosti, godinama unatrag imao odnose znatno bliže od oficijelnih. To se primijenilo, ne mojom krivicom: Moskva je, valjda, očekivala da se odreknemo sebe zbog interesa Rusije i da ja Crnu Goru povedem tim putem. Moj “dug” prema Rusiji je to što nijesam izdao Crnu Goru! Najzad, da sam ikada tokom svoje političke karijere dozvolio da me neko zadužuje, sigurno bih se danas ponašao servilno i snishodljivo. Ovako, uzdignuta čela mogu pogledati svakome u oči, i u Crnoj Gori i u Rusiji. Uprkos uvredama i prijetnjama koje su stizale sa različitih moskovskih adresa, vodeći računa o tradiciji dobrih odnosa sa Rusijom koju su nam preci ostavili u nasljeđe, trudio sam se da se prema toj zemlji ophodim u duhu svog dobrog vaspitanja i da istovremeno bez zastoja posvećeno radim na ostvarenju najvažnijih nacionalnih interesa: integraciji Crne Gore u EU i NATO. Svakako, ne bez žala i čuđenja što sam takve poruke dobio baš od Sergeja Lavrova.

*Kako je uopšte taj diplomata svjetskog formata sebi dozvolio ocjenu da je ulazak u NATO “vraćanje duga Zapadu”?
Riječ je zaista o diplomati i ministru koji je, kao globlano izuzetno markantna figura spoljne politike, obilježio jedno vrijeme. Upravo zato i žalim što je čovjek tog kalibra očito podlegao atmosferi koju diktiraju jastrebovi Kremlja i sebi dozvolio da povjeruje – ako je uopšte povjerovao – u to da je crnogorsko članstvo u NATO vraćanje duga koji neko, tačnije ja, imam prema Zapadu. Ponavljam: nemam dugova ni na Zapadu, ni na Istoku! I Rusija, i Brisel i Vašington to veoma dobro znaju. 

*Sudeći po optužnici tužioca Milivoja Katnića, određeni krugovi u Moskvi pripremali su teroristički napad u Crnoj Gori, ali i atentat na Vas. Da li je zvanični Beograd znao šta se sprema 16. oktobra 2016. s obzirom na to da je zavjera pripremana upravo na teritoriji Srbije?
Tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić je, dan ili dva nakon završenih izbora u Crnoj Gori, izašao sa korigovanim ocjenama i informacijama prikupljenim od strane tamošnjih državnih organa koji nedvosmisleno ukazuju da je teritorija Srbije zloupotrijebljena za pokušaj destabilizovanja Crne Gore, kao i da je jedan broj građana Srbije učestvovao u aktivnostima koje su po našu zemlju mogle imati opasne posljedice. Iako je zbog takvih izjava bio izložen medijskim i političkim udarima, predsjednik Vučić je zajedno sa timom saradnika iskazivao spremnost da pomogne crnogorskim nadležnim organima i podijeli informacije koje posjeduje, što je pomoglo pokretanju sudskog procesa u Crnoj Gori. 

*Pitala sam Vas da li je predsjednik Vučić znao šta se sprema 16. oktobra 2016?
Ne mogu Vam odgovoriti kada je ko od zvaničnika Srbije informisan o saznanjima njihovih bezbjednosnih službi. Iz onoga što sam vidio u njihovom dosijeu, jasno je da taj materijal nije nastao 16. oktobra, već znatno ranije. 

Neupitno je da su odnosi Crne Gore i Srbije značajno unaprijeđeni u poređenju sa vremenom vlasti Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića

*Vidjeli ste dosije srpskih službi bezbjednosti?
Jesam. Taj veoma obiman i detaljan dosije sadrži ubjedljive dokaze iz kojih se lako i vjerodostojno može zaključiti o kojim je ruskim i srpskim državljanima riječ i ko su zapravo arhitekte i ključni izvođači pokušaja nasilnog preuzimanja vlasti u Crnoj Gori. 

*Zašto Vam ti dokazi nijesu dostavljeni na vrijeme?
Želim da vjerujem da se u srpskim bezbjednosnim strukturama nije blagovremeno prepoznala krajnja namjera nasilnog preuzimanja vlasti i izazivanja bratoubilačkog rata u Crnoj Gori. Možda zato nijesu ni žurili da o svojim saznanjima upoznaju donosioce ključnih državnih odluka u Srbiji. 

