Marko Pogačar: “Zemlja Zemlja” (Fraktura, 2018)
Oranha 01 S

Photo: William McCloskey, Wrapped Oranges

Rana u narandži

Knjiga pjesama “Zemlja Zemlja” Marka Pogačara koncepcijski je pažljivo i znalački postavljeno pjesničko ostvarenje. Pogačar je jedan od rijetkih autora mlađe generacije na postjugoslovenskom literarnom prostoru čiji, kako pjesnički i esejistički, tako i putopisni, opus već sada prelazi preko deset objavljenih knjiga. Neupućeni bi pomislili da je riječ o skribomanskoj naravi, međutim ako se samo ovlaš pogleda Pogačarev rad u književnosti, i njegova kritičarska preokupacija, vidjećemo da je posrijedi autor koji veoma plodonosno stvara. Tačnije, svaka Pogačareva knjiga, bilo da se radi o pjesničkom ostvarenju ili recimo putopisnim zapisima kao u slučaju njegove knjige “Slijepa karta”, donosi snažan autorski angažman prije svega na polju jezika. U prostoru traganja za tačnim tonom kojim će se ispisati jedan svijet koji po svemu podsjeća na stanje postapokalipse, ali u kojem se još uvijek odvažni upute u podzemlja smisla, jezika i pjesme. Time se, dojma sam, na uspješan način zaobilaze sve one generacijske smutnje brojnih pisaca rođenih osamdesetih godina prošlog vijeka. Ona nemogućnost da se progovori jednim snažnim generacijskim glasom, koji neće ponavljati frazeologiju minulih generacija, već će težiti autentičnom izrazu i perspektivi. Daleko od toga da je Pogačar neki programski generacijski lučonoša, prije svega riječ je o pjesniku usamljeniku, nomadskoj prirodi koja se smrzava u zimama sjevera, čija koža neprestano zaziva i sluti jug. Ali se mora priznati da je Pogačar jedan od najizgrađenijih autora iz navedene generacije, koji ne čeka u predvorju književnosti neke bolje dane, već iz godine u godinu ulazi u podzemne njene kanale i tamo se hrve sa demonima.

Na margini gradova

U tom pogledu posljednja Pogačareva pjesnička knjiga “Zemlja Zemlja” iznimno je slojevito i promišljeno ispisano ostvarenje. Iz nje se zrcali autor koji u jeziku neprestano radi, sa njim se hrve i nadmeće. Ono što bi joj, slično kao knjizi “Dok ti oči ne dogore” Dinka Telećana, na prvu bila generalna odlika jeste pomjerenost pjesničke perspektive, koja se prije svega ogleda u izvjesnoj meditativnosti. Ali to nije neki tek eterični eskapizam, nekakvo zatvaranje u kulu od slonovače. Ta pomjerenost, svojevrsna pozicija šetača sa margine gradova, samo je onaj nužni korak unazad, kako bi se jedan ruiniran svijet, jedan opustošen život naše savremenosti uhvatio dosljednije. Marko Pogačar će stoga zaroniti u svijet bilja, u svijet voća, malih pokreta u prirodi, koji najednom, kao oštrim srpom klasje, bivaju presječeni napola nemilosrdnim bljeskom stvarnosti. Atmosfera pjesama u ovoj knjizi zato poprima nadrealističku zaumnost, jezik se pretvara u igrariju koja je ispunjena kreveljenjem, začikavanjem, ali i izvjesnom pomirenošću sa nužnostima života. Ipak, to je samo prvi sloj Pogačareve poezije u ovoj knjizi. Takva perspektiva, pokazaće jedno pažljivije čitanje ove “Zemlje Zemlje”, zapravo jeste iznimno dobro izveden pjesnički manevar, naizglednog povlačenja iz žiže događaja. Ali samo zato kako bi se potom u toj stvarnosti izveo precizan čas anatomije nad njenim polutrulim tijelom.

U toj Pogačarevoj postapokalipsi sve je inficirano virusom nekakve dosade i čamotinje. Ređaju se dani, smjenjuju se godišnja doba. Gradovi s jeseni liče kao premazani senfom. Blatnjavost života postaje bujica koja stoji pod grlom, guši, davi, rastrojava. Već u prvoj pjesmi “Sintaksa” ljubav, ta družbenica usamljenih, odaje svoju gnjilost, svoju zarobljenost u nerazmrsivom klupku jezika koji ne mogu artikulisati razgovor: “Bili smo sisavci predani svojem instinktu,/kao jedini zakon uspostavili smo pravopis,/zaboravljajući da se voli bez točke, uvijek u nizu zareza./” Sve je dakle teret i ograničenje, jezik se kameni, ljubav se kruni. Ili u pjesmi “Posljednji praznici”: “Dani su trunuli u kockama kalendara, zaboravljeni/u crvenim i bijelim poljima, i mi smo postepeno odumirali/zaboravljeni u crveno-bijeloj zemlji.” Sa druge strane Pogačareva poezija donosi i jednu kafkijansku perspektivu onirističkog i snovitog. Opsesivno se duž toka cijele ove knjige varira nekoliko istih motiva. Jedan od njih je rana, ona kao najčulniji dio tijela, otvorena rana kao sunce u čovjeku. Iz nje jednako prijete i ljubav i smrt, tanka je granica, ne može se ni žilet udjenuti između te dvije linije koje vode nemilosrdnu borbu. Evo kako to izgleda u pjesmi “Stupica”: “Polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik/rodio vlastitu ranu, da bih odustao, znao sam tko rano ranu rani,/taj je bijeli princ prostora. Znao sam tko rano rani, rana je samo njegova.” U ovakvim stihovima Pogačar dojmljivo jednu atmosferu ludila transponira u gotovo nadrealističku jezičku igrariju. Čime se u sumornost tona njegovih stihova često unosi ironični otklon.

Sve je pomjereno

Naizgled “Zemlja Zemlja” će biti knjiga pjesničke rezignacije i usamljenosti, pjev izgubljenika u suludoj zbilji. Ali Pogačar ipak ne dopušta da ova knjiga pređe granicu i ode u duboki eskapizam. Kao što je već navedeno, ta perspektiva meditativno-eskapistička ovdje je uvedena kao moćno oružje za dublje prodiranje u konvulzije stvarnosti. I sve postaje pomjereno, iščašeno i narušeno. “Kao kada bi svijet bio damski dalekozor prislonjen/strogom oku pekaricem okrenut obrnuto./(...)”. Da bi nam pjesma “Sreća u velikom gradu” pokazala nakazno lice gradske provincije i dubinu našeg poraza: “Badel u zoru, za ručak, Badel za večeru/brod u boci od Badela, i šteta odjednom počinjena:/mesni lobi zaprima prvorazrednu robu, formalinski/bazeni medicinskih ustanova zjape potišteni i prazni,/slični posudama u sladoledarskoj vitrini zimi,/kad iz njih netragom nestanu, iščile lješnjak i plavo nebo,/i korneti kojima Šiptari čačkaju uši završe/na prašnim cestama, prerušeni u čunjeve./”. Odjednom, u tu pomjerenost koja se neizostavno javlja u svakoj pjesmi, grubo, divlje, ulijeće jedna rasistička opaska, kao sasvim uzgredna stvar. Pogačar ovakvim intervencijama, kojima se gruba jezička stvarnost nacizma naših malih razlika umeće u pjesme, postiže jednu mikrohirurški preciznu detekciju ovdašnjih potonuća. Ili još dojmljivije u tom opsesivnom vraćanju motiva narandže, koja miriše cijelom ovom knjigom, u pjesmi “Isprika jedne naranče Kuli babilonskoj”: “ti ćeš se složiti: smrt je moguće samo točka na krivom mjestu/lapsus iz srca koštice./vračare su na TV dnevniku i ustaše u ministarskim foteljama, nema te/pred poštom jedan stafford skamenjen čeka na cumshot/manekenke na mreži šmrču sušene riječi,/a naranče,/one s večeri gutaju tamu da ne zanoće: njih se to uopće ne tiče.”

I dok voće stiče iskustvo zrelosti, dok sve u “Zemlji Zemlji” gnjilo zri i cvate, vode nadiru, i sunce prži kao vulkan u srcu usamljenika. To je svijet u kojem sunčev šegrt pjeva svoju Internacionalu i poželi plamenom spaliti sve. Kao u pjesmi “Šta je rekao upaljač”: “ja, sunčev šegrt, uspeo sam se na jednu prevrnutu kahlicu/i do dugo u noć, sve jače svijetleći, vikao/ustajte, prezreni na igralištu, ustanite/poniženi u pješčaniku./” Kakav zanos revolucije, kakva divlja stihija povijesti izgara na plamenu upaljača. Sve to da bi “Kućni Magellan” uskliknuo: “ispostavilo se svijet je lubenica/viđena izdaleka kroz jednu svilenu čarapu/pod čijom korom krvava magma, šećer ohlađen do ljubomore, /u slatkoj ljubavi ljuljuška koštice./” Jer u Pogačarevom pjesničkom svijetu sve je živo, od mikrovalne do prozorske kvake. Sve što ulazi u prostor samoće. Zato će prozorska kvaka biti sabrat pjesnikov i bilježiće on “Šta je rekla prozorska kvaka”: “brate kolibri!/cijelo to vrijeme bio si sa mnom, kao i moja smrt,/stiješnjen između stakla i zavjese./bio si bat i udarac, brujanje dalekovoda,/badem posljednjeg ljeta./”. Kao himna, kao svečana pjesma mrtvim kolibrima našeg proljeća. Pogačareva “Zemlja Zemlja” majstorski je zaokružena knjiga, u kojoj je sve jednako i sklad, i haos svijeta.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora

Oceni 5