Prava slikovnica liberalnih režima upravljanja
Eyee 02 S

Photo: Eater

Queer Eye – oko za kontrolu

S vremenom je selekcija subjekata/kinja značajno diverzificirana pa tako u novim sezonama Fab Five posjećuju i crnu lezbijku, trans muškarca, samohranog udovca, gay muškarca itd. Iz opisanog vidimo kako emisija crpi dio svoje privlačnosti iz političnosti: u većini epizoda na više ili manje očit način nastoji se obraditi neki društveni problem, od kojih je marginaliziranost homoseksualnih identiteta sada tek dio. Ponekad se to čini otvorenim tematiziranjem, kao u slučaju bolno pogrešnog “sve-ima-dvije-strane” pristupa temi policijskog nasilja i pokreta Black Lives Matter, a češće su političke primjedbe protisnute kroz šale i autoironiju voditelja ili inkorporirane u savjete koje daju.

Ideološku misao vodilju petorke možda je najzgodnije definirao Tan France, zadužen za modnu transformaciju: “Prva verzija showa ciljala je na toleranciju, a sada ciljamo na prihvaćanje”. Queer Eye, dakle, ne bježi od politike, ali je umrtvljuje na drugi način, nastojeći je monetizirati. Takav pristup, naravno, znači da svaka naznaka radikalnosti mora biti izbrisana iz kadra. Kako bi potrošači/ce ispred ekrana nastavili/e gledati, emisija ne smije nikoga uznemiriti. Queer Eye cilja na osjećaje topline i ugode, gdje gnjev spram heteronormativnosti nije dobrodošao – najzastupljenija tržišna skupina još uvijek su cis-straight osobe. Svaki konflikt između dominantnog i subordiniranog je izbrisan, a lakoća kojom se strane pomiruju naprosto je čarobna. Karamo, Jonathan, Tan, Bobby i Antoni su do te mjere dragi, pitomi i puni razumijevanja da bi gotovo mogli napraviti makeover Željki Markić.

Međutim, ne radi se o utopijskoj viziji, već o novoj košulji nabačenoj na staru, izlizanu konzumerističku fantaziju. Uživanje u izmaštanom svijetu na ekranu podrazumijeva zamračivanje svih onih iskustava potlačenih skupina koja nije moguće pretvoriti u materijal za zabavni TV show. Pronjušite li po internetu, naći ćete obilje kritika ovih proturječnosti iz pera LGBTQ osoba, čije iskustvo pruža bogatiji referentni okvir za procjenu od autoričinog, stoga o ovom aspektu nećemo duljiti.

Međutim, ispod sve te mekoće i topline još je nešto plavog baršuna koji bismo voljele istjerati na vidjelo. Naime, čini se da se u svom pristupu Queer Eye može čitati kao prava slikovnica liberalnih režima upravljanja. S obzirom na to da se radi o timu stručnjaka – Jonathan za uređivanje (grooming), Tan za odijevanje, Bobby za uređenje doma, Antoni za kuhanje i Karamo koji je nominalno zadužen za “kulturu”, ali zapravo izvodi neku vrstu life-coachinga – osoba koja gostuje u emisiji je u potpunosti, iako kratkotrajno, uronjena u tretman svoje ličnosti.

Izvedba ovog procesa odrađena je fantastično – dečki su nevjerojatno dragi i ljubazni, podržavajući i ohrabrujući, toliko pozitivni da je to gotovo previše, ali ipak nikad ne prelazi na razinu ljigavosti i očite glume. OK, možda vam je kuhinja jako neuredna, ali imate mnogo obveza i veliku obitelj pa ste jednostavno zatrpani. Možda se ne brinete mnogo o svom izgledu, ali ste udovac koji još nije prebolio smrt svoje supruge. Možda cijele dane stojite na nogama i šljakate u pečenjarnici, ali dovoljne su 3 minute da i na poslu izgledate mrak. Nije bitno kakve ste građe, za svako tijelo postoji odjeća koja će ga adekvatno obgrliti. Možda jedete samo gotovu hranu, ali hranjiv obrok može se pripremiti za desetak minuta. Sve se može popraviti, svatko može raditi na svojim problemima kada jednom dođe u kontakt s njima i usput pobere nekoliko praktičnih savjeta. Uostalom, Fab Five jasno naglašavaju da su svi/e sudionici/e emisije već bili/e super, dok su oni samo pomogli da to izađe na vidjelo. Zašto bi itko imao nešto protiv ovog? Što tu točno ne štima?