*Tužilac Katnić tvrdi da su crnogorska i srpska policija i tužilaštvo odlično sarađivali do decembra 2016. Imate li informaciju zašto je ta saradnja zaustavljena? Najzad, dovodite li to u vezu sa činjenicom da je negdje u isto vrijeme zvanična Moskva, mimo očekivanja, podržala kandidaturu Aleksandra Vučića za predsjednika Srbije? 
Ne dovodim to u vezu. Nažalost, saradnja crnogorskih i srpskih institucija bila je ispod mog očekivanja već od kraja oktobra, dakle, značajno prije završnice kampanje za predsjedničke izbore u Srbiji. Već sam Vam kazao da sam veoma detaljno pregledao dosije srpskih službi o onome što se Crnoj Gori spremalo i ta dokumenta su, nažalost, u veoma malom obimu dostupna crnogorskim pravosudnim organima. 

*Zašto?!
Ostaje mi da se pitam. Iako razumijem razloge nacionalne bezbjednosti koji Srbiju opredjeljuju da određena saznanja ostavlja za sebe, moja su očekivanja ipak bila veća; posebno imajući u vidu da sam u reakcijama predsjednika Vučića prepoznavao ozbiljnu zabrinutost za posljedice ovih aktivnosti po bezbjednost cijelog regiona. 

Srbi u Crnoj Gori ne mogu biti tretirani kao dijaspora, i to ne zato što su većina njih Srbi postali u političkim procesima devedetih, nego prvenstveno zbog toga što su i oni i svi njihovi preci rođeni u Crnoj Gori

Da li je dokaz te zabrinutosti, ali i “najboljih odnosa” Crne Gore i Srbije to što je, nakon pokretanja sudskog procesa, iako pod istragom, jedan od čelnika DF-a Andrija Mandić priman isključivo na tri adrese: kod predsjednika Vučića, kod Milorada Dodika i u Moskvi?
Neupitno je da su odnosi Crne Gore i Srbije značajno unaprijeđeni u poređenju sa vremenom vlasti Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića. Uprkos tome, činjenica je da neki od opozicionih prvaka koji negiraju državni, nacionalni i kulturni identitet Crne Gore i rade protiv njenih interesa, a koji sebe identifikuju sa velikosrpskim ili panslovenskim nacionalizmom, uživaju neprimjeren nivo pažnje na određenim visokim adresama, uključujući Beograd. Istine radi, moram reći da nijesam prepoznao bliskost, posebno ne podudarnost političkih stanovišta vlasti u Beogradu sa onim što ovdje rade ili govore čelnici DF-a. Kada je riječ o prijemu nekih od njih kod Vučića i Dodika, ne isključujem postojanje nekih unutrašnjepolitičkih razloga u Srbiji ili BiH, ondnosno Republici Srpskoj, u što razumljivo ne želim da ulazim. 

Kako tumačite to što je predsjednik Vučić, iako je znao da je Mandiću, kojem se sudi za najteže krivično djelo, oduzet pasoš, lično intervenisao kod crnogorskih državnih organa da se čelniku DF-a dozvoli da prisustvuje obilježavanju godišnjice hrvatske vojne akcije Oluja?
Koliko znam, nije bilo Vučićeve intervencije, nego su pojedini mediji tako razumjeli njegov poziv Mandiću za sastanak sa predstavnicima Srba iz regiona u Novom Sadu. Ali, to nije važno... U politici Srbije uočavam obnovljeni paternalizam prema Srbima u regionu, pa i prema građanima Crne Gore koji se nacionalno deklarišu kao Srbi. Po mom sudu, kakav god nacionalni ili vjerski identitet imali, Srbi u Crnoj Gori ne mogu biti tretirani kao dijaspora, i to ne zato što su većina njih Srbi postali u političkim procesima devedetih, nego prvenstveno zbog toga što su i oni i svi njihovi preci rođeni u Crnoj Gori. U tom smislu, oni ne bi trebalo da budu predmet pažnje bilo koje druge do svoje države, Crne Gore, koja je njihova jednako koliko i nas Crnogoraca, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca, Hrvata... Da li obnovljeni paternalizam o kojem govorim pojačava rizike po stabilnost regiona? Nažalost, da. I o tome moramo svi voditi računa, posebno kreatori nacionalnih politika. Nije dovoljno biti ubijeđen da inicijativa koju pokrećete nema nikakve skrivene namjere, nikakvu zamku za susjede, već je neophodno filigrantski tačno procijeniti na kakvo tlo će ta inicijativa pasti, kako će je percipirati oni kojima je prevashodno namijenjena. Mogao bih pomoći tumačenjem iz Crne Gore: svi akteri velikosprskog nacionalizma u Crnoj Gori živnuli su u uvjerenju da je vrijeme za reviziju nepovoljnih rješenja – od nezavisnosti Crne Gore do statusa Kosova.
Svi akteri velikosprskog nacionalizma u Crnoj Gori živnuli su u uvjerenju da je vrijeme za reviziju nepovoljnih rješenja – od nezavisnosti Crne Gore do statusa Kosova

