Strah od sovjetske moći
Winter 01 S

Photo: Wikipedia

Rat koji nam se čini poznatim

Povijest se ponavlja: osim konkretnih patnji uzrokovanih ratom u Ukrajini, upravo taj dojam mnoge ljude ostavlja zapanjenim i zabrinutim. Ruski napad budi sjećanja iz kolektivne memorije na neke od najsudbonosnijih događaja u 20. stoljeću. Na prvi pogled čini se da se trenutna situacija da usporediti sa spiralom eskalacije koja je dovela do Prvog svjetskog rata ili s njemačkom invazijom na Poljsku koja je pokrenula Drugi svjetski rat.

Međutim, dok se stvarne paralele između rata u Ukrajini i velikih povijesnih događaja proteklog stoljeća brzo iscrpljuju, jedan manje poznati sukob koji se dogodio u toku Drugog svjetskog rata čini se skoro kao predložak za suvremene događaje. U studenom 1939. godine Sovjetski Savez je napao susjednu Finsku, započevši takozvani Zimski rat. Površno gledajući, riječ je prije svega o ruskim sigurnosnim interesima. Ali, ustvari je diktator Josif Staljin želio zemlju koja je nekoliko desetljeća ranije postala neovisna prisiliti natrag u sovjetsku sferu utjecaja. No, ništa od brze pobjede za koju su mislili da je sigurna: Finci, iako višestruko vojno inferiorni, pružili su žestok otpor – i cijeli svijet ih je zbog toga slavio.

Godine 1809, ova zemlja u sjeveroistočnoj Europi, nakon što je stoljećima pripadala Švedskoj, postala je dio Ruskog carstva. Bila je povlašteni dio Carstva s velikom autonomijom: veliko vojvodstvo Finska imalo je svoj parlament te je bilo uglavnom samoupravno. Svatko tko bi putovao 50 kilometara sjeverno od ruske prijestolnice Sankt Peterburga morao je pokazati putovnicu na granici, prijaviti robu te susresti se s dužnosnicima koji često nisu čestito vladali ruskim jezikom.

Finska Deklaracija o neovisnosti iz 1917.

U klimi rastućeg nacionalizma, koji se krajem 19. stoljeća širio i u Rusiji, posebni status Finske postupno se doživljavao kao drskost. Car je reagirao ograničavanjem prava autonomije i odredio politiku rusifikacije za Veliko vojvodstvo. Nije se dugo čekalo na otpor koji je kulminirao ubojstvom veoma uobraženog general-guvernera Nikolaja Ivanoviča Bobrikova 1904. godine od strane mladog finskog nacionaliste Eugena Schaumana, koji je nedugo nakon toga sebi oduzeo život.

Stoga ne čudi da je stanovništvo, pod dojmom sve veće represije i buđenja finske nacionalne svijesti, iskoristilo prvu priliku da se oslobodi strane vlasti. S Oktobarskom revolucijom i svrgavanjem cara 1917. došlo je pravo vrijeme: Finska je proglasila neovisnost. Boljševici, zaokupljeni učvršćivanjem vlasti, ubrzo su priznali neovisnost. Godine 1920. konačno je postignut dogovor o preciznim granicama, koje su uvelike odgovarale onom Velikog vojvodstva Finske. Ono što je bilo unutarnja ruska granica, koja je postojala samo da bi Fincima dala osjećaj autonomije, postala je stvarna vanjska granica. Protezala se 50 kilometara sjeverno od Sankt Peterburga, koji se sada zvao Petrograd, a od 1924. Lenjingrad. Upravo ta granica će kasnije biti pokretač Zimskog rata.

U jesen 1939. boljševici su bili već čvrsto u sedlu. Diktator Josif Staljin preuzeo je vlast u Sovjetskom Savezu i terorom je učvrstio. Izvana se činilo da mu nitko nije mogao predstavljati prijetnju. U kolovozu je Rusija potpisala pakt o nenapadanju s Njemačkom, glavnim potencijalnim neprijateljem. No, prije svega, obje su vlade uskladile svoje interesne sfere u Istočnoj Europi u tajnom dodatnom protokolu i ponovno ih prilagodile nakon koordiniranog napada na Poljsku.

