Pošalji prijatelju
Verzija za štampu
Rafal, nova metrička jedinica poezije
Književnici su u totalitarnim istočnoevropskim društvima bili režimski ljudi ili disidenti. Oni rijetki koji su uspjeli baviti se samo pisanjem, bili su sumnjivi i jednima i drugima. Prvi su ih sumnjičili za elitizam, drugi za šutnju. Ovi prvi imali su sve blagodati režima, povlastice i privilegije, između ostalih i takve da sami sebe proglašavaju veličinama i uvršćuju u školsku lektiru. Drugi su pak prolazili sva moguća poniženja, od zabrane njihovih knjiga do robije. Ove prve Gyorgy Konrad naziva „frakcijom klase intelektualaca" koji su zanimljivi više kao moralni nego kao literarni fenomen. Ovi drugi su se pak proslavili kao opozicionari.
Tko je zapravo bio taj opozicionar? Je li on buncao, pisao, sjećao se, širio „verbalne slike", razmišljao o sebi i društvu? Je li to bio vješti pripovjedač, zanovijetalo, kritičar svega postojećeg i nepostojećeg, posljednji vitez koji je sam ili s manjom grupom ulazio u neravnopravan boj s vlastodršcima? Taj maštoviti opozicionar, taj Don Quijot, brinuo se o pravima i manjinama, usprkos vlastima koje su se uvijek čudile zašto se postavljaju pitanja o ljudskim pravima kad je njihova vlast pravedna. Taj pisac i opozicionar preuzimao je posao koji u demokratskim društvima obavljaju institucije. Taj lucidni promatrač uspostavljao je zakonitost u nedostatku zakona i prava. I on bi više volio da se bavio samo pisanjem, ali tko bi onda ukazao na zablude i ludosti ideologija? On je to činio po cijenu rizika; u stvari cijela je njegova djelatnost i njegova biografija bila rizik. Često je ispadao idiot zbog toga što je bio odgovoran u neodgovornu sustavu. To je tip liberalnog intelektualca i književnika čija je moralnost neodvojiva od njegova posla. On je donekle ispunjavao ideal što ga je točno formulirao Hose Ortega y Gasset da je „intelektualac onaj koji je to za sebe, usprkos samom sebi, protiv sebe, i to nepopravljivo". Nema nijednog političkog gazde koji nije omalovažio pisca spremnog da se odupre tlačenju, a one vlastohlepne mizerije znale su pljunuti na nj, gurnuti ga u stranu kao otpadnika i kriminalca. Lenjin je intelektualce općenito nazivao buhama!
Htio bih još spomenuti i jedan sloj inteligencije koji se doimao kao marginalan, a u stvari je bio koristan, čak i neophodan. Taj sloj kupovao je od ovih liberalnih intelektualaca, pronosio im slavu, osiguravao zanimanje i potražnju za njihovim tvorevinama. To je bila vjerna publika koja se divila smjelim idejama i vratolomijama tih pisaca, a te publike bilo je posvuda, u provincijama, kaznionicama, salonima, sveučilištima. Kroz historiju su često stradali i oni koji su čitali zabranjene knjige isto kao i autori tih knjiga. Čitatelj je uvijek „ortak", kako voli reći Cortazar. Je li danas ta publika izgubljena, bez svojih vitezova koje je postkomunizam umirovio ili pak doveo na vlast?
Što se zbilo s onim disidentima i liberalnim intelektualcima nakon pada poretka u kojem su bili prokleti i slavljeni? Njihov san se vjerojatno nije ispunio samim tim što je omraženi komunizam propao? Adam Michnik misli da su demoni šovinizma zauzeli upražnjena mjesta nakon povlačenja komunističke ideologije. On je uvjeren da će ovi demoni svim svojim vražjim pipcima rovariti protiv demokracije, a pluralizam će pretočiti u populizam. Onaj odvažni pisac, onaj hrabri liberalni intelektualac tek će sada imati posla. Ali doista, što se zbilo s beogradskim opozicionarima, s onim „peticionašima", kako su ih birokrati nazivali? Ima mišljenja da se ta udruga raslojila, da su se neki odmetnuli u novu oporbu samima sebi, ali da je većina stala uz vlast koja im je ponudila nacionalizma u izobilju, štoviše dala im je mogućnost da nacionalne osjećaje degeneriraju do krajnjih granica.
Nekadašnji ideolog te i takve oporbe Dobrica Ćosić postao je šef samozvane države koja se ideološki osniva na mješavini nacizma i populizma, s vođama koji će se uskoro početi međusobno gložiti, s crkvom koja uvijek podupire najgoru varijantu. Ta je opozicija nekada zahtijevala mnogo, a zadovoljila se malim i pogrešnim, što samo govori da je onda bila nezrela, a danas perfidna, jer radi na stari način u novim uvjetima. Nekada su galamili o potrebi pluralizma, a sada sami sebe negiraju inzistiranjem na homogenizaciji, ili popovskim jezikom rečeno svesrpstvu! Ponovno razvijaju strah od nosoroga, a to je već duboki totalitarizam. Opet pljušte svakojake optužbe, neistomišljenici se nazivaju izdajicama, a uspješni ljudi agentima. Teške riječi padaju samo u mračnim režimima.
Na tim „liberalnim univerzitetima" u Beogradu odgajan je najgori književni kadar koji se upetljao u politiku bezglavo i po uzoru na svoje učitelje tipa Ćosića. Oni su vaspitavani na lažnoj historiografiji jednog Ekmečića ili Krestića. Oni su kavanske brbljarije i izmišljotine Brane Crnčevića uzimali ozbiljno. Ti su loši đaci i mali pjesnici poput Karadžića ili Koljevića ušli u veliku politiku i odmah zaratili. Njihov epigon i književna ništarija Vojislav Maksimović, prema novinskim izvještajima, ako su točni, igrao je nogomet otkinutom glavom nekog „islamskog fundamentalista" iz Foče, a mladim Muslimankama tetovirao na dojkama četiri ocila, kako bi magijom tog simbola buduće rodilje zadojile svoju novorođenčad srpskim mlijekom. Htio bih vjerovati da pripovjedači pretjeruju i da su grozote ponekad plod zastrašene mašte, ali je činjenica da su neki nesretni pisci upali u klopku vlastitih bulažnjenja i da su žrtve nedoučenosti i gluposti. Mnogi srpski književnici obrukali su se kao političari. Udaljili su demokraciju i kulturu od svog naroda. Oni su knjigama mržnje opskrbili nepismeni prigradski svijet. Pjesnici su postali vojskovođe i stratezi ubijanja. Sada lirik Radovan Karadžić piše smrtonosne stihove. Rafal je nova metrička jedinica te poezije. Tamo gdje pjesnici postaju strvinari vlada Apokalipsa.
(„Novi Danas", 31. juli 1992)
*Prenosimo iz knjige "Bodež u srcu"