*Zašto?
Zato što su sebe uvijek smatrali ekskluzivnim Srbima koji o srpskom nacionalnom interesu bolje vode računa od države Srbije i njene vlasti. Beogradska istoričarka Latinka Perović je, objašnjavajući da li je ono što je za Marka Nikezića Srbija, za Dobricu Ćosića srpska nacija, podsjetila na Nikezićev stav da Srbija ne bi trebalo da ima politički protektorat nad Srbima van Srbije; tim prije što se, kaže, to mobilisanje Srba van Srbije osamdesetih i devedesetih godina pokazalo katastrofalnim. Ovo bi svakako morali imati u vidu svi koji danas, vjerujem sa čistim namjerama, pokreću ovakve teme.

*Mislite da je ista čista namjera vodila Vladu tadašnjeg premijera Vučića da za Srpsku kuću u Podgorici izdvoji 3,4 miliona eura? Taj novac je otišao u ruke “kontroverznog biznismena” koji je zdušno podržavao i finansirao i antivladine, proruske medije u Crnoj Gori, i DF. 
Ako pogledamo ko su politički korisnici i ko je lokalni partner u realizaciji ove inicijative, to nesumnjivo pokreće negativne asocijacije i sumnjičavost. Moramo li nakon oktobra 2016. ikome objašnjavati kako većinska Crna Gora doživljava sve one koji su sponzorisali ili organizovali planirano nasilno preuzimanje vlasti po scenariju izazivanja bratoubilačkog rata? Ipak, ne želim da iz postojanja Srpske kuće u Crnoj Gori izvodim negativne zaključke i ne vidim ništa loše u tome da se i pod tim krovom okupljaju nacionalno odgovorni, pametni i kreativni ljudi, koji će doprinositi multikulturalnom razvoju crnogorskog društva. Uostalom, i Crna Gora ima Crnogorsku kuću u Srbiji, a planira da ih otvori i u drugim državama. Naravno, naš cilj nije da to budu punktovi za djelovanje protiv tih zemalja, naprotiv: naša poruka Crnogorcima koji tamo žive je da će i Crnoj Gori najbolje pomoći ako budu lojalni građani državama u kojima žive.

*Od predsjednika Vučiča zaista očekujete da kaže nešto slično?! 
Zašto da ne. 
Niko ne može dovesti u pitanje činjenicu da je Vlada koju sam vodio Crnoj Gori vratila nezavisnost

*Znate da Vas dio beogradske javnosti optužuje da ste predsjednika Vučića doveli na vlast u Srbiji? 
To je potpuno pogrešna percepcija! Jer, niti imam moć, niti želju za tako nešto. Najzad, priroda odnosa predsjednika Vučića i mene je takva da, sve i kada bismo imali te namjere, jedan na drugog ne bismo mogli uticati. Svakako, nije tajna da sam u datom trenutku, vjerovatno iznenadivši  javnosti i Crne Gore i Srbije, na njihovu inicijativu razgovarao sa tadašnjim predsjednikom Srpske napredne stranke Tomislavom Nikolićem i sa generalnim sekretarom Aleksandrom Vučićem. 

*Zašto ste to uradili?
Zato što sam vjerovao da je došlo vrijeme za novu stranicu u odnosima sa Srbijom i da naše dvije države ne smiju ostati zarobljenici iskustva devedesetih. 

*Kako reagujete kada u provladinoj Politici pročitate tekst u kojem se kolumnista tog lista pita “zašto je Pukanić mrtav, a Milo živ i na slobodi“?
Kao na svinjariju ortodoksnog nacionaliste. Iako je žalosno da se tako nešto objavljuje, iz tog i sličnih primjera ne možemo dovesti u pitanje osnovnu ocjenu o unaprijeđenim međudržavnim odnosima Crne Gore i Srbije. 