Za kvarenje užitka u gledanju emisije poslužimo se idejama Michela Foucaulta. On je sedamdesetih godina pisao o promjenama u djelovanju moći koje su nastupile s uvođenjem liberalnih režima. Restrikcije i kazne u takvim režimima postaju zastarjela, iako ne sasvim odbačena sredstva, a moć se produbljuje zadobivanjem produktivne dimenzije. Usmjeravanjem vladanja na populaciju umjesto na teritorij te uvođenjem sustava normi i normalizacije, moguće je ljudima upravljati uspješnije i dublje. Sistem nas je uvijek kažnjavao i ograničavao, ali što ako nas može formirati? Postavi li nam normu i pokaže kakvi trebamo biti, mi ćemo usmjeravati svoje aktivnosti zadovoljavanju te norme i poštedjeti moćne dobrog dijela one muke potrebne za provođenje sile nad populacijom.

U novijim, neoliberalnim režimima ovakva metoda postaje sve učinkovitija u uštedi energije, promovirajući ideal-tip suvremenog čovjeka kao jedinke koja vlada sama nad sobom. Nije potreban sustav institucija koji će podržavati i kontrolirati moj bitak – trebam to činiti sama, a primarno sredstvo kontrole je skrb, briga o sebi. Sama trebam nanijeti pjenu na kosu, sama trebam odabrati hlače koje komplimentiraju moju figuru, sama trebam naći vremena za sebe – ja, uostalom, već jesam karizmatična i seksi, trebam to samo pokazati, a tko je toliko zauzet da nema nekoliko minuta za to? Tko se ne želi pobrinuti za sebe? Tko bi se tome mogao protiviti, kad smo svi zadovoljni i svima nam je lijepo?

Upravo zbog takvog produktivnog i pozitivnog djelovanja, ovakve su metode izuzetno efikasne. One čine primjenu moći nevidljivom. Queer Eye je posebno uspješna ilustracija jer nam pokazuje kako sistem uklapa u sebe tijela koja odstupaju od dominantnog ideala. Kroz terapijsko-konzumeristički tretman Fab Fivea, svako potencijalno subverzivno tijelo postaje integralni dio neoliberalne matrice, savršeno u svojoj nesavršenosti, zato što više nije nezbrinuto i zapušteno, sada je pod kontrolom.

Na kraju svake epizode petorka se okuplja na kauču u svom loftu i na TV-u gledaju kandidata/kinju tog tjedna kako se uređuje i organizira druženje u svom domu kako bi prezentirao/la svoj novi život bližnjima te procjenjuju napredak: aha, stavlja ispravan proizvod na kosu, outfit možda nije idealan, ali odličan izbor cipela, dobro se drži. Posao je gotov: jedinka je samoregulirana. Dosad to nije činila zato što nije poznavala tehnike i nije bila ohrabrena: pitanja vezana za društvenu uvjetovanost situacija u kojima se kandidat/kinje nalaze vežu se isključivo uz diskriminaciju vezanu uz identitet, nikad uz klasu, koja mora ostati u mrtvom kutu.

Unatoč ovim više ili manje vidljivim problemima, Queer Eye ima potencijala. Nažalost, prisutnost bilo kakvog LGBTQ iskustva u pop-kulturnim sadržajima još uvijek se upisuje kao plus, iako je već odavno trebala biti nešto svakodnevno. Svakako, emisija predstavlja dobrodošao odmor od heteropatrijarhalnog smeća kojim nas televizija konstantno šopa, no njena najveća snaga proizlazi iz solidarnosti i zajedništva koje voditelji iskazuju jedni prema drugima i kandidat/kinjama. Ako je i glumljena, pokazuje smjer kojim bi vrijedilo krenuti. U konačnici, doima se da je ono što uistinu pomaže ljudima koje gledamo u showu činjenica da se u njihovim životima pojavljuje grupa ljudi koja se posvećuje njihovom boljitku, da dobivaju tuđe vrijeme i pažnju, da na trenutak postaju dio Queer Eye ekipe, da netko drugi prepoznaje i uvažava njihovo postojanje, da napokon dobivaju odmor od neprestane nužnosti samoorganizacije života.

Briga za sebe i briga za druge nisu “prirodno” odvojeni koncepti: uzajamna pomoć neophodna nam je za preživljavanje (vidi: Pjotr Kropotkin). Kad ih nasilno rastavimo, briga za druge postaje neplaćeni rad, a briga za sebe sredstvo kontrole. Istina, ima nas mnogo koji možemo naći 5 minuta za sebe, ali ako je cilj lijepa frizura, dobre hlače i posložena psiha u užasnom, kaotičnom i okrutnom društvu, onda smo odavno odustali od sebe.

*Prenosimo s prijateljskog portala VoxFeminae

Oceni 5