Radostan sam
Wasi je novi radnik u tvornici.
Počeo je jučer.
Danas smo skupa na brzoj, zajebanoj makini.
Dobro se snalazi.
Ista agencija nas je poslala ovdje radit.
U Njemačkoj je tri i pol godine.
Stigao je iz Afganistana.
Pješice.
Preko Pakistana, Irana, Turske, Grčke, Srbije, Mađarske...
Nabraja mi neke od država kojima je pješačio tri mjeseca.
Prije tvornice, radio je kod automehaničara, u skladištu, u McDonald’su.
Obrazovanje za majstora ne može sebi dopustiti, jer zaradu šalje mami i sestri.
Oca su mu zaklali talibani.
Za šest dana ima posljednji u nizu razgovora s temom „Zašto ste u Njemačkoj“.
Ili će dobit pasoš, ili će morat napustit zemlju.
Wasiju je 25 a već ima sijedih.
Vedar je.
Nudi me napolitankama i Red Bullom.
Ne razumije zašto ljudi odlaze iz Hrvatske.
Duga priča, govorim mu, i dodajem njegov dio.
Nastavljamo stavljati plastične klipse,
po sedam na svakom komadu.
Razmijenjujem kratak pogled s kolegom,
inženjerom iz Makedonije,
koji je uskočio pomoći nam.
Jesi li zadovoljan u Njemačkoj, pitam Wasija,
imaš li prijatelja ovdje?
Primiče se uz osmijeh:
„Zadnjih mjesec dana imam djevojku i radostan sam.“