*Izbori na Cetinju ponovo su otvorili pitanje Vašeg odnosa prema Liberalnom savezu Crne Gore. 
Iako sam ne jednom izrazio poštovanje i zahvalnost LSCG iz ranih devedesetih za promociju i političko legitimisanje ideje obnove nezavisnosti Crne Gore, to očito nije umanjilo dugotrajnu srdžbu dijela cetinjske javnosti, nekadašnjih birača LSCG prema DPS i meni kao njenom lideru. Ubijeđen sam, bez ikakvog osnova. Jer, kada je 1997, nakon raskola u državnom rukovodstvu Crne Gore, DPS preuzela kormilo političkog projekta obnove nezavisnosti, ta ideja već je bila u ozbiljnom ćorsokaku. Sjetite se svjedočenja Novaka Kilibarde o tome kako ga je Slavko Perović nagovarao da u podjeli DPS-a zajedno podrže Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića. Pošto u tome nije uspio, Perović mi je, bez imalo zazora, tražio 10 miliona dolara za podršku politici koja se u već profilisala kao sposobna da odgovorno preuzme i uspješno dovede do kraja ideju obnove nezavisnosti. 
Ogroman broj podržavalaca ideje obnove nezavisnosti, okupljenih oko tadašnjeg LSCG, nije ni sanjao kakav su unosan biznis na njoj zasnovali njihovi politički prvaci. 

*Imate li dokaze za to?
Riječ je o stvarima koje se ne potpisuju i pečatiraju, pa nije realno očekivati materijalne dokaze… I 2001. nam je, u zamjenu za podršku tadašnjoj Vladi, Mali kabinet LSCG ispostavio fakturu od 20 miliona eura. Kao primjer najgoreg nemorala, to sam zgranuto ispričao jednom drugom Peroviću, specijalizovanom za medijski reket. “Šta Vas tu čudi?!”, pitao me je. “Mi mislimo da je sevap otimati od vas!” U njihovom moralnom kodeksu je, dakle, ispravno otimati od Crne Gore. Kako tada, tako i danas. Naravno, ogroman broj podržavalaca ideje obnove nezavisnosti, okupljenih oko tadašnjeg LSCG, nije ni sanjao kakav su unosan biznis na njoj zasnovali njihovi politički prvaci. 

*Opozicija tvrdi da ste upravo Vi i članovi Vaše porodice od nezavisnosti Crne Gore napravili unosan biznis.
Čak i kada bi to bilo tačno, a apsolutna je neistina, niko ne može dovesti u pitanje činjenicu da je Vlada koju sam vodio Crnoj Gori vratila nezavisnost. Mali kabinet LSCG bi nas doveo – gdje?! Pored toga, mi smo tu nezavisnost uokvirili NATO-om i tako osigurali njeno postojanje, koje, ma koliko se trudili, više neće moći da dovedu u pitanje bilo čiji mali i veliki kabineti, bilo kakvi slični trgovci Crnom Gorom “na veliko i malo”. Nakon što je politička šizofrenija Malog kabineta završila moralnim i političkim samoubistvom LSCG, Socijaldemokratska partija, odnosno Ranko Krivokapić, pokušali su da se nametnu kao ekskluzivni baštinik te ideje. Početkom 2000-tih, u vrijeme dok je Vlada nastojala da pregovara sa EU i da nekako ublaži nedvosmisleno protivljenje Brisela obnovi crnogorske nezavisnosti, SDP je, ne shvatajući da pokušaj ispravljanja nepravde stare cio jedan vijek zahtijeva i pamet i strpljenje, odmah nakon Beogradskog sporazuma srušila Vladu. Na sreću, DPS je i tada pokazala istrajnost da ne samo pobijedi na izborima, nego da i tako praznoglavu SDP opet integriše u vlast, time i u završnicu projekta obnove nezavisnosti. Iako je imala posla sa jednom nemoralnom i politički neozbiljnom, i drugom beznadežno umišljenom, pretencioznom i nepametnom političkom grupacijom, DPS je, kao razuđena i moćna politička partija pomognuta širom armijom nestranačkih ličnosti, intelektualaca i institucija, pokazla da ima snage i pameti da ispravi tešku istorijsku nepravdu nanešenu Crnoj Gori i tako vrati dostojanstvo Crnoj Gori i Crnogorcima. 

*Intervju prenosimo iz dnevnog lista Pobjeda, uz dozvolu autorke

Oceni 5