Radostan sam

Wasi je novi radnik u tvornici.

Počeo je jučer.

Danas smo skupa na brzoj, zajebanoj makini.

Dobro se snalazi.

Ista agencija nas je poslala ovdje radit.

U Njemačkoj je tri i pol godine.

Stigao je iz Afganistana.

Pješice.

Preko Pakistana, Irana, Turske, Grčke, Srbije, Mađarske...

Nabraja mi neke od država kojima je pješačio tri mjeseca.

Prije tvornice, radio je kod automehaničara, u skladištu, u McDonald’su.

Obrazovanje za majstora ne može sebi dopustiti, jer zaradu šalje mami i sestri.

Oca su mu zaklali talibani.

Za šest dana ima posljednji u nizu razgovora s temom „Zašto ste u Njemačkoj“.

Ili će dobit pasoš, ili će morat napustit zemlju.

Wasiju je 25 a već ima sijedih.

Vedar je.

Nudi me napolitankama i Red Bullom.

Ne razumije zašto ljudi odlaze iz Hrvatske.

Duga priča, govorim mu, i dodajem njegov dio.

Nastavljamo stavljati plastične klipse,

po sedam na svakom komadu.

Razmijenjujem kratak pogled s kolegom,

inženjerom iz Makedonije,

koji je uskočio pomoći nam.

Jesi li zadovoljan u Njemačkoj, pitam Wasija,

imaš li prijatelja ovdje?

Primiče se uz osmijeh:

„Zadnjih mjesec dana imam djevojku i radostan sam.“