Ruševine über alles: Tek je bio završio naš prvi rat
sarajevo

Photo: John F. Burns

Ratne strahote su nas izliječile od mržnje

Nije to bio ruin bar, barem to još nije postao, a zvali smo ga Magična kocka, ne zato što je imao oblik kocke, niti što je bio magičan, nego jer je dobro zvučalo.

Dolazili smo tu svaki dan na dnevnu i noćnu terapiju. Cijeli grad je, zapravo, bio ruin bar pod vedrim nebom, dok je Magična kocka bila sređena, čista i poprilično nova. Ne znamo odakle je Kapetan nabavio stvari potrebne za interijer kafića, ali one su bile tu, sijale su se kao davno izgubljena sunca tamo nekog mira.

Zlo ima ime i prezime

Kapetan je vlasnik kafića i naš ratni komandant. Nizak je i nabijen. Ima plave oči. Može ustrčati uz drvenu skelu na prvi sprat novosagrađene kuće sa dvije vreće cementa u rukama. Prije rata je primio dva pištoljska metka u leđa i nije mu ništa bilo, pa je prozvan Metkom, neki su ga zvali i Rambo. U ratu je višestruko ranjavan. Tad je postao Rambo na kub. Po vlastitom priznanju ima dva završena fakulteta i rođen je četiri dana prije lisice.

Konobari su morali imati čelične živce, jer tek je bio završio naš prvi rat. Činjenica koju tada nismo mogli znati, da je ovo tek naš prvi rat. Ko je mogao znati šta će se desiti nakon što u cijelosti obnovimo sve što se moglo obnoviti. Kuće smo prvo reizgradili. Radovi iznutra, u nama samima, sporo su napredovali. Nevidljive paljevine je bilo teže raščistiti. Rezervni dijelovi za unutrašnju obnovu nisu nam bili dostupni jer nas je normalan svijet privremeno isključio iz modernih tokova civilizacije. A poslije rata slijedi korupcija i nastavak rata mirnim sredstvima; nacionalizam buja kao korov i teško ga je zaustaviti. Neke stvari se dešavaju iza scene na kojoj se nalazimo. Naša scena su ruševine pune toplog pepela, nešto je izvan naše volje i to raste iako mi ne obraćamo pažnju na to, jer se bavimo svojim ranama.

Rane su bitne, treba sebe i grad zaliječiti. To što se mi nismo bavili mržnjom ne znači da ona nije u tišini radila svoj posao. Ratne strahote su nas izliječile od mržnje. Samo onaj ko je doživio štošta u ratu zna da je mržnja sadržina koja se ulijeva u ljude kako bi se lakše ostvarili ratni ciljevi, koji su uvijek i jedino borba za teritoriju i bogatstvo koje ona donosi.

Kad već preživite neki rat, najbolje da odmah odselite iz tog dijela svijeta i nikad se više ne vratite. Zašto to nama nije niko mogao reći? Čak da nam je neko i rekao mi mu ne bismo povjerovali

U mnogim ljudima mržnja već postoji i ne treba je podstrekivati. Zlo ima ime i prezime, boju očiju, visinu, prste na rukama, malje na prsima, lične biljege, mladeže, ožiljke sa malog fudbala. Zlo je familijarno, voli djecu, zlo je socijalno, druži se po prijeratnim kafićima, ima širok osmijeh, sve zube u glavi. To je ono malograđansko, sivo zlo. Postoje i druga, krezuba, pijana, lumpenproletarijatska zla. Teško je to sa zlom jednostavno klasifikovati, izmiče svakom opisu i sistematizaciji.

Zlo nikad nije banalno.

Kad tablete nisu radile

Pili smo u Magičnoj kocki, to smo žarko željeli, drugo nismo ni znali da bismo možda trebali, mogli raditi. Nisu unaokolo šetali psiholozi, ni psihijatri sa čarobnim kapsulama da bi nas liječili. Nikog nije bilo na ulicama sem nas i pasa lutalica koji su osjetili kako se ljudska toplina vraća kući pa su i oni prišli da se ogriju. Nije da smo mislili da nam treba nekakav lijek, kako bismo to mogli i misliti ako nismo sebe shvatali bolesnima. Nismo mi bili bolesni, vrijeme je bilo takvo.

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu.

Kako se normalan život vraća u kolotečinu, tako strah od smrti sve više uzima maha. Prepušteni sami sebi to smo rješavali alkoholom i lakim narkoticima, ako već tablete nisu radile. Mislili smo ako prekomjerno uživamo u životu da ćemo se tako prije vratiti u civilnu normalu.

Kad već preživite neki rat, najbolje da odmah odselite iz tog dijela svijeta i nikad se više ne vratite. Zašto to nama nije niko mogao reći? Čak da nam je neko i rekao mi mu ne bismo povjerovali. Nastavili bismo i dalje po svome.

Gdje prestaje, a gdje počinje naš prvi rat? - pitanje je koje smo sebi često postavljali, sve dok nismo izgubili volju da se pitamo.

Ono što je mene spasilo bila je ljubav, jedna snažna vjera u život kao smislen poredak događaja u vremenu i prostoru, kada su vrijeme i prostor bili linearni. To jest s prvim granatama i vrijeme i prostor i sve druge dimenzije su nepovratno izgubili svoju nevinu pravolinijskost. Pokušali smo reparirati oštećenost linearnog toka vremena i prostora i svih drugih dimenzija, ali nije nam išlo od ruke. U nelinearnom svijetu htjeli smo biti linearni pojedinci. Nije išlo. Čak i da smo znali da će, jednom u budućnosti, biti pomodno da se cijene stare stvari, cijela ta vintage poetika, retro stilovi, ne bismo sebe smatrali nikakvim pretečama, jer naš život nije bio modni stil. Žaliti za prošlošću možeš tek kad sve izgubiš, kad tvoje vrijeme i tvoj prostor budu bespovratno anulirani. Nismo mi bili hipsteri iako smo voljeli stare i neobične stvari.

Barbarin na svom zgarištu

Dolazili su, doduše, stranci koji su davali besplatne kurseve kako da živimo nakon smaka svijeta, ali nisam to ozbiljno shvatao, malo ko je to i mogao ozbiljno shvatiti. Kako su oni mogli znati kako mi treba da živimo ako sami nikad nisu preživjeli nijedan rat?

Donosili su sa sobom neke svete riječi kao što je pomirenje i suživot, prema kojima sam odmah bio podozriv. Bile su to izvjesne strane riječi koje smo trebali zakopati u naše tlo da odatle izniknu nove biljke sa dobrohotnim plodovima kakvi kod nas, navodno, nikad prije nisu viđeni. Stranačka poetika života nije mi se sviđala. Novi namjesnici naših života su tu bili zbog profita, kurvi, jeftinog užitka.
Jadni stranci, nisu znali kako će podrugljiv termin posebno skovan za naš prvi rat uskoro zahvatiti i njih same.

Nije da smo htjeli biti zatvoreni u sebe. Nije da smo uživali u tome da nas neko posmatra kao endemske praživotinje koje su se poklale međusobno, ali stranci nisu imali šta tražiti među našim ruševinama, osim profita, kurvi i jeftinog užitka. Hrana je tu sjajna, priroda je čudesna, ponavljali bi na svom stranačkom jeziku sa grlenim samoglasnicima, kao da su baš oni izmislili slova i riječi.

Pustite me da umrem kao barbarin na svome zgarištu! - naknadno vapi moj unutrašnji glas.

Strancima je naš grad zaista i bio džinovski ruin bar u kojem su imali sve povlastice. Naše ruševine ih nisu previše pogađale u srce.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5