Britanske lezbejke u Srbiji i Prvi svetski rat (3)
Grobz 01 S

Photo: Christopher Furlong / Getty

Ratni dani: Pismo iz Mladenovca

Vera Holm i Evelina Haverfild poznavale su Alik Emblton (Alick Embleton) i Siliju Rej (Celia Wray) još od sufražetskih dana, i njih četiri su iza sebe ostavile jedan zajednički dokument iz 1910. godine, pisan rukom i vrlo neformalnim jezikom, o osnivanju tzv. Foosack League za koju istoričarka Emili Hemer pretpostavlja da je predstavljala neformalno lezbejsko udruženje (Hamer 1995). Upravo njima V. Holm šalje neka od najdetaljnijih sačuvanih pisama iz Srbije, u kojima su opisani prvi utisci, dogodovštine i slike iz svakodnevice ratom zahvaćene zemlje.

Pismo pisano iz Mladenovca, od 14. jula 1915. godine, naslovljeno na Alik Emblton, jedno je od prvih dužih izveštaja iz Srbije po dolasku, u kojem ona pominje zauzetost i količinu posla jedinice („između 100 i 200 pacijenata dnevno“), ali posvećuje mnogo više pažnje svakodnevnim situacijama i opisima dokolice. Gotovo eskapistički, Vera Holm pominje „najlepši piknik na koji smo otišle juče“, i kako je „zauzeta stolarskim radom“. Priželjkuje da im se Alik i Silija pridruže posle rata, i govori da ona i Evelina žele da putuju Srbijom u pokrivenim kolima sa konjima, s obzirom da su putevi skandalozni za automobile. Pismo daje i nagoveštaje intime: „Eve izgleda mnogo bolje i srećne smo što smo zajedno. (...) Eve i ja spavamo napolju, i prilično dobro sam nam namontirala nam mrežicu za komarce”. Prisnost Vere i Eveline očigledna je iz svih pisama, i konstantno se koristi formulacija „mi“. Crtice o Evelininim reakcijama i raspoloženju provlače se kroz sva pisma, ali je i vidljivo da je Vera Holm pažljivo birala reči zbog cenzure, što u jednom trenutku i sama naglašava: „Želela bih da ti kažem znatno više, ali s obzirom da cenzori čitaju pisma nije baš prikladno pričati o privatnim stvarima”.

U prvim pismima ratne strahote se pojavljuju uzgredno, bilo da govori o odlasku na mesto bitke na kom su i dalje razbacane lobanje (najverovatnije Kolubarska bitka), bilo da pominje koleginice i sunarodnice preminule od tifusa, ili opisuje otkazivanja kola i pucanje guma na lošim putevima. Međutim, kako vreme odmiče i počinje austrougarska ofanziva, i to se menja. Poslednje pismo koje je Vera uputila Alik pre padanja u ratno zarobljeništvo, od 17. oktobra 1915, daje vrlo plastičan opis stravičnih rana, neprekidnih operacija i blizine ratnih zbivanja. Srpska komanda je tih dana donela odluku o povlačenju, što nije baš godilo SWH-u: „Te nedelje mislile smo da će nam narediti da moramo da se sklonimo odavde, i mnogo nam je lakše da znamo da to možda nećemo morati, s obzirom da je proliveno toliko znoja da bi se uredile stvari“.

Većina SWH osoblja je krenula u povlačenje sa srpskom vojskom, međutim jedna grupa u kojoj su bile i Elsi Inglis, Eve i Vera, odlučila je da ostane (Liddington 2011). Kada je austrougarska vojska došla, prvo su dozvolili pripadnicama SWH-a da ostanu i nastave da vode bolnice, čak uz jedan stepen slobode kretanja (Krippner 2000, 80) ali situacija se ubrzo promenila i Vera i Evelina su sa svojim koleginicama prešle u status ratnih zarobljenica. Nakon tri meseca poslate su nazad za Englesku preko Austrije, na dugačko putovanje kući.

(NASTAVIĆE SE)

*Delovi teksta preuzeti iz knjige "Među nama"

Oceni 5