Sjećanje na izložbu Milomira Kovačevića Strašnog u sarajevskoj Vijećnici aprila 2005.
Aasara 01 S

Photo: Milomir Kovačević Strašni

Radost apokalipse

Na crno-bijeloj fotografiji iz ratnog Sarajeva vidi se čovjek kako izlazi iz šahta ili neke rupe na asfaltu. Oko njega se nalazi trava, žica i razni otpad što se vremenom nakupio na ulici koja je izgubila svoje prolaznike i šetače. Čovjek je niske građe, proćelav, i u trenutku fotografisanja gleda u objektiv aparata. Njegovo lice izgleda iznenađeno kao da je upravo prošao kroz središte zemljine kugle krenuvši na put sa Južnoga pola, da bi izronio u opkoljenom Sarajevu, gdje je patnja bila mainstream života. Zbunjeni putnik ojačan neprobojnim štitom ravnodušnosti i melanholije.

Ovaj kadar je mogao nastati u Bejrutu ili Staljingradu, kad se istorija dešavala ovim gradovima metaforama rata. Ovaj čovjek se mogao roditi u Groznom, ili je komotno mogao biti statista u nekom hongkonškom akcionom trash filmu. Na prvi pogled on izranja sretan iz šahta za vrijeme jednog sasvim uobičajenog ratnog sunčanog dana. To ga u mojoj mašti može učiniti besmrtnim putnikom poput kapetana Jamesa Cooka. Može mi ličiti i na Rimbaudovog mornara što zamišljeno tone isprepleten morskim algama. On je anonimni stanovnik opkoljenog grada koji je istraživao kanalizaciju u potrazi za fantastičnim životinjama koje dole obitavaju. Gotskim jelenovima ljudskih lica, krilatim zmijama čije oči hipnotišu čovjeka i pretvaraju ga u Tolkienovog orka, crveno-crnim meduzama koje lete kroz kanalizacione cijevi pjevajući socijalističku Internacionalu. On je lovac na štakore kao junak novele Pacolovac Aleksandra Grina, koji je hvatao štakore da utoli nerevolucionarnu glad za mesom – zaleđen na početku Crvenog oktobra i probuđen godinama poslije kada je revolucija prerasla u staljinistički teror. Možda se sakrio u šaht zbog iznenadnog granatiranja, te nakon što su granate prestale padati (kao ljetni pljusak) izašao napolje provjeriti da li je još uvijek živ.

Čovjek na fotografiji Milomira Kovačevića Strašnog izranja iz šahta kao da je baš tog trena saznao svrhu ljudskog postojanja, onu njegovu teluršku bit: užas materije i smrt.

Na čitavom serijalu fotografija prikazani su mali ljudi, djeca u uniformama Armije BiH sa ponegdje i pravim oružjem. Jedan dječak je pozirao u predugom šuškavom prsluku na kojem je bila obješena akreditacija dječije policije sa imenom i prezimenom i armijskim grbom. Drugi dječak je sjedio prekrštenih nogu, u ušima je nosio minđuše, glava mu je bila izbrijana, lice nasmijano kao kod minijaturnog sveštenika Shaolina. Na fotografiji ulice kralja Tomislava, magla se spuštala sa zgrada i zamotavala prolaznike neprobojnim štitom ravnodušnosti, melanholije – opipljivim osjećajem smrti. Ova fotografija je zamrznuti hologram koji dolazi iz svijeta magle i ljudskih sjenki. Naše magle i naših sjenki.

Kroz staklenu kupolu Vijećnice probijala se prituljena sunčeva svjetlost. Golubovi su letjeli ledenim zrakom krilima rastjeravajući prašinu istorije koja je 1992. sišla sa brdâ na gradske ulice. Tada je istorija imala oblik “blagosiljanog” minobacača i topa. Na ulazu u Vijećnicu djevojka zadužena za izložbu stisla se uz kvarcnu grijalicu. Napolju su cvrkutali tramvaji kao u Herbertovoj pjesmi Probuđenje. Neko je upravo prelazio Miljacku sa cekerom punim voća i povrća kupljenog na Telalima. Padine Trebevića su postajale sve zelenije. Činilo mi se kao da sam bio u bogomolji, a ne u zapaljenoj biblioteci pretvorenoj u galeriju.

Poslije smo otišli u tadašnji King Kong (današnje Zvono) na piće, jer trebalo je saprati grlo i dušu nakon tolike količine emocija koje smo upili u sebe tokom izložbe. Isprva smo pričali o svim drugim stvarima osim o Milomirovoj izložbi. O vremenu, o nogometu, o politici, o seksu, o alkoholu, o dnevnim glupostima koje čine običan dosadni život. Pričali i zalijevali sarajevskom pivom kao da se u njenim mjehurićima kriju tajne kapsule, kojima ćemo se moći prebaciti na planete pune ugode, tamo gdje se stalno održavaju olimpijade ljudskih radosti. Tamo gdje je dert glavni tok života. Dert koji neće završiti krvlju, jedan smireni dert, samurajski dert, zen-dert, kako god, vrijeme je odmicalo, pive su dolazile i odlazile. Šank je bivao sve mekši, pretvarao se u brod – živo biće kojim ćemo, ako su već mjehurići nemogući kao prevozno sredstvo, otići daleko od naše stvarnosti. Ali teško je odlijepiti tijelo od njegovog ožiljka. Tu nemogućnost dobro objašnjava stih Admirala Mahića: Želim emigrirati u kap lavandinog ulja.

Pričali smo i o izložbi, mada za tim nije bilo potrebe, jer su riječi ponekad zaista izlizane. Zašto pričati o nečemu o čemu ne možeš prestati misliti? Milomirove fotografije su bile takve: kad ih jednom pogledaš teško ih je zaboraviti. To je nešto poput otrova koji te može izliječiti, ako ga doziraš u tačnim količinama. Milomir Kovačević Strašni zna odrediti tu količinu. Mislim na traumu koja se može izliječiti samo suočavanjem s njom (nikako konstantnim izbjegavanjem), prihvatanjem činjenice da je ona sveprisutna, da je dio naših života. To izbjegavanje je, nažalost, glavni tok života u Sarajevu i BiH od 1995. do danas.

Kad su svi otišli, ostao sam sam za šankom. Gledao u dozere iznad svoje glave sa flašama obješenim naopako kao slijepi miševi. Osjetio sam kako mi nešto iznutra popušta, kako se bol oslobađa. Džaba sam stezao mišiće na rukama, prsima, nogama. Pokušavao sam barem lice zadržati netaknutim. Nekoliko puta sam išao u wc, tamo bih duboko udisao i izdisao, ali nije pomagalo. Vratio sam se za šank i vidio ljude iskrivljene kroz vodene filtere suza. Prišao mi je nabijen stariji lik u kožnoj jakni i zovnuo mi piće. Zatim me zagrlio i rekao: “Hajde, ba, jarane, nemoj se sekirati, biće pičke...”

Nije mi bilo do smijeha tada. Sad se ipak mogu nasmijati. I shvatiti kako prava umjetnost povlači suptilno tanku nit između života i smrti, kako ta nit spretno balansira između suprotnosti. Kako ta nit ima začuđujuću dimenziju utjehe i snage. Ono što te pogodi, to je bitno, ostalo je samo ukras. Zato je umjetnost naša najproduktivnija i najbolja industrijska grana. A Milomir Kovačević Strašni je njen istaknuti udarnik.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2012. godine

Oceni 5