Prema tome, Njemačka je trebala dobiti već anektiranu zapadnu Poljsku, dok su istočna Poljska, baltičke države i Finska pripale sovjetskoj sferi utjecaja. Staljin se žurio to provesti u djelo: ubrzo nakon što je Crvena armija sredinom rujna okupirala Poljsku, baltičke zemlje bile su prisiljene potpisati sporazume o međusobnoj pomoći sa SSSR-om i prihvatiti vojne baze na svome teritoriju, čime su de facto postale vazalne države. Konačno, 5. listopada finska vlada je odbila poziv da pošalje izaslanike u Moskvu jer je trebalo raspravljati o „konkretnim političkim pitanjima“.

Staljinovi zahtjevi

Nakon događaja u proteklim tjednima, to nije moglo slutiti na dobro. Vlada mlade finske države, još uvijek neiskusna u svjetskoj politici, nadala se da će ostati izvan sukoba velikih sila. Istovremeno je nepovjerenje u staru okupatorsku vlast bilo toliko duboko da su diplomati poslani u Moskvu imali malo manevarskog prostora da udovolje bilo kakvim zahtjevima. U Helsinkiju se već naslućivalo od čega su se sastojali ti zahtjevi.

Već u ljeto 1938. je sovjetska strana izrazila zabrinutost da bi Finska mogla postati utočište neprijatelja SSSR-a i u tom kontekstu zahtijevala je sigurnosna jamstva. Finska vlada je već u nekoliko navrata dala takva jamstva. Međutim, druga strana je dala do znanja da će se tek osjećati sigurnom sa sovjetskim vojnicima na finskom tlu.

Već u listopadu 1939. zahtjevi su postali konkretniji. Kao i s baltičkim državama, Staljin je tražio pakt o međusobnoj pomoći, i prije svega reviziju granice, koja je dogovorena 1920. godine. Finska je trebala ustupiti SSSR-u znatan dio Karelijske prevlake, širokog pojasa između Finskog zaljeva na zapadu i jezera Ladoga na istoku. Kao kompenzacija, ponuđen je komad zemlje u istočnoj Kareliji, otprilike dvostruko veći, ali jedva da je bio naseljen.

Osim toga, Finska je trebala izgubiti nekoliko otoka u Finskom zaljevu i dati u zakup Sovjetskom Savezu strateški važan poluotok Hanko na najjužnijem dijelu zemlje za izgradnju vojne baze. Staljin je ponovno opravdao svoje zahtjeve sovjetskim sigurnosnim interesima, koji su vidno ugroženi zbog blizine Lenjingrada finskoj granici. Iako je grad službeno izgubio status glavnog grada, još uvijek se smatrao „drugom prijestolnicom“ i stoga, bojao se diktator, potencijalnim sjedištem protuvlade bijele garde. Veliki dio sovjetskih tvornica naoružanja također se nalazio u Lenjingradu.

Finska vlada se preračunala

Jesu li sigurnosni problemi koje je Staljin iznio opravdani ili ne, i danas je predmet nekih kontroverzi. Međutim, opasnost od prijetnje Lenjingradu preko Baltičkog mora uvelike je umanjena vojnim bazama postavljenim na Baltičkom moru. Opasnost od kopnene invazije iz Finske također je bila mala i teško bi se dodatno umanjila prekrajanjem granice. Diktator je finskim izaslanicima jasno dao do znanja da su to minimalni zahtjevi o kojima se ne može pregovarati.

Finski pregovarač Juho Kusti Paasikivi i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Carl Gustaf Emil Mannerheim savjetovali su vladu da učini ustupke, jer se smatralo da je rat sa Sovjetskim Savezom nemoguće dobiti i bojali su se kraja finskog suvereniteta u slučaju poraza. Vlada je, međutim, odbacila sve sumnje i vjerovala je da Staljin blefira, i da će ako izbije rat skandinavski susjedi Finske stati uz nju. Međutim ovakvih obećanja nije uopće bilo.

Nakon osam neuspješnih konferencija, sovjetska vlada je sredinom studenog prekinula pregovore. U Helsinkiju su ljudi s olakšanjem vjerovali da su prevladali opasnost i nepopustljivo odabrali pravu strategiju. Nakon napetih tjedana sve bi se sada vratilo u normalu, rekao je samouvjereno premijer Aimo Kaarlo Cajander u govoru izrečenom 23. studenog. Ali samo tri dana kasnije, događaji su se zakovrtali. Sovjeti su 26. studenog izvijestili da je Finska granatirala mali pogranični grad Mainila s ruske strane, ubivši četiri vojnika Crvene armije.

Finska vlada, zatečena optužbama, izjavila je da u blizini sela uopće nije bilo topništva i pokušala je posredovati. Bilo je prekasno: dva dana kasnije Sovjetski Savez otkazao je pakt o nenapadanju sklopljen 1932, nedugo zatim prekinuti su diplomatski odnosi s Finskom, a 30. studenog oko 8:30 ujutro trupe Crvene armije prešle su granice sa susjednom državom. Započeo je Zimski rat.

Izum Molotovljevog koktela

Već istoga dana počelo je bombardiranje Helsinkija i istočnih finskih gradova. Sovjetski savez napao je sa kopna, mora i iz zraka. Bilo bi krajnje ublaženo govoriti o borbi između Davida i Golijata. 3,7 milijuna Finaca moralo se braniti od najveće sile na svijetu sa 194 milijuna stanovnika. Na sovjetskoj strani borilo se 450.000 vojnika, uz to oko 2.000 oklopnjaka, 2.000 topova i 1.000 zrakoplova.

Finska je jedva skupila 300.000 boraca, od kojih nisu svi bili naoružani. Stoga su se pomagali domaćim zapaljivim oružjem kojeg su nazvali „Molotovljev koktel“ – kao aluziju na Staljinovog ministra vanjskih poslova Molotova, koji je tvrdio da sovjetski bombarderi donose kruh. Zemlja je također imala najviše 100 borbeno sposobnih aviona i vozila.

S obzirom na veliku vojnu nadmoć, strani promatrači pretpostavljali su brzu sovjetsku pobjedu. I u Kremlju su ljudi bili više nego uvjereni da će Zimski rat biti dobiven za vrlo kratko vrijeme. Molotov je bio uvjeren da će trupe Crvene armije biti u Helsinkiju za tri dana. Ali ispalo je drugačije od očekivanog.

S jedne strane, za to je zaslužna finska vojska i njezin karizmatični zapovjednik Mannerheim. Postrojbe su postavile glavnu liniju obrane, poznatu kao Mannerheimova crta. Sovjeti nisu uspjeli iskoristiti svoju nadmoć na toj liniji od oko 130 kilometara, koja je prolazila kroz Karelijsku prevlaku kroz neprohodan teren i bila je osigurana utvrdama, skloništima i protutenkovskim preprekama. Tako se konflikt brzo razvio u rovovski rat.

Finska se bori za svoju neovisnost

Znajući da su u velikoj borbi brojčano u nepovoljnoj situaciji, Finci su koristili gerilske metode i nanijeli neprijatelju teške gubitke iz zasjede – kamuflirani u bijela snježna odijela. Finska vojska također je bila uspješna na dugoj istočnoj granici te je više puta uspjela odbiti napade. Uspjela je čak okružiti čitave dvije sovjetske divizije i potpuno ih satrti. „Svugdje se Crvena armija mogla zaustaviti, njihove brojčano nadmoćne snage su se raspadale u stvarnim bitkama opkoljavanja u okruženju, a fronta se stabilizirala do 1940.“, piše finski povjesničar Kalervo Hovi.

Sovjeti su očito podcijenili finski otpor – vjerojatno i zato što su se nasukali na vlastitu propagandu. Prva naredba koju su vojnici dobili kada su prešli granicu bila je da oslobode finski narod od jarma zemljoposjednika i kapitalista. Mnogi su uistinu vjerovali da će ih dočekati cvijećem, kruhom i solju.

Čak je i samo vodstvo pretpostavljalo da se finski radnici neće boriti protiv sovjetskih trupa i da će se ljudi solidarizirati s osvajačem. Pokazalo se upravo suprotnim: neprijateljski napad kao i neočekivane pobjede vlastite vojske uticali su na jačanje morala stanovništva i omogućili su rast kohezije i duha otpora.

To je vrijedilo još više jer je invazija jasno pokazala kako Staljin zamišlja budućnost Finske. Drugog dana rata na okupiranom teritoriju Sovjetski Savez osnovao je Finsku Demokratsku Republiku, a službeni glavni grad bio je Helsinki. Otto Wilhelm Kuusinen, suosnivač Komunističke partije Finske, koji je godinama živio u egzilu u Moskvi, bio je ujedno premijer i ministar vanjskih poslova u ovoj „narodnoj vladi“. Očito je Staljin namjeravao da Finska bude prva u dugom nizu socijalističkih satelitskih država koje su se razvile iza željezne zavjese nakon Drugog svjetskog rata.

Iz inozemstva mnogo solidarnosti – a malo pomoći

Kremlj je dan nakon osnivanja smatrao „narodnu vladu“ jedinom legitimnom i s njom je potpisao ugovore o prijateljstvu i pomoći, koji su trebali riješiti sve teritorijalne prijepore, no to pak nije promijenilo činjenicu da se rat nastavi. No, Finci su sada bili jasno upozoreni što im prijeti u slučaju brzog poraza.

Tim više se nadalo podršci iz inozemstva. Jer čak i ako bi njihove vlastite trupe postizale uvijek iznova zapažene uspjehe, bilo je predvidljivo da se neće moći zauvijek oduprijeti sovjetskoj nadmoći. Kao prvi korak, vlada se obratila Ligi naroda, prethodniku UN-a, i izvojevala je osudu Sovjetskog Saveza kao agresora u Generalnoj skupštini. Konačno je 14. prosinca SSSR isključen iz organizacije.

Kako je izostala brza pobjeda Sovjeta, počeo se svjetski tisak sve više oduševljavati Finskim nastojanjima. Njihovu borbu za slobodu veličali su usporedbom sa slavnom bitkom kod Termopila između Grka i Perzijanaca. U brojnim zemljama ljudi su pokazivali solidarnost s Finskom. „Svijet je zauzeo mjesto u gledalištu arene, prvo da plače nad tragičnom sudbinom Finaca, a zatim da bi zapljeskali njihovoj borbenosti“, kaže povjesničar Eino Jutikkala.

Jedino je vojna pomoć izostala, unatoč svim apelima na svjetsku javnost. U Engleskoj i Francuskoj je vojna intervencija u Zimskom ratu više puta zatražena i razmatrana. No, više su mislili na skandinavska ležišta željezne rude, koja bi trebalo zaštititi od mogućeg njemačkog poduhvata.

Već je početkom prosinca finska vlada poslala očajnički radijski apel baltičkim narodima: „Estonci, Letonci i Litvanci. Finski otpor protiv podmuklog neprijatelja koji je napao Finsku također je znak da se zauzmete za slobodu, neovisnost i budućnost nacije. I vi morate do kraja voditi oslobodilački rat svojih zemalja kako biste u budućnosti mogli živjeti kao neovisni narodi.“

Ruska premoć se pokazala prevelikom

Strah od sovjetske moći držao je baltičke zemlje neutralnim, uzalud se nadajući da će tako zadržati barem preostali suverenitet. Norveška i Švedska vlada također su bile vrlo oprezne da se ne miješaju u sukob. Međutim, Švedska je posebno pokušala podržati susjednu državu humanitarnom pomoću i oružjem, jer je među švedskim stanovništvom postojao ogromni pokret simpatije prema finskoj borbi. Istovremeno su Britanci i Francuzi dali odbijenicu za mogući tranzit trupa. Najzad je konkretni vojni doprinos svijeta bio ograničen na 12,000 stranih dragovoljaca koji su se na strani Finaca borili protiv Sovjeta.

Prepuštene uglavnom same sebi, finske oružane snage su nakon dva mjeseca borbe polako slabile. Početkom veljače 1940. Crvena armija je pokrenula veliku ofanzivu na Karelijsku prevlaku i uspjela probiti Mannerheimovu crtu. Finci su se povukli na stražnji obrambeni položaj koji je također ubrzo nakon toga morao biti napušten. To je jasno označilo prekretnicu u korist SSSR-a.

Ali umjesto da maršira na glavni grad i iznudi bezuvjetnu kapitulaciju, Staljin koji prije toga vladu u Helsinkiju nije ni priznavao, odjednom se pokazao voljan za razgovor. Zimski rat je već tada trajao predugo i bio je skuplji od planiranog, a mogao se nastaviti još tjednima. Finska vlada je 23. veljače primila sovjetske mirovne uvjete. Oni su bili znatno oštriji od zahtjeva postavljenih prije rata.

Finska je izgubila Zimski rat – i unatoč tomu zadržala neovisnost

Zemlja je sada trebala ustupiti cijelu Karelijsku prevlaku, uključujući grad Vyborg, drugi po veličini grad u Finskoj, te zapadnu i sjevernu stranu jezera Ladoga. Nakon konzultacije s Mannerheimom, vlada je 29. veljače pristala na početak pregovora. U međuvremenu su se borbe nastavile. Mirovni ugovor potpisan je u Moskvi u noći na 13. ožujka, te je tako Zimski rat završen. Zastave su tog dana diljem Finske bile na pola koplja.

Službeno je na finskoj strani život izgubilo oko 24,000 vojnika i oko 1,000 civila, a u borbama je ranjeno 44,000 ljudi. Osim toga, više od 400,000 Finaca napustilo je svoju domovinu nakon aneksije dogovorene u mirovnom sporazumu i otišlo zapadno preko granice. Sovjeti su svoje gubitke procijenili na 49,000. Moguće je da gubitak bio znatno veći.

Je li Staljin želio okupirati cijelu Finsku i stvoriti vazalnu državu i danas je predmet kontroverznih rasprava, kao i pitanje je li za Fince bilo bolje da su prihvatili zahtjeve iznesene u listopadu 1939. godine. Međutim, s obzirom na odredbe pakta Hitler-Staljin i sudbinu drugih zemalja koje su u njemu pripisane sovjetskoj sferi utjecaja, čini se posve vjerojatnim da je sličan put bio predviđen i za Finsku od samog početka.

Rezultat Zimskog rata za Finsku je bio gubitak oko 10 posto njezinoga teritorija – iako se kasnije u takozvanom Nastavnom ratu od 1941. borila na strani Njemačke protiv Sovjetskog Saveza, trajno je zadržala svoju slobodu. Kroz „duh Zimskog rata“ Finska je stekla međunarodni ugled i unutarnju snagu. Do danas, kako piše povjesničar Edgar Hoesch, rat živi u kolektivnom sjećanju kao „nacionalni probni rok koji stvara identitet“.

U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, trajno percipirana moguća prijetnja s Istoka natjerala je Finsku da u svojoj vanjskoj politici provodi često kritičan čin uravnoteženja s ciljem da ne provocira Sovjetski Savez, a kasnije i Rusiju. Stoga se zemlja do sada svjesno suzdržavala od ulaska u NATO. Ali to bi se moglo promijeniti pod novim političkim uvjetima.

*Izvor: Spektrum.de; S njemačkog za Prometej.ba preveo Darko Pejanović

Oceni